Još uvijek, tu i tamo, posegnem za stvarima koje sazdaše mi one najranije uspomene. I pitam se danas – da li su te iskonske memorije i osjećaji imali stvarnu vrijednost ili su bili samo prolaznom stanicom procesa obrazovanja, podložni neminovnom truljenju? Evo na primjer Smak, tj. Radomir Mihajlović Točak, jedan od kamena temeljaca mog upoznavanja s onim onostvarnim životom. Da li je Smak realna vrednost ili je to bio samo trendovski, polu-plagijatorski, neoriginalan bend, specifičan za razdoblje kasnog titoizma, bend koji je samo načeo muzičku materiju i nikad nije ispunio gigantska očekivanja koja je omladinska masa ulagala u njih? Nemam pojma. Još uvijek, istina jako rijetko, volim onaj osjećaj kad neka njihova, meni do najsitnijih detalja poznata numera, nađe put do moga uveta. Pomalo mračna priča ta sudba naizgled predodređenih za velike stvari.

Slično je i sa košarkom. Mračnih priča i tipova na izvoz, naročito danas u vrime naglašenih informacija. Ali znajte također, braćo, da su neke persone košarkaške istorije nezasluženo nagrađene tom mračnom pričom, tužnog, muzički da se izrazim – molskog svršetka. Usud dade im neviđenu dozu baksuzluka iz nekog mahnitog hira svog.

Da ste me osamdesetih priupitali – ko je najbolji košarkaš u Evropi? – imao bih svega par opcija na pameti. Osim Dražena i Sabonisa, možda Galis, teško Oskar Šmit (ne evropski košarkaš, već u Evropi), ali pošto sam ja izgleda zauvijek pretplaćen na luzere, ja bih u tu renomiranu petorku uvalio najdominantnijeg košarkaša osamdesetih kojeg su moje oči vidjele, ne najboljeg Amera, već Amera s najjačom evropskom karijerom. Vjerovali ili ne, zvaše se taj gorostas – Kevin Magee. Bilo je u Evropi i čuvenijih američkih imena kao što je Bob McAdoo, MVP NBA lige sredinom sedamdesetih, ali nijedan od Amera nije složio takvu karijeru kakvu je u Evropi kreirao Magee. I već u samom startu njegove karijere, košarkaški bogovi pokazali su Kevinu da je u njihovoj nemilosti.

Došljak s opskurnog Saddleback koledža, Kevin Magee je u dvije NCAA sezone na sveučilištu California – Irvine postao najboljim igračem u historiji istog. U te dvije godine, 1980-1982, Magee je u prvoj sezoni izglasan u najbolju NCAA petorku u izboru Associated Pressa (u drugoj – u drugu), ostvarivši prosjeke od 26.3 poena, 12.3 skokova i 66% šuta iz igre, u svakoj od navedenih kategorija završivši u najboljih 10 NCAA karavane (rekordi – 46 poena i 25 skokova). Njegov broj jest jedinim u povijesti koji je umirovljen na koledžu California – Irvine. I pored fenomenalnih ostvarenja, skora sveučilišta od 40 pobjeda i 17 poraza u te dvi godine, NBA nije preveć vjerovala u njegove sposobnosti s malog faksa. Dvadesettrogodišnji Kevin je selektiran tek u drugoj rundi, kao 39. izbor na draftu 1982. godine, od strane Phoenix Sunsa, ali nikad nije zaigrao u NBA…

A bio bi zverka i tamo, u najboljoj ligi svijeta. Ko zna šta ga je motiviralo za odlazak u Evropu? Neki vele da su to bili sve stroži kriteriji za one koji su lajkali neke fine supstance, ali nama u Evropi koji volimo igru košarke, to je donijelo priliku da uživamo u igrama Kevina više od decenije. Magee će u Evropi odigrati 12 sezona, a u tom periodu, niti u jednoj prvenstvenoj sezoni nije ostvario prosjeke niže od 20 poena i 10.5 skokova po susretu! Njegovom prvom stanicom bila je Cagiva iz Varesea, a Kevin je odmah isporučio 25.3 poena i bio najbolji skakač talijanske lige sa 14.8 skokova prosječno. Sezonu 1983-84 je sjajno odigrao u španskoj Zaragozi, vodeći tim do pomalo senzacionalnog trijumfa u španjolskom kupu i do polufinala Kupa Radivoja Koraća, gdje su ispali od Crvene zvezde u najboljoj utakmici te generacije crveno-belih. Upravo sam u tom takmičenju vidio Mageeja prvi put u životu i to u incidentnoj utakmici protiv Šibenke, odigranoj ranije u skupini. Naši novinari ga zbog stila igre nagradiše nadimkom – Alibaba.

