Početna BLOG: SOULYSouly: Neponovljivi Žarko Knežević

Souly: Neponovljivi Žarko Knežević

od Duško Miletković Souly
60 pregleda

Gledam tamnu vodu žala isprid kuće, oblačna je bonaca, mutan pesak na dnu, ne grize ni glamoč i vadim već treći pelin iz džepa, motam petu pljugu, kad, ’emtilebac, evo ga… Ćopavim korakom nailazi poznavaoc tematike, istovremeno rak samac i puž golać, koji će, kad ja privatnim snom usnim brojku 58 i zabacim dubinski, da me ispravi i kaže – nije, bilo je 35, 21 ili 14 – površinski. Tačnosti, poštenja i morala radi, jer raci, puževi i ine spodobe nijeme, morske a ovozemaljske, odrediše šta ćemo da sanjamo zato što ulice (uvijek) gore plamenom s druge strane.

Ne kontate? Nema veze, malo ‘ko kapira princip rada košarkaškog „tristaća“. Upitnog je goriva ta mašina. Mislim, Fiat tj. Zastava 1300 – ona limuzina braćo. Produžena, mrtvačka, karavan verzije, jer smrti sve je više, gomilaju se, svi čekamo onu svoju, a treba neko da ih (i nas) preveze lađicom na onu drugu, goruću stranu, i to za što manje para jer velikana aleja puni se ka šipak koštica, grobna mesta sve su skuplja, a u tristaća more da se pouzdamo, radio se još doskora, interijer  kožni, ko nov.

Meni je najveću košarkašku bol prošle, korona sezone, priuštio odlazak, ne globalno obžalovanog Kobe Bryanta ako je neko pomislio, već odlazak Buštura Georgijevskog s kojim taman, malopre, dogovorismo se za neku akciju. Ne ide i ne da sudba kurčeva…

A jedna od nedavnijih, a košarkaških smrti, desila se baš neugodne godine prošle, a malo tko ju je registrirao u ovom novovalnom informatičkom rasulu odumiranja. Preminuo je jedan od, metafizički gledano, najmisterioznijih umjetnika ranih radova YU-košarkaštva. Umro je čovjek koji je moje djetinjstvo ispunio najnevinijim košarkaškim fundamentalizmom.

Davnih dana, listajući tako neki službeni almanah Košarkaškog saveza Jugoslavije, zape mi za oko začuđujuć podatak. Piše tamo da je Knežević Žarko odigrao 219 utakmica za najbolju selekciju SFRJ. Ne znam da li da vjerujem ili da se divim, valjda oboje pošto se radi o dokumentu s težinom. Samo su četvorica pregalaca uspjela nakupiti više nastupa u dresu s buktinjom od Žarka u almanahu tom. Jer – već stotka je brojka za zamisliti se…

A Žarko može se pohvaliti i najdužim nizom zaredom odigranih utakmica (111 od 1971. do 1974. godine) i najvećim brojem odigranih utakmica u reprezentaciji u jednoj godini (41 utakmica 1971. godine kao i Vinko Jelovac). Astigospe – pa to pola je NBA sezone samo u repki!

A taj Knežević Žarko, teški centar neponovljig stila, bješe prilično zanimljivim tipom. Rođen u selu Mojanovići nedaleko Titograda, košarkom počeo se ozbiljnije zanimati kad mu je već kucalo ljeto devetnaesto. Kako je rano ostao bez oca i kako bi pomogao samohranoj majci, ovaj snažni delija bavio se raznoraznim poslovima prije no što se posvetio košarci. Veli priča da je Knežević više godina bio fizičkim radnikom, stvarao je Jugo-infrastrukturu kopajući rupe za stupove dalekovoda, montirao je gromobrane na zgrade višekatnica, punio je vagone lopatanjem uglja… I sve tako do nekog republičkog prvenstva krajem šezdesetih đe su ga zapazili skauti OKK Beograda koji je bio u potrazi za još jednim centrom koji bi odmorio i zamijenio reprezentativca Zorana Maroevića.

Knežević (peti sleva gornji red), član reprezentacije na Svetskom prvenstvu 1974.

Žarko i njegovih dva metra i desetak centi debitirali su u Prvoj saveznoj ligi u sezoni 1968-69 i u početku to nije izgledalo obećavajuće. Već druga sezona donijela je veliki napredak i Knežević će nakon nje ubilježiti prvi nastup za najbolju selekciju bivše države koja je baš te godine osvojila svjetsko zlato u Ljubljani. Iako se nije uspio ugurati među tuce veličansvenih koji doniješe prvo veliko zlato (napaćenoj – ovo, automatski piše svaki portalić naroda i narodnosti, mamicu im opalim, šta misle da smo r2d2) raji Juge, Žarko nakon toga postaje standardnim reprezentativcem i sljedećih će godina repka izgledati nezamislivo bez njega u sastavu. Prvi uspjeh s državnim timom bilo mu je zlato na Prvenstvu Balkana ’70 u Bukureštu. Naredna sezona već je promovirala snažnog Žarka u elitnog domaćeg centra, tako da je godina 1971. bila svjedokom njegovoj prvoj medalji s velikih takmičenja. I ne samo to. Knežević je na Eurobasketu u Njemačkoj bio trećim centrom reprezentacije, iza Ćosića i Jelovca. U finalu protiv SSSR-a ubacio je 14 poena, u još jednom porazu „plavih“ od „zbornaje“ u finalima velikih takmičenja.

Knežević se u najboljoj selekciji zadržao čitavu prvu polovinu sedamdesetih. Na OI u Minhenu nije bio te sreće (7 ppg, 4.4 rpg) okititi se olimpijskom medaljom, ali bio je u sastavu na Evrobasketu ’73 gdje je Juga osvojila prvo kontinentalno zlato svoje historije, a posljednjim velikim takmičenjem za Žarka bio je Svjetski kup u Portoriku dogodine, gdje je dodao i svjetsko srebro svojoj kolekciji. Još je impresivniji njegov bilans na manjim takmičenjima. Žarko posjeduje čak četiri zlata i jedno srebro s prvenstava Balkana, a ima i zlato s Mediteranskih igara ’71 u turskom Izmiru.

Što se klupskih ostvarenja tiče, OKK Beograd ranih sedamdesetih nije bio materijalom za trofeje nakon raspada Koraćeve generacije šezdesetih. Žarko je bio ponajboljim igračem tima (uz Blaža Kotarca) tih godina, a jedini značajan rezultat bilo je finale premijernog Kupa Radivoja Koraća, đe su „klonferi“ pali protiv zagrebačke Lokomotive. Knežević u državnoj selekciji dobiva nasljednika u vidu svog klupskog saigrača Rajka Žižića, koji ubrzo postaje zaštitnim znakom kluba. S dvojicom centara-blizanaca, OKK (tad preimenovan u BEKO) bilježi najbolji plasman u prvenstvu 1975-76 kad završava na četvrtom mjestu domaće košarkaške ljestvice.

Kao i mnogi drugi, Žarko je okusio pečalbu. Sa punih triest, on odlazi u njemački Hagen gdje je bio nosiocem igre. U Kupu Koraća, sezone ’78, Knežević za taj skromni tim bilježi čak 28 poena u prosjeku, a sudba je htjela da se u grupi sretne s njegovim bivšim timom. BEKO uvjerljivo slavi u Beogradu, a najviše pažnje privuče dvoboj negdašnjih drugova i suigrača – Žižića i Kneževića. Uspješniji bio je Žiža s 32 koša i 15 skokova, dok je Žarko završio tekmu s 31 poenom i 12 skokova. Nakon toga Turska, a onda se Knežević vraća domaćim prostorima. Posljednje sezone on provodi u titogradskoj Budućnosti, novopečenom prvoligašu. Sad već s pokojim kilogramom viška, još zercu tromiji nego u sedamdesetima, Knežević je još uvijek prvim centrom tima koji opstaje u društvu najboljih. Dogodine i oprost s loptom u matičnom OKK Beogradu.

Karijera ko karijera, deficitarna klupskim trofejima, nekih 12 poena u prosjeku u Prvoj saveznoj ligi s maksimumom sezone od 18, prilično gotivan i precizan horog i dosta zabavnih trenutaka i neobuzdanog smijeha kad je Žarko na parketu, ali i van njega. Samo po sebi, možda ne zvuči preveć impresivno, ali onih 219 (ili koliko već – ja kontam oko 150) nastupa za najbolju selekciju Juge su zakon koji ne smijem da kršim. Još i 809 poena u tom dresu s buktinjom, jedno zlato, tri velike i pregršt manjih medalja – jesu blagom koje Žarku Kneževiću niko ne može uzeti. Izvini Žarko što je na zadnjem sjedištu moga auta tako skučeno, ali ovima u prtljažniku još je puno gore jer kad sam kretao na put, jednostavno – nisam mislio na to…

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar