Često puta čujem da je košarkaše iz različitih vremenskih perioda nemoguće uspoređivati. Samo djelomično slažem se s tim, pošto je neke njihove osobine itekako moguće zapaziti, ocijeniti i komparirati. Mislim – ako je neki košarkaš srčan, dugovječan i drčan, a onaj drugi mekan, često povređen i nepouzdan, onda tome jest tako – nebitno u kojoj košarkaškoj eri oni igrali. Upravo ovaj stavak koji slijedi jest primjerom rangiranja košarkaša iz potpuno različitih epoha, razdvojenih punih četrdeset godina.

Ako je Predrag Stojaković, majstor iz prethodne priče u „Stojadinu“, košarkom krenuo da se bavi ranih devedesetih, junak ove vožnjice počeo je igrati istu u rodnome Zadru početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Po cijelu dobu svoje grandiozne karijere košarkaša, taj junak šarmirao je i zbunjivao suigrače, suparnike i gledatelje njegovih predstava, a jedna od prvih nerasvijetljenih misterija koju podastro je auditoriju jest njegovo ime koje je u određenim periodima Yu-povijesti variralo od Josip Đerđa pa sve do Giuseppe Giergia. Ja ću nastavim sa Pino Gjergja jer mi je jedan vrhunski poznavaoc tematike objasnio kako tretirati imena ljudi porijekla šarolikog ko što bješe ono našeg junaka.

Elem, Pino bješe jednim od najmaštovitijih, najnezaboravnijih, najatraktivnijih i najkompetitivnijih jugoslovenskih košarkaša u povijesti. Bez ikakvog pretjerivanja. Bio je čarobnjakom kojem su svi budući vrhunski plejmejkeri Yu-škole bili šegrti, premda su nedvojbeno ostvarili viših razina međunarodne slave. Gjergja izgubio je mnogo velikih susreta, ali nebrojeno puta više ih je dobio. Bio je borac koji se nikad nije predavao i činio je sve kako bi pobijedio. Delao je to samo sebi svojstvenim fintama i driblinzima, začuđujućim skakačkim sposobnostima, zračnim majstorijama i lucidnim pasovima. Šezdesetih i sedamdesetih se po cijeloj Jugi govorilo – Idemo na Đerđu – umjesto – Idemo na košarkašku utakmicu.

Rođen u Zadru, pod Italijom, još prije drugog globalnog sukoba, Gjergja je s košarkom počeo 1950. godine, a stvarca koja usmjerila igračke je dane ovog tek 176 cm visokog virtuoza bila je 16-milimetarska filmska vrpca koju je sredinom pedesetih na poklon dobio iz SAD od svoje tetke. Pino je natjerao lokalnog kino-operatera da mu u neradne sate do besvjesti pušta celuloidnu traku na kojoj su ostali uhvaćeni Boston Celticsi i njihova najveća zvijezda tog vremena – Bob Cousy.

Kad se upoznao s onim što se u NBA dešavalo tih godina, Gjerga je shvatio da je još daleko od relevantnog košarkaša, tako da je svoju igru remodelirao po uzoru na svog idola s filmske trake, zadržavajući sebi svojstvene elemente cirkuskih vještina, postajući jugoslavenskom verzijom legende Celticsa. Iako Zadar nije bio kremom tih godina, Pino u Prvoj saveznoj ligi debitira 1958. godine i odmah postaje ponajvećim magnetom za domaću publiku otvorenih terena. Njegova prva sezona, odmah 27 poena po meču, desetine pamtljivih, dotad neviđenih momenata i Pino je u stratosferi domaće košarkaške scene, po boku dueta Korać-Daneu; dueta koji je posjedovao Yu-košarku tih godina.

