Moja majka brine… Zato što mi ne ide penziono i bezbroj drugih, nevažnih sitnica o kojima trebalo je da se misli na vrijeme. Kao i sve majke, brine iz nekih čudnih pobuda, svojstvenih samo majkama.

A o košarci, tek, pojma mati moja nema iako je proživjela kompletnu povijest jugoslovenske košarke; pojma nema u inat tome što je prisustvovala bezbroju velikih tekmi i finala. Nekoliko puta čak je, sa mnom, ocem i muškom ekipom, bila dijelom košarkaških priredbi kao gledateljica. Oko nas drugovi u šeširima i njihove gospođe u kunećim krznima. Tako je košarica izgledala tad – ili barem gledateljstvo. A kad smo košarku pratili od kuće, bila je uglavnom u kuhinji, sutlijaš za mene, meze, rakija i pivo za muškarčine, prečesto za šporetom ili u razgovoru sa nekom od svojih rijetkih družica, dok muškarci arlauču ispred i oko TV aparata. Nakon svih tih decenija provedenih u društvu košarke, moja stara majka i dalje pojma nema o njoj.

Ima tome više godina kako je priupitah jednom –  Mama, jel’ ti uopće sjećaš se jugoslavenske košarke, sjećaš li se nekog košarkaša? Da li možeš da imenuješ bar jednog? Kako da ne  – odgovara ona – sjećam se onog malog Slavnića, bio je najbolji. Rekoh vam da moja majka s košarkom veze nema…

A prije samo četrdesetak godina i ja sam mislio isto što i ona. Mislio sam da je Moka najveći od svih tih košarkaških idola mog djetinjstva jer kad god sam ga gledao, on je nastojao uvjeriti auditorij da mu niko nije ravan. Mene je uvjerio iz voleja i moram da priznam da je bio omiljenim košarkašem mog djetinjstva. Ne sjećam se točno kad sam ga prvi put gledao, ali nakon brojnih razgovora sa starim mačorima lopte nare, naročito s Jovanom Kosijerom, zaključio sam da sam prvi put postao svjestan Zorana Slavnića za vrijeme njegove vožnje Jugokupom i finalom istog takmičenja, odigranog u Nišu 1975. godine.

U polufinalu je Zvezda, nakon produžetka, slavila protiv najbolje domaće momčadi, Zadra, savladavši ih u njihovoj utvrdi u Jazinama, a Slavnić ih je, osim svojom standardnom kreacijom, pokopao i šutom, završavajući meč sa 29 poena. Niško finale protiv splitske Jugoplastike bilo je kopijom polufinala. Sjajan tim Splićana pade sa 81-79 nakon još jedne guste završnice, a kompjuterski precizni Moka ponovo je najboljim i najatraktivnijim pojedincem parketa sa postignutih 27 poena. Slavnić je u ta dva susreta, nekad relativno važnog Jugokupa, jer vodio vas je u Evropu, igrao svemirsku košarku, ubacujući u koš 22 od 34 upućene lopte iz igre, te 12 od 13 sa linije slobodnih bacanja. Debelo zasjenio je sve ostale zvijezde koje su mu se ispriječile na putu do pehara, odigravši razinu iznad svih. A nije da ih je manjkalo – Ćosić, Đerđa, Skroče, Jerkov, Šolman, Tvrdić, Krstulović –  You name it… Ovo je ujedno bio i posljednji trofej koji je Crvena zvezda osvojila u bivšoj, velikoj državi. U biti – njezin zadnji krik.

Storija o Zoranu Slavniću, naravno, počinje znatno ranije, sportom, Jugom i Kubatom, a ova crtica s početka bila je samo mojim upoznavanjem s likom najčudnijeg patološkog profila u domaćem basketu. Oboružan ispodprosječnom košarkaškom visinom i iznadprosječnom ambicijom i igračkom inteligencijom, iz ko zna kojeg razloga frustracije, Moka Slavnić uvijek je bio svoj – najpričljiviji, najkurčevitiji i najeksponiraniji član zlatne generacije YU-košarke. Uvijek imao je nešto za poručiti drugima, a taj njegov neobuzdani jezik i nije mu učinio preveć usluga i stvorio previše prijatelja; nije ga pogurao tamo gdje bi ga dovelo zlato šutnje. Barem u struci. Znam još par sličnih slučaja.

Član Crvene zvezde još od ranih šezdesetih, Moka je u najvišem rangu debitirao sredinom te dekade, postajući dio tima koji je grabio ka besmrtnosti šampiona. Predvođena Vladimirom Cvetkovićem, kraljem YU-strelaca kasnih šezdesetih, crveno-bijela ekipa disponirala je i super-talentima poput Ljubodraga Simonovića i Dragana Kapičića. Bila je to najjača generacija Zvezde ikad! A Cvetković ih je svojom efikasnom igrom pogurao do naslova prvaka Jugoslavije u sezoni 1968-69, prvog za Crvenu zvezdu nakon kalemegdanskih titula s otvorenih terena četrdesetih i pedesetih, prvog koji je tim osvojio u dvoranama.

Moka Slavnić je već tad bio jedan od najprepričavanijih košarkaša u državi, premda njegovo igračko umijeće nije bilo na razini dovoljnoj za reprezentaciju. On je u tom periodu napredovao iz utakmice u utakmicu, na svakoj od njih osvajajući poneko srce koje zatim nastavljalo je da kuca za nj i njegov način igre. Poznata je priča da ga Ranko Žeravica, tadašnji selektor, nije nešto previše gotivio i ja bih se složio s tim. Moka još nije imao mjesta u prvoj zlatnoj družini iz Ljubljane 1970, ali već dogodine mogao je nastupiti na Eurobasketu u Njemačkoj, a sigurno je trebao igrati na Olimpijskim igrama u Minhenu ’72. Njegovo neigranje jest jedan od razloga što tamo ostadosmo bez medalje.

Klupska ostvarenja Zorana Slavnića spadaju u sam vrh Jugo-loptanja tih godina, mada je Crvena zvezda imala sastav i za više. Sjajni u nokaut takmičenjima, crveno-beli su čak tri puta osvojili domaći kup u prvoj polovici sedmadesetih. Njihova posljednja titula prvaka Jugoslavije iz sezone 1971-72, nakon majstorice sa splitskom Jugoplastikom, bila je i malim remek-djelom Slavnića koji je bio najboljim pojedincem tima te sezone, oproštajne za Cvetkovića.

Period prve polovine sedamdesetih je i najuspješnijim razdobljem u povijesti kluba s Kalemegdana jer su postignuti najveći rezultati na međunarodnoj sceni. Polufinale Evrolige iz sezone ’73 nadopunjeno je osvajanjem Kupa pobjednika kupova iduće sezone. Slavnić, Simonović i Kapičić konačno postigli su neku kemiju, ubacivši zajedno 62 poena u finalnom susretu takmičenja protiv Spartaka iz Brna. Ta titula ostat će jedinim međunarodnim trofejom Zvezde, a još dvaput su crveno-bili igrali finale istog takmičenja .

Fenomenalni tercet Zvezdinih asova bio je dopunjen odličnom centarskom linijom, Vučinić-Živković, uz duboku klupu na kojoj su vrebali polivalentni Sarjanović, talentirani Rakočević i džoker Lazarević. Koliko god da je kolektiv bio dubok i sjajan u kup sistemu takmičenja, toliko je razočarao u domaćem prvenstvu, gubeći titule od strane gradskog rivala Radničkog, u sezoni ’73, da bi, iako na prvi pogled boljeg sastava, bio gažen od strane Zadra u prvenstvima 1973-74 i 1974-75. Kad bih morao imenovati tim koji je sedamdesetih najviše podbacio u domaćem prvenstvu, morao bih navesti Zvezdu. Umnogome je to krivica i najboljeg domaćeg pleja tih godina…

Slavnićev nezaboravni reprezentativni opus dobiva krila dolaskom Mirka Novosela za selektora. Konačno je zaigrao na velikom takmičenju, debitirajući na Eurobasketu ’73 u Španiji kao starter, a tamo je Juga osvojila prvo kontinentalno zlato s garniturom debitanata (uz Moku još i Jerkov, Praja i Kića) koji će, svi do jednog, obilježiti period sedamdesetih. U tom periodu s Novoselom kao selektorom, Slavnić je metamorfirao u najboljeg pleja Evrope, postajući herojem domaće i neprijateljem svih drugih košarkaških nacija. Zlato s Eurobasketa u Barceloni oplemenio je svjetskim srebrom dogodine, zatim i drugim uzastopnim, beogradskim zlatom Evrope, a svoj igrački vrhunac u reprezentaciji doživio je na Olimpijskim igrama u Montrealu.

Novosel je ljeta 1975, u suradnji s državnim vrhom, poslao gotovo pola repke u JNA kako bi odmorni došli na olimpijske pripreme. Moki je manje rada, više zajebancije uvik pasalo. Imao je strašan turnir u Montrealu (do finala bilježio 11.4 poena i 6.4 asistencije). U porazu protiv Amera u grupi podijelio je 13 dodavanja, a junakom naroda i narodnosti ispao je nakon što je pogodio zadnji šut dramatičnog četvrtfinala protiv Italije u kojem je Juga stigla minus od 16 poena iz prvog poluvremena. Finale, ponovo protiv Amerikanaca, bilo je lišeno napetosti, između ostalog i zato što su momci iz postojbine košarke skrljali Moku već u uvodnim minutama susreta, tako da je morao gledati ostatak meča s klupe i iz bolnice.

Slavnićevom posljednjom sezonom u Crvenoj zvezdi bila je edicija 1976-77, ali beogradski tim je u to vrijeme bio tek jugoslavenski prosjek, unatoč sjajnoj sezoni njezine najveće zvijezde. Godina ’77 ipak donijela je Zoranu Slavniću još jedno reprezentativno slavlje i jedan od njegovih najčuvenijih momenata karijere – neprevaziđenu odbojku s Kićanovićem u finalnom srazu Eurobasketa u Liježu. Moka je izglasan u najbolju petorku ovog turnira đe je Juga došla i do trećeg uzastopnog evropskog zlata, ubilježivši svoj jedini izbor karijere u neki All-FIBA tim. Slavnić je onda, sa 28 godina starosti, ispunio starosnu granicu za pečalbu, spakirao kofere i namjerio put Španjolske gdje će odigrati dvije epohalne sezone u dresu Juventuda iz Badalone.

Moka je već u prvoj godinu u dresu tima iz predgrađa Barcelone ostvario neviđene upise – izglasan je za drugog najpopularnijeg sportaša Katalonije, tek iza ponajvećeg meštra finih sportskih umjetnosti, Johana Cruyffa. Važnije od toga, predvodio je pomno složen tim do 20 pobjeda i puka dva poraza, te do titule u španskom prvenstvu, tek druge u povijesti kluba. Zaludio je i navijače i novinare kako je samo on to umio. Dogodine je Joventud završio na trećem mjestu u prvenstvu, a Slavnić je sa 6 asista po tekmi predvodio sve košarkaše iberijskog poluotoka. U te dvije godine, klub je znamenito plesao i na evropskoj sceni, ubilježivši polufinale Kupa Radivoja Koraća u sezoni ’78, uz tek jedan poraz i eliminaciju od strane Partizana, te peto mjesto u Evroligi naredne godine.

Kako je Moka ljeta 1979. bio u punoj igračkoj zrelosti, na pragu tridesete, raja očekivala je eventualni potpis za nekog evropskog velikana, ali senzacionalni Slavnić šokirao je domaću javnost pristupiši svježem prvoligašu iz Šibenika. Tamo je, u funkciji igrača/trenera, napravio par kardinalnih stvari, odmah obezbjedivši respekt dalmatinskoj momčadi, te je instalirao u prvi sastav petnaestogodišnjeg Dražena Petrovića. Heroin max. čistoće za šibenske navijače, Moka je u Šibeniku odigrao dvije fantastične sezone, dovukavši momčad u prvoj do opstanka u najvišem rangu natjecanja, dok je u drugoj osigurao timu prvi izlazak u Evropu, nakon što je tim Šibenke završio sezonu 1980-81 na visokom četvrtom mjestu prvenstvene tabele. Te godine, Slavnić bio je i trećim strelcem prvenstva sa (sebi) rekordnih 25.5 poena po kolu.

Osim španskih i šibenskih dostignuća, Zoran Slavnić je tih godina dopunio i svoj reprezentativni opus, mada je svoju ulogu u prvoj petorci državnog tima polako prepustio Mirzi Delibašiću. Svoja tri evropska zlata oplemenio je svjetskim naslovom u Manili ’78, dogodine dodajući evropsku broncu u Torinu, da bi zlatna Slavnićeva generacija bila okrunjena na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, đe je Jugoslavija osvojila svoje jedino olimpijsko zlato. Moka je i tamo bio jedinstven, primivši na podiju dvije olimpijske medalje, jednu za se, a drugu za Kićanovića koji zbog povrede u finalu nije mogao prisustvovati ceremoniji proglašenja pobjednika.

Klupske putešestvije Moke Slavnića nastavljene su još jednom iznenađujućom promjenom klupske adrese. Zoran potpisuje za Zvezdinog najvećeg rivala, beogradski Partizan u praskozorje sezone 1981-82, samo da bi zaradio suspenziju zbog koje je propustio prva dva mjeseca sezone. Nakon što mu je dozvoljeno nastupiti za crno-bele, u kombinaciji s Prajom Dalipagićem, on je Partizan učinio gotovo nepobjedivim i u domaćem prvenstvu i u Kupu šampiona gdje je beogradski kolektiv nastupao te sezone. Stvari su izgledale pomalo idilično sve do pred sam kraj sezone kad je ekipa izgubila formu u kojoj se nalazila 90% sezone. Nekoliko nesretnih poraza u tadašnjoj Euroligi koštalo je Partizan finala takmičenja jer su maksimalno kontrastni finalnu grupu završili na visokom, ali nesretnom, trećem mjestu u Evropi.

U prvenstvu je Partizan osigurao najbolji skor u regularnom dijelu sezone, pobjedivši svog najvećeg takmaca, zagrebačku Cibonu, i kod kuće i u gostima. Ta sezona ’82 svjedočila je prvom plej-ofu historije južnoslovenskog košarkaštva i beogradski tim probio se do finala u kojem je, nakon legendarne prve tekme koja je otišla u tri produžetka, izgubio naslov nakon dva finalna poraza protiv Cibone. Iako je Dalipagić igrao fantastično, Krešo Ćosić nadmudrio je svoja dva reprezentativna jarana, a Slavnić ponovo nije bio sposoban pogurati sjajan tim do naslova. Moki ne može da se prebaci loša igra, ali gotovo je nevjerojatno da je ovaj tim ostao bez trofeja te sezone.

Posljednjom igračkom štacom Slavnića bila je talijanska Caserta đe je Moka odigrao finalnu sezonu svoje nezaboravne karijere. Uz Bogdana Tanjevića na klupi i Oscara Schmidta na terenu, ni Moka nije zaboravio igrati, isporučujući još jednu sjajnu sezonu, premda je već bio u 34. godini života. Kako Slavnić, nakon zlata u Moskvi, nije figurirao u reprezentativnim kombinacijama na EP ’81 niti na SP ’82, malim iznenađenjem bilo je njegovo uvrštenje u najbolji državni tim za Eurobasket 1983. u Francuskoj. A tamo su se Moka i njegova zlatna generacija oprostili od međunarodne scene još jednom znamenitom predstavom; nažalost ne znamenitoj po još jednom trijumfu ili velikoj medalji, već poznatoj po tuči u uvjerljivom četvrtfinalnom porazu protiv Italije.

Već u razigravanju po grupama vidjelo se da nešto ne štima – jedva savladana je Grčka, da bi protiv Španije Juga upisala svoj prvi poraz na velikim natjecanjima. Gruba igra Talijana u eliminacijskom susretu bila je podebljana lošom igrom naše reprezentacije, a nakon što je Kićanović šutnuo Vilaltu nogom u drugom poluvremenu, nastala je opća makljaža na terenu u kojoj je Slavnić završio svoju košarkašku karijeru na zapisničkom stolu. Tužan kraj dominacije jedne generacije, nedoličan kraj karijere i za Slavnića koji je nakon toga par puta izjavio da mu je bio san oprostiti se od repke još jednom olimpijskom medaljom, dogodine u L.A.

Naravno, osim svih ovih nezaboravnih fleševa, Slavnić posjeduje i trofeje, kako reprezentativne, tako i klupske. Uz bezgrešnih 8 velikih medalja sa reprezentacijom Jugoslavije, od čega je čak 5 zlata, Moka je jedinstven i po prapričama vezanim uz iste; košu naopako Španiji na Eurobasketu ’75, namjeri igrati glavomet u zadnjim sekundama olimpijskog finala u Moskvi, igranju u crnim čarapama dok svi ostali na terenu nose bijele, kao i po tome da je na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja držao dvije zlatne olimpijske medalje odjednom. Nema šta – Zoran Slavnić jedinstvenom je pojavom u domaćoj košarci.

Kako je Slavnić po cijelo vrijeme karijere bio neodvojivo povezan sa svojim bekovskim partnerom, istovremeno najljućim klupskim rivalom, Draganom Kićanovićem, red je da kažem zašto mi ne stoji toliko visoko kao legenda Partizana. Nije čak ni zato što je Kića reprezentativno trofejniji i što ima više osvojenih domaćih naslova i evropskih takmičenja. Nije čak ni zbog njegovih nevjerojatnih 5 All-FIBA timova u odnosu na samo jedan Moke Slavnića, a nije ni zato što je Kićanović više puta službeno proglašen za najboljeg košarkaša Evrope, a Moka niti jednom i što je više puta bio MVP domaćeg prvenstva i košarkašem godine, a Slavnić ponovo niti jednom. Kićanović je, za razliku od Slavnića, bio zreli pobjednik, shvaćao je mnogo bolje šta točno treba da uradi kako bi njegova ekipa slavila na kraju balade. Krunskim razlogom zašto je Kićo punu dekadu više u „Stojadinu“ je njegov prvenstveni skor protiv Slavnićeve Zvezde. On iznosi nevjerojatnih 14-0.

Moka nije glup čovik, zna da je od njega bilo većih i boljih i ne propusti to da prizna. Ali kako samo mogu tako o Mokinoj (ne)zrelosti? Kao košarkaša i kao čovjeka. Bez diskusije, Moka u svojim monolozima itekako zna biti u pravu i jedan je od najzahvalnijih sugovornika kada se radi o povijesti igre na našim prostorima. Jedinstven je po strašno mnogo stvari. Najvećim je živućim stručnjakom za crveno i crno, za Zvezdu i Partizan, i, za razliku od mase simpatizera tih klubova, jedinstven je i u svojoj prosudbi njihovog novokomponovanog razdora, jada i čemera. Jedinstven je i po svom dječačkom izgledu i briljantnoj formi nezrelosti kao čovjeka…

Znate, drugarice i drugovi, i sam opako starim i jednom nestat ću, ali nikad neću sazrijeti, pa onda ima neka tajna veza između mene i Moke jer on davno je i divno omatorio, a istovremeno najmlađim je od sviju zlatnih dječaka. Možda zbog toga ostavio je sjećanje na sebe kao nikad prevaziđenog mangupa košarkaških terena, možda zato pamte ga po najboljem i osobe poput moje majke i onih brojnih kojima košarka nije jedna od bitnijih stvari u životu. A niko, braćo, baš nitko ne može da iskapira koliko suosjećam s tim jedinstvenim likom koji, kako reče pjesnik s početka priče –jest vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara…

Photo: Twitter