Teško je, makar i približno, opisati koliko je Kevin bio dominantan na terenu. Visok nekih 203 cm i težak preko stotke, njegov instinkt za skok bio je na tragu velikog Barkleya, dok me u napadačkom dijelu igre podsjećao na još jednog stanovnika kuće slavnih – Karla Malonea – s kojim ga je povezivala slična, razorna igra u napadu i sjajan šut s poludistance. Nikad nećemo saznati koliko i kako bi Magee funkcionirao u NBA, ali samo da pripomenem da je neđe baš u to vrime u Evropu došao igrati i jedan igrač NBA All-Star staža, Joe Barry Carroll, koji je u u najprestižnijoj ligi mogao lakoćom preko 20 poena u sezoni. Kako sam ispratio obojicu, moram da konstatiram da je Magee bio daleko boljim igračem od J.B. Carrolla (prozvanog Joe Barely Cares iliti Joe koji jedva da mari, od strane suigrača) i zasigurno bi u lošijim NBA momčadima bio na 20 poena i 10 skokova. Magee je itekako mario… Što je najbolje, te njegove brojke nisu bile nimalo isforsirane, Kevin je do skokova dolazio na krajnje pošten način, a u napadu gotovo nikad nije forsirao o čemu svjedoči i njegov postotak šuta iz igre koji je konstantno, u svim ligama đe je igrao, bio preko 60%.

Kevin Magee je najveći trag u Evropi ostavio u dresu Makabija iz Tel Aviva u šest sezona između 1984. i 1990. godine. Čak triput uzastopno je vodio izraelsku dinastiju do finala Eurolige i sva tri puta su ostali kratki. U tom periodu, vidio sam svaku njegovu utakmicu protiv naših timova u tom Kupu šampiona i još neke egzibicijske turnire. Uživo sam ga gledao sezone ’85 u zagrebačkom Domu sportova gdje je Makabi uvjerljivo poražen od strane Cibone, ali Kevin je igrao neku svoju košarku, isporučivši 35 poena i 16 skokova. Prisjećam se jedne akcije kad su na njegovim leđima doslovno visjele Cibonine legende, Knego i Nakić, a Magee ih se otresao ka šta konj ležerno tera muve repom dok žvaće neku vutru, da bi potom silovito i munjevito zakucao jednom rukom. Sve nešto kontam – da su tad postojale statističke metode današnjice, da bi Magee godinama imao najbolju Index statistiku u Evroligi, premda nije bio skorer kao Galis ili Petrović.

Kevin je tokom godina u Makabiju postao najpopularnijim sportistom u Izraelu, a nastavio je i sa nenormalnim performansima u najprestižnijem evropskom takmičenju. U sezoni 1985-86, imao je utakmicu začinjenu s 40 poena i 21 skokom u porazu protiv Limoža, a u duelu protiv Arvidasa Sabonisa i Žalgirisa utrpao je 33 poena i uhvatio 17 lopti! Sezone iduće, Magee u gostujućoj pobjedi Makabija u Milanu protiv Tracera ubacuje 36 poena i hvata 16 lopti za plasman u njegovo prvo finale Kupa šampiona s Makabijem, a u sezoni 1987-88 igra na istom nivou, ponavljajući finale Evrolige nakon što na Final Fouru, odigranom u belgijskom Ganu, Makabi u polufinalu slavi protiv Partizana, a Magee razvali beogradske bebe s 34 poena i 13 skokova.

Sezona ’89 bila je vrhuncem karijere Kevina Mageeja. Igrao je svoju najzreliju košaricu, začinjenu sa 26 poena i preko 12 skokova u svim takmičenjima, a u svoj repertoar uvrstio je i šut za tri poena. I treći put je doveo izraelsku beštiju do vrata raja, ali Makabi je izgubio i treće uzastopno finale Evrolige. Na putu do istoga, odigrao je gomilu kolosalnih partija – nabio je Galisa (33poena) i ekipu u dvoboju s Arisom (38 poena, 17 skokova), dok je protiv Jugoplastike, u pobjedi Makabija u Splitu, iznjedrio 35 poena i 12 skokova. Svih tih godina što gledao sam ga i uživao u njegovoj košarci, vidio sam ga svega triput odigrati nešto lošije. Kako je ovo mnogo mračna priča – sigurno pogađate da su mu se tri najlošije partije karijere desile u finalima Kupa šampiona….

On je 1987. protiv milanskog Tracera dao 16 poena i skočio uspješno 7 puta, a dogodine, protiv istog protivnika, isfaulirao se na početku drugog poluvremena i završio sa skromnih 13 poena i 6 skokova, da bi u trećem pokušaju, protiv splitske Jugoplastike u sezoni 1988-89, podlegao sjajnoj igri centara „žutih“ i završio s tek 10 poena (3-11 iz igre) i 11 skokova. Neki košarkaši bi dali pola života za ovakve brojke u finalima Evrolige, ali ne i Kevin koji je bio na 50% svog normalnog učinka. Makabi je, osim Maggeja, disponirao većim brojem američkih košarkaša i još nekim izraelskim legendama (čitaj limitiranim, jednodimenzionalnim šuterima) poput Mikija Berkowitza i Dorona Jamchyja, ali jasno je da je ključnim čovjekom uvijek bio Magee. I treneri protivnika su to jako dobro kapirali, primjenjujući razne taktike za Kevina u pokušaju da ga se što brže napuni ličnim greškama ili isprovocira niskim udarcima. Kako bilo, Magee je u tom periodu s Makabijem osvojio šest uzastopnih naslova u prvenstvu Izraela i dodao pet trijumfa u kupu, ali do Evrolige nije stigao, unatoč ta tri finala i stotini velikih tekmi.

Nakon Makabija, Kevin se vratio u špansku Zaragozu (24.6 poena 13.1 skokova – najviše u Španiji u sezoni 1990-91) i ponovo stigao do finala međunarodnog takmičenja – Kupa pobjednika kupova. Putem do istoga, revanširao se Crvenoj zvezdi za poraz od prije sedam godina, ubacivši im 36 poena i uhvativši 14 lopti u pobjedi Zaragoze u Beogradu, da bi u revanšu u Španiji napumpal crveno – belima 41 poen i uspješno skočio 17 puta. Kao i uvijek, njegov tim je u finalu poražen, ovaj put od strane grčkog PAOK-a, jer Bane Prelević (31 poen) nije dao drugačije. Magee je u nervoznom finalu, odigranom 26. marta 1991. u Ženevi, ubacio 17 poena (7-10 iz igre, 3-3 za tri poena) i uhvatio 12 lopti.

Nakon posljednje španske avanture, Kevin se vratio u Italiju u sezoni ’92, da bi u dresu Torina (21.2 poena i 13.4 skokova prosječno) ponovo predvodio ligu u skokovima, a narednu godinu je omirisao i francuske terene u dresu pariškog Racinga (20.6 ppg), gdje je jope bio prvi skakač prvenstva (13.5 skokova po tekmi). Posljednjom godinom igračke karijere bila mu je sezona 1993-94 koju je proveo u izraelskom timu Makabi Rishon, da bi na kraju iste, sa 35 godina starosti, prestao s aktivnim igranjem košarice, još uvijek dominantan pod koševima.

Tako nekako završava košarkaška priča ovog baksuza nad baksuzima.

Da li je uopšte potrebno dodati kako ga je peh nastavio pratiti i po svršetku košarkaške balade? Svi mi malobrojni iz kruga obožavatelja njegova stila i djela, bili smo dodatno skrhani viješću da je Kevin Magee poginuo 23. oktobra 2003, za volanom svoga auta, u 44. godini svog – jebeno mračnog života. Ostavio je ovu dolinu suza tamo neđe u fuckin’ bespućima Amerike i spakirao se za konačni put u nezasluženi zaborav. Ili zasluženi nezaborav…

Možda sam ja sve krivo ukapirao, i možda Kevin Magee i nije bio tako velikim košarkašem, isto kao što ni onaj moj, onaj naš Smak s početka ovog teksta nije bio dobrim bendom. Možda su i Kevin i Točak istorijski luzeri koji su poslužili samo kao dekor pobjednicima, kojekakvima Meneginima i Bregovićima. A i da je tako, ima nas, istina malo, koji suosjećamo s poraženima. Točno to – suosjećamo. Ali ih ne žalimo jer oni nisu žaljenja vrijedni slučaji. Uostalom, kako da ih žalim kad bili su mnogo jaki i jedinstveni, bar u svome vremenu, vremenu mog sazrevanja, i odsvirali su neke Biske, neke rifove i sola koje nitko drugi nije sastavio? Ni prije, ni poslije njih. Baksuzni Smak, čitaj R.M. Točak i taj ultra-baksuz, mračni Kevin Magee – najdominantniji košarkaš Evrope osamdesetih.

Photo: Privatni album, Euroleague