Ne znam najtočnije koliko je memorijal „Dragiša Šarić“ popraćen u regionalnim medijima, ali ove godine imao sam tu mogućnost i čast da prisustvujem istome zahvaljujući pozivu organizatora, točnije Miška Marića i Dugog Damnjanovića. Još od četvrtka dopodne i dolaska u Meku jugoslavenske košarke, hotel Palas, gdje već u lobiju uočih slovenske košarkaške legende, Ivu Daneua i Vitala Eiselta (za kojeg mi je Ivo tokom tri beogradska dana više puta rekao – “Vi novinari ni u 55 godina niste naučili da nije Ajzelt, eh, vi novinari, novinari…”), bilo mi je jasno da se vraćam u snene dane zajedništva naroda i narodnosti.

Ceremonija, tj. konferencija otvorenja samog memorijalnog turnira, održana u sjedištu KSS, bila je svjedokom ukazanja brojnih autoriteta košarkaštva bivše države, ali i onih inozemnih. I to ne samo onih najeksponiranijih – igrača i trenera. Prosto je nemoguće nabrojati sve te gromade prisutne na ovom skupu, zaboraviću nekog sigurno, tako da neću ni da pokušavam da ih imenujem. Popodne i ručak u restoranu „Monument“, gdje vrijeme provodim u druženju s pomenutim članovima slovenske delegacije, te Necom Đurićem, Ricom Gordićem i Dugim, uz detaljnije upoznavanje i finu ćakulu s Miškom Marićem.

Božidar Maljković, Slobodan-Rica Gordić, naš bloger Duško Miletković Souly i Bata Đorđević

Pažljivo upijam priče i anegdote članova srebrne generacije. Priče koje su se desile u nekom vremenu koje kao da je bilo prije više eona, a njihove uspomene tako su svježe, tople, iskrene, gotovo naivne iz današnje perspektive košarke. Kako smo svi mi koji dođemo u posjet srpskoj metropoli uvijek brzo razgrabljeni i u nedostatku vremena, jer u par dana moraš da se vidiš i obnoviš prijateljstva s mnogim ljudima, mogu samo da zamislim kako je njima, legendama, koje svi i dan-danas žele da dodirnu i čuju. Naveče se ponovo nalazim s Dugim u opuštenijoj, rokerskoj atmosferi Bulevara, a uskoro se pridružuje i Rica Gordić, koji nastavlja da sipa nepogrešiva sjećanja, statističke pikanterije, momente velikih tekmi i momačke dane avantura, onih košarkaških, ali i ljubavnih putešestvija prošlošću.

Nakon neophodnog sna, petak je rezerviran za Sajam sporta na sajmištu, gdje konačno i fizički upoznam svog friškog prijatelja i nositelja najpozitivnije košarkaške energije, Batu Đorđevića, ali i šjor Božu Maljkovića s kojim sam reminiscirao neke stare dalmatinske dane zidanja vikendica po šibenskom arhipelagu i udvaranja lipim Dalmatinkama. Božina je teorija – lopta je kao devojka, nemoj da je izgubiš. Tu su još i mnogi drugi, a svi nestrpljivo iščekujemo dolazak Nikole Plećaša iz Zagreba. Naravno tu je i moj ortak Milan Tasić iz KSS, jedan od najvećih posvećenika košarci koje uočih u svom bitisanju. Kad istrgnem se iz kandži sajma, konačno imam malo vremena da promotrim da li su beogradske djevojke još uvik onako zanosne kakvima ih pamtim. Neke stvari se nikad ne mijenjaju, samo postanu još boljima.

Onda još i pivce s bratom Acom Ostojićem i opet sam u pogonu jer moj beogradski anđeo koji bdije nada mnom, Dugi Damnjanović, transportira me na tulumče u sklopu memorijalnog turnira (i opravdano me zeza da se u ovakvim momentima pretvara u vozača i turističkog vodiča). Kad stignemo na mjesto događanja tamo već uočim i Svetog Nikolu u društvu ostalih kamarada, a najveći dio večeri provodim s Batom Đorđevićem. Iako ne pije alkohol, spremno, u zalog drugarstva sa mnom, žrtvujemo buteljicu nekog priličnog Tikveša. Kad iza ponoći trubači krenu da cepaju, vrijeme je za povlačenje u sigurnost Palasa.

Blogeri Koš magazina Miroljub Damnjanović Dugi i Zoran Prelević Prele sa legendarnim Nemanjom Đurićem

Subota je posljednji dan memorijala i druženja legendi. Dopodne, u klubu Palasa, održana je i svečanost dodjele nagrada i priznanja zaslužnima. Prisutni su, osim pomenute ekipe iz organizacije: Ivo Daneu, Vital Eiselt, Nikola Plećaš, Dragoslav Ražnatović, Slobodan Gordić, Ivan Sarjanović, Nemanja Đurić, a pridružila nam se i jedina dama na skupu, Slavica Delibašić, supruga pokojnog Leonarda Yu-košarke. Kako i rekoh na samom skupu, nekako sam se u društvu svih tih naših veličina smanjio za glavu, uživajući skrivećki u njihovim uspomenama koje su, u stvari, temeljima i moje košarkaške sreće.

Posljednji čin druženja jest finalni dio turnira u počast pokojnom Dragiši Šariću. U Zemunu se okupimo po posljednji put, usput srećem još neke znane junake mog djetinjstva, poput Srećka Jarića, mog višegodišnjeg sugrađanina, a u kantini sretnem i Mirka Milićevića, omiljenog pajdaša iz dana zagrebačkih žurki, kako gleda prenos utakmice Zvezde i Partizana. Odmah me, na moje iznenađenje, prepozna i toplo pozdravi. Mnogo mi je milo što ga vidjeh nakon skoro trideset godina. Sam veteranski turnir se završava posljednjom utakmicom, finalom mladića iznad 55 godina i pobjedom slovenske ekipe Fužinara.

Nemam vremena za treće poluvreme turnira koje vjerojatno podrazumijeva manji dernek za rastanak. Moram kući za Zagreb, BlaBlaCar neće da me sačeka. Oprostim se sa svim tim divnim ljudima koji mi učiniše boravak u Beograd punim i sretnim i odlazim sa Batom Đorđevićem, koji svojevoljno od Dugog preuzima štafetnu palicu mog vozača, na tiho druženje i laganu večeru. Ispričamo si još nekoliko lijepih priča iz naših, košarkom i inim strastima ispunjenih života i dolazi vrijeme za rastanak. Spuštam se prema Brankovom mostu, obdaren divnom literaturom, bujicom emocija i nesređenih dojmova, te čistom i prosvjetljujućom mišlju kako istinsko jugoslovenstvo nije umrlo. Barem ne za ove umjetnike s kojima sam imao sreću proboraviti tri kratka dana.

Za moju generaciju teško može da se kaže da se ovako druži i voli; za nas se bivša država itekako raspala. A za ove, vječno mlade momke, to isto kao da se nije desilo, njihova država je košarkaška i drugarska, a vrijeme koje prolazi samo učvršćuje njihove veze. Na tome im pomalo zavidim.

Možda je tu tajnu vezu, tu samo njima razumljivu sreću, najbolje opisao Dugi jednom svojom rečenicom – “Jebiga, znaš kako je, ja nikad nisam igrao za Srbiju, samo za Jugoslaviju”.

Photo: Privatni album