Stojim na kantunu, glava u balunu dok jednim okom gledim finale Đokovića i Ćorića, sve nešto na -ić, a ja samo navijam za dobre poene. Ipak nešto mi jasno tu nije i pitam se ozbiljno dal’ će iko da iskapira zašto pišem ća umjesto ča i navijam krivi sat koji mi zvonjavom za pravo dade da nakon fudbalskog Mundijala očekujem onaj košarkaški. Tako je barem bilo svake četvrte parne godine otkad pamtim svijeta – nakon izvjesnog razočaranja nogometnim dijelom ljeta, slijedi izvjesna medalja, nekad davno i vjerojatno zlato na košarkaškoj priredbi globusa. Dođe, evo skoro i prođe, i oktobar misec, četers’ godin od Manile bogtemaza, a nema nikakvog planetarnog košarkaškog sijela na meniju.

Nema Svjetskog kupa u košarci ove godine jer FIBA neman pojma što radi od onda, još od trena kad Novosela zavatila je kurcobolja pa je fula treći uzastopni naslov u Evroligi s Cibonom, a mesni inspektor tek započinjao je sa Sternom da slaže novi svetski košarkaški poredak, dok s Vrdoljakom i Samaranom bondao se na umjetničkom nivou slikarske naive. O kakvom svjetskom poretku zborim? Pa o ovom šta je sad na snazi a glasi – zaprcajte Balkan duboko na dno ljudsko-sportsko- košarkaške kante za đubre.

Ma ko šiša impotentnu FIBA organizaciju (Radoviću i Bogosavljevu unatoč svemu iskreni respekt jer kapiram da oni mnogo tu ne meru, a i redovna plata nije loš oblik sudbe) koja je, uz sve navedeno, u žešćoj koroti zadnjije dana. Tako je to kad nabavljaš neprovereno i nečisto zezanje… Ko šiša i ULEB pedofile koji kupuju đecu s ovih prostora sve ranije (ako to nije maskirani oblik pravničke pedofilije, ne znan ća je). Ko šiša sve kad sijaju kafane i rokenrol, kontam ja, jer sve i dalje mislim sad će SP u basketu, sad će igra, svaki čas, no ono nikako da počne i onda s nećkavim užasom konstatiram, nakon glednji po internetu da je svita prvenstvo iz košarkaštva tek godine iduće, gadno neparne, i da se poremetio neki moj ritam koji od pamćenja početaka nekako šljaka, tako da upala mi duboko kriva kvaka – navio sam svoj sat, to jest časovnik, malo ukrivo.

U biti navijao sam krivi sat cijelog svog života i sad se desio logični pomak, nakupilo se tih pogrešnih, prekovremenih sati grijeha za cijelu godinu, kao i u slučaju prestupnih zemaljskih godina, tako da se odjednom sve pomerilo za godinu dana. Grešnik sam što pomno ne prati ta košarkaška događanja, samo prducka sporadično, jer inače bio bih upoznat sa situacijom odavno.

A grešnici su svi oni koji su svoj sat navili ukrivo. Na primjer oni čiji su se transparenti vijorili na Poljudu još sedamdesetih a glasili su – Hajduci iz Kruševca ili oni na Marakani što razvijali su zastave – Delije iz Bjelovara. Đe su ti ljudi danas? Jel’ još navijaju za Hajduk i Zvezdu i prate njihove tugaljive dane ili su i oni promijenili kabanicu priznajući da popušili su prošlost? Stvarno – da nisu pomrli ili su samo zamrli ti ljudi? Ili tek navijaju za one koje im sugerira njihova divna matična država jer velik dio života (argumentirano) navijali su pogrešni sat? Ima nešto duboko nepismeno i nedojebano u profesiji koja to postade posljednjih godina a glasi – navijač. Kako ja navijam za apsolutno sve pripadnike „regiona“, na svim poljima, ispade da sam ga primio najviše i najdublje. Jedina utjeha mi je da ne navijam ni za koga posebno…

Navili su svoj sat krivo i oni koji nisu takvim grešnicima ka ja ča san. Krivo su časovnike navili radnici i radnice, neradnici i gladnice, funkcionerčići, političarčići, biznismenčići, selebritići i svi oni pogođeni prokletstvom deminutiva svojih egzistencija. Navio je svoj sat ukrivo i mnogo bolji slučaj, istinski košarkaški as u postanku, Bogdan Bogdanović, kompromitiravši NBA karijeru zbog reprezentacije u tamo nekim razbijenim prozorima. I sad sigurno žali. I ja s njime. Zato Prozor (i njegov okvir) mora pasti!

Još davno navili su časovnike krivo i ljudi koji s košarkaštvom nemaju mnogo zajedničkog. Nema veze što veze nemaju, tu su, grešni do srži, kontaminiraju nama, ljubavnicima igre, sporta, trčanja… zagađuju nam životno-radni prostor, a ja lično tu poluciju ne mogu da kanališem jer sam nevješt ka kućni majstor dok dobar vodoinstalater gotovo da i ne postoji danas.

A mogao sam davno da riješim bar svoj problem koji imam s košarkom. Dok cirkah tako jednom poodavno s mojim bivšim predsjednikom (nije Havel, a nikako ni Tuđman), on mi reče da za par čuka u njegovoj ponoćnoj emisiji gostuje neki vidovit lik koji ima rešenje za sve, a pored toga još je iz Srbije. Oh, great, mislin si ja, sa nekin Srbinom nakon ’91 i nisam popio neku rakijicu u centru Zagreba, kad eto ti tipa ravno na šank. Upoznamo se i nakon par kurtoaznih ispričam mu svoj problem koji imam u svezi potonuća košarke i navijanja krivog sata.

Baja me rutinski sasluša i smrtno ozbiljan veli mi – Ne možeš to da rešiš sam, nađi partnera, nebitan je životni vijek, spol, nacija i partija, za pranje zubiju i onda oboje morate sinkronizirano da četkate dvaput dnevno, ali isključivo u smeru suprotnom od kretanja kazaljki na satu.

Eh, da ga poslušah još onda… Nisam ga uzeo za ozbiljno, sve do pred par nedelja kad konačno krenuo sam da prakticiram njegov savjet i mogu da vam saopštim da se rezultati već ukazuju, istina samo u Eurokupu, ali ako vas još nekoliko nađe odgovarajućeg partnera i krenemo svi da četkamo zubiće u smjeru suprotnom od kretanja kazaljki na satu – ko zna ča će sve se desi…

Photo: Printscreen