Gjergja je odmah nakon toga kao playmaker debitirao za najbolju vrstu Juge, postajući jedan od kamena-temeljaca srebrne generacije. Ključnu ulogu odigrao je u plasmanu reprezentacije Jugoslavije na Olimpijske igre u Rimu, prve na kojima je sudjelovala košarkaška selekcija bivše države. Tokom idućih godina, Pino će odigrati ukupno 107 utakmica u dresu s buktinjom, osvojiti tri medalje na velikim takmičenjima, ali zbog svog karaktera i nesporazuma s rukovodstvom KSJ i selektorima, propustiće više prestižnih turnira, a jednim od takvih bješe osvajanje prve velike medalje Yu-košarke na Eurobasketu u Beogradu ‘61. Gjergja je baš u to vreme odsluživao praksu, ploveći na nekom brodu!?

Gjergina prva velika medalja s repkom datira sa Svjetskog kupa 1963. gdje je Jugoslavija bila srebrna, a on (8.4 ppg) imao mjesto u startnoj petorci, znamenito odigravši u prvoj pobjedi naše selekcije nad selekcijom SAD (15 poena). Te godine ‘63, Pino ulazi u prvi vrhunac svoje karijere, a u domaćem prvenstvu bije bitku s Koraćem za najboljeg strelca države (?) i ostvaruje prosjek od gotovo 35 poena po kolu prvenstva – nikad viđen, ni prije ni poslije, od strane nekog domaćeg organizatora igre. Idiličnu godinu prekinuo je poziv u JNA još prije konca sezone, ali Gjergja je svejedno nagrađen titulom najboljeg sportaša Hrvatske za 1963.

Armija je našem čarobnjaku oduzela više od godine, iako je Pino i tokom 1964. upisao par prepričavanih košarkaških momenata, prije svega ono učešće u inicijalnom predstavljanju NBA selekcije domaćem auditoriju, đe je Gjergja dobio priliku zaigrati protiv svog uzora sa filmske trake – samog Boba Cousya. Posmatrači tih egzibicijskih susreta mahom slažu se da je omaleni Pino bio najboljim domaćim pojedincem u toj seriji revijalnih utakmica. Drugo učešće Juge na Olimpijskim igrama desilo se jeseni iste godine u Tokiju i Gjergja je isporučio desetak poena na turniru, uskačući i kao poenter nakon ozljede Radivoja Koraća. Šest pobjeda i tri poraza naj-selekcije značili su 7. mjesto na najprestižnijoj priredbi, jednu poziciju lošije no 4 godine ranije u Rimu.

Sve dotad ostvareno u igračkom životu Pino Gjergja je nadmašio nakon skidanja vojničke uniforme; nadmašio je to svojom antologijskom sezonom ‘65. Vrijeme u JNA izgradilo je u njemu neku zrelu odlučnost, neki unutarnji mir i sklad kakav još nije prezentirao, te je Pino prosto oduvao cijelu ligu te godine, noseći Zadar do prve košarkaške titule u Yu-prvenstvu osvojene od strane nekog hrvatskog kluba. Bolji i koncentriraniji na uspjeh no ikad, gotovo sam je Zadru donio tutulu. Šesnaestogodišnji rookie Krešimir Ćosić tek je pravio prve, nesigurne korake basket-bebe, dok je efikasni Željko Troskot propustio posljednjih par kola prvenstva jer je i on morao u vojsku. Gjerginom najvećom pomoći te sezone bili su: Lucijan Valčić, Goran Brajković, Bruno i Mile Marcelić… I to je to! Zaista impresivno, ako znamo da su pri vrhuncima svojih karijera bili i dominantni Korać i Daneu koji su između OKK Beograda i Olimpije bratski podijelili osam prethodnih naslova.

Jednu od najvećih individualnih sezona u dotadašnjoj povijesti domaćeg loptanja, Pino je nastavio svojim jedinim učešćem karijere na nekom Evropskom prvenstvu (srebro u Moskvi), ali i nesporazumima s vodstvom KSJ koje mu nije dozvolilo odlazak u Italiju, u Orasondu iz Cantua koju je vodio Bora Stanković. Zadar nije obranio prvenstvenu titulu u sezoni ‘66, ali ju je vratio u vlasništvo iduće godine, osvojivši posljednji naslov Juge na otvorenim terenima. Saga se nastavila i u prvoj sezoni odgranoj u dvoranama Jugoslavije. Zadar je u prvenstvu 1967-68 ostvario skor od 19 pobjeda i 3 poraza koji im je bio dovoljan za treću titulu prvaka države. Gjergja se sad povukao kao strelac (manje od 20 poena prosječno), ali još uvijek je nedvojbenim liderom tima u kojem je sve bolje partije počeo pružati tinejdžerski fenomen, Krešo Ćosić. Zadar je svoj najbolji rezultat ostvario i u evropskim natjecanjima, gdje je prodro sve do polufinala Eurolige u sezoni ‘68, da bi ispao od madridskog Reala. Igre Pina, Ćosića i Zadra inspirirale su i nastanak čuvenog navijačkog slogana – Bog je stvorio čovjeka, a Zadar košarku.

Upravo zbog Ćosića, Pino je uletio u još jedan konflikt, ovaj put sa novim selektorom reprezentacije Jugoslavije, Rankom Žeravicom. Ovaj je na SP ‘67 u Montevideu, umjesto mladog Ćosića, htio povesti Zorana Maroevića, centra OKK Beograda, na što je Gjergja rekao da ne ide niti on. Na kraju su na taj Svjetski kup putovali i Gjergja i Ćosić, ali gotovo da nisu dobili priliku na turniru, na kojem je Juga osvojila još jedno srebro. Za Pina je ovo bilo posljednje reprezentativno takmičenje u karijeri. Premda će naš čarobnjak nastaviti još godinama igrati na samo sebi svojstvenom nivou, u tridesetima je označen kao prestar i prehirovit da bi i dalje bio na radaru selektorima. Nakon svih peripetija s odlaskom u inozemstvo, Pino će vani kad napuni 31. godinu svog življenja, odgulivši sezonu u talijanskoj Goriziji kao igrač/trener.

Odlazak Kreše Ćosića na studij u Ameriku, vratio je vjernog Gjergju u naručje Zadra. Sad s misijom – kako opstati u Prvoj saveznoj ligi? – Pino je u te četiri godine, bez svog stožernog centra, isporučio novu dozu majstorluka, ponovo podižući svoj prvenstveni prosjek na 20-25 poena po meču. Iako u ozbiljnim godinama, činilo se da njegove sposobnosti ne kopne – i dalje je bio ponajboljim plejmejkerom domaćih parketa. Zadar je nekako preživio te četiri godine, dokonca osvojivši jedan trofej koji im je dotad nedostajao u riznici. Klub se probio do finala domaćeg kupa u sezoni ‘70 i onda je, pojačan Ćosićem koji je za finale prihajal iz USA, šokirao Jugoplastiku u Splitu pobjedom 64-60. Najboljim čovjekom na terenu bio je baš Pino (23 poena), koji je u završnici susreta vezao šest poena za trijumf Zadrana.

Kad se Ćosić definitivno vratio iz NCAA, Zadar je ponovo bio spreman za juriš na domaći naslov. Sjajan otpor pružile su mu „Drugoplastika“ i Crvena zvezda koja je, barem po imenima, imala jači sastav, ali u prvenstvenoj sezoni 1973-74 nitko nije bio dorastao Zadru Ćosića (23 poena i 13 skokova prosječno) i Gjergje, koji je, uz bezbroj sebi svojstvenih dodavanja i atrakcija, upisao 18.8 poena po kolu prvenstva i na kraju sezone je nagrađen titulom MVP prvenstva Jugoslavije u izboru zagrebačkih „Sportskih novosti“. U 37. godini nitko od domaćih košarkaša nije bio sposoban igrati na ovako visokom nivou kao Pino, još manje dominirati prvenstvom.

Posljednja vrhunska sezona Zadra i Gjergje bila je sezona ‘75 s još jednim polufinalnim učešćem i ispadanjem od kraljevskog kluba u tadašnjem Kupu šampiona. I još jednom prvenstvenom titulom, petom i konačnom za duet Pino-Krešo. Ćosić je odigrao ponajbolju sezonu svoje karijere, a Zadar je te godine, u izuzetnoj konkurenciji Jugo-timova (strahovito duboke Jugoplastika i Zvezda, nadolazeći Partizan i Bosna), prosto pomeo konkurenciju skorom od 25 pobjeda i svega jednog poraza, uz 22 uzastopna slavlja. Gjergja je nakon ovog trijumfa najavio kraj karijere, ali kako je Ćosić morao na odsluženje vojnog roka, predomislio se i odigrao još sezonu 1975-76 kao svoju posljednju da njegov Zadar slučajno ne bi imao problema s prvoligaškim statusom. U svom posljednjem prvenstvenom susretu i uvjerljivoj pobjedi Zadra nad ljubljanskom Olimpijom, Pino se oprostio sa ravno 40 poena!

I tako je prošao nestvarno dugi, činilo se tad, košarkaški život Pina Gjergje na velikoj sceni. Ukupno 26 godina igranja za Zadar, od toga 18 u kolijevci Prve savezne lige. Od mene tek još samo par usporedbi, umjesnih ili ne, koje kažu zašto mi je dotični Pino Gjergja neizostavnim dijelom motora mog „Stojadina“ i zašto sam ga pozicionirao u Panteonu baš tu jednu poziciju više, tj. niže, od jednog od najboljih šutera koje NBA liga vidjela je u svojoj bogatoj historiji iako će mi ljudi kažu da nisam normalan. Nisam – Pino je bio još podosta veći no Peđa.

Liderske sposobnosti. Kako već rekoh o Predragu Stojakoviću, on je bio sjajnim dodatkom momčadi, nikako njezinim temeljom. Gjergja jest jednim od najvećih vođa koji se pojavio u jugoslavenskoj košarci, a uz to bio je revolucionarom i turbinom srebrne generacije domaćeg basketa. Stojaković bio je fantastičnim šuterom koji je u sebi objedinjavao najbolje od svojih prethodnika, dok je Pino bio totalnom avangardom. Peđa je bio članom dobrih i odličnih NBA timova, Gjergja je sam za sebe bio tim. Ako je Peđa podsjećao na svog uzora Dražena Petrovića, Gjergja nije podsjećao niti na jednog domaćeg košarkaša – uvijek je bio svoj tako da su mu i uzori bili američki.

Ambicija i kompetitivnost. Ako je i bilo ambicioznijih košarkaša od zadarskog fenomena, teško da je iko bio kompetitivniji. Gjergja je htio osvojiti svaku loptu, dobiti svaku utakmicu i zbog toga je iritirao mnoge. Još kad u igru ubacimo njegovu jezičavost i osebujan smisao za pravdu, koji mu je dozvoljavao skresati ljudima u brk ono što ne žele čuti… Predrag je fino odgojen momak, ni slučajno nije nalikovao redikulu kakav je svojevremeno bio Pino. Možda ga je baš to spriječilo da u NBA karijeri bude zvijezdom onog najvišeg reda.

Ograničenja vremena. Svako vrijeme svoje nosi, a Pinu Gjergji je njegovo vrijeme donijelo utamničenje oca u ranoj fazi života, događaj koji ga je označio, koji je njegovo nebo vezao bodljikavom žicom i dao mu gorčinu koju nosi u sebi još i danas. Pa onda one raznokakve zabrane i kazne kojima je bio podvrgnut i za koje je jednim dijelom kriv i sam. Pino je želio u pečalbu mnogo ranije, na kraju je napustio zemlju na svega jednu sezonu i to kad je već prešao tridesetu, dok je Stojaković napustio region već sa 16-17 godina i započeo stvaranje svoje igračke legende van države.

Neko reče mi da je Peđa morao služiti vojsku u Grčkoj pošto je iskao njihovo državljanstvo devedesetih, nakon što je zbog rata emigrirao iz Hrvatske i Srbije. Svi smo bili prinuđeni jesti govna u tom vremenu, ili barem nas većina koji ne profitirasmo. Trideset godina ranije i Gjergja je služio JNA, izgubivši više od sezone košarke dok je bio na apsolutnom vrhuncu. Većina njegovih suigