Početna BLOG: SOULYSouly: Mirko vozi tristać

Souly: Mirko vozi tristać

od Duško Miletković Souly
23 pregleda

Mirko Milićević okrznuo me par puta u životu. Svaki put nezaboravno. Još k’o frigidno-rigidnog srednjoškoljca zaraženog basketom i lokalnim frajerčićima mog mladenaštva, poput Đoke T. i Saleta P., najboljih španera mog limitiranog sazviježđa gimnazijskih košarkaških terena, te, još uvijek regionalnim, i po mogućnosti, za ostatak Juge proširenim zagrebačkim tulumima, visokog intelektualnog plafona, pomiješanih etničkih posuda, s kraja osamdestih (jebiga, ZG žurke nikad nisu bile na nivou beogradskih, ali Mićko ih je gotivija).

Od svih tih see-saw momenata dvaput vidio sam ga u kazinu – jednom je razbio, drugi put u paramparčad razbijen i za glavu niži – a posljednji put okrznusmo se na nekom veteranskom turniru pred par godinica. I još izgleda mnogo dobro taj tarot-majstor najlipšeg sportskog kalafata.

Ko nema ni snage, ni pameti, a ima živaca, vele da ga ljuta kocka privlači. Mićko imao je i prvo i drugo, a vala i treće. Bio je iznimkom koja potvrđuje pravilo i uvijek je isijavao. Neku energiju. Ne nužno onu košarkašku. Rijetka zverka najčudnije vrste, niskog težišta, ruku dugih ka u majmuna. Bez uvrede – zver. I startni centar moje vječne prve petorke “totalnih kretena” YU-basketa. Samo da se priupitate ‘ko je još tu…

Mićko – bez uvrede, komplimentom dubokim gazim – “kreten”. Jer – pamtim vrlo – za svaku poziciju u tom imaginarnom timu vrebala je i polusvjesno grebla ergela totalnih “krelaca”. A malo ih je bilo kapacitetnima tim neopisivim ludilom nesvrstanosti ka Mirko Milićević u centarskoj roli, mada imao je nenadjebivu konkurenciju Divca, Arapovića, Čečura, Marelje, Pecarskog i Mikana Grušanovića – da nabrojim samo neke od tridesetak ponosno palih koji legoše mi na prvu…

Jedan od najvećih poteza košarkaške igre bivše Jugoslavije pripisujem Milićeviću. Nije to ono nokautiranje polovine izaslanstva grčkog PAOK-a u nekom od evropskih srazova moje i njegove mladosti, već jedan igrački potez iz lake kontre teške konjice Crvene zvezde sredine osamdesetih.

Jednom tako, subote vlažne i mračne, u TV prenosu košarkaškog kola, netko iz buketa bekova Zvezde presijeca jedan okomiti pas protivnika i odjednom je prvi u kontri – Mirko Milićević. Umjesto lako da zakuca ili barem položi loptu – neee, taj primat od skoro dva metra i deset centi spušta istu na parket, okreće se na dvokorak oko osi i puca horog sa metar udaljenosti od koša. Pogađa bez koske. Trener (kontam Vlade Đurović te sezone, svejedno je tko) gubi godinu dana života (bilo je to samo ex-YU prvenstvo, ne današnja Evroliga, đe bi trenerko prosuo tri godinice bitisanja, dobio palac više u opsegu struka i par iljada ojra za psovke).

Nije ni Mirkov boravak u zagrebačkoj Ciboni za baciti. Pun kao šipak koštica, višegodišnji boravak u Zagrebu, pred kraj Juge i njezinog bitisanja, mnogima, pa ni meni nije bio posve jasnim. Baš je tamo ordinirati krenija i neki lik imena Bože Milićević, pa sad, da li je Č li Ć, bogtepitaj, malko mi je jasnije… Znam samo da je Mićko i u Zagrebu proširio svoj kult hazardera (autentični Džoni Hazard ex-Yu košarice – EKS almanah, Stripoteka ili Strip 81). Bilo da se radilo o nekim prećeranim terenskim okladama s pokojnim Draženom ili o samom činu izbavljenja iz hrvatske države gadnih ljeta (pred)ratnih kad smo i Mićko i ja, zahvaljujući utjecaju albanske bratije, izbjegli najgore.

I Mirko i ja volimo dobre gradove. Uvijek smo se u takvima susretali. A u košarkaškom slučaju Mirka Milićevića ima puno gradova i ljudi. Uz to, njegova priča načinje i determinira postojanje košarkaškog „tristaća“ (1300 basni o bivšoj, sadašnjoj i budućoj košarci ovih prostora) kojeg je „stojadin“ tek jadni sluga.

Jer tu neđe đe je popularni „tristać“, tj. fiat 1300 kragujevačke proizvodnje, završavao svoju karijeru, istu je načinjao Mićko Milićević u juniorskim kategorijama košarkaštva. I onda trajao dvi decenije… Ka i „tristać“. Igrao je još početkom ovog stoljeća. Naravno u Turskoj i, onako janjičarski, evoluirao je ka i svaki prilagodljiviji žitelj domaćih prostora koji poslušno služi osmansku silu; kad zadnji put ga uočih stavljao je trice s ramena s desetak metara i izazivao privid da romaneskna košarkaška prošlost još živi, unatoč nedostatku izbora petorki najvećih “kretena” i svih onih drugih neshvatljivih sastava narančastog baluna u novom mileniju.

Vidite, u slučaju Mirka Milićevića nema brojki koje pamtim. U njegovom košarkaškom životu numere ne igraju bitnu, samo svijesti podrške ulogu. Kao i svima nama, pisaće i njemu sigurno negdje datum rođenja i smrti. Dal’ na krstu, mjesecu il’ na internetu – nije bitno. A kako je on startni centar prve petorke “totalnih kretena Yu-basketa” prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena – startuj više tu kršinu od kola i voooooozi Mićko…

Photo: Facebook

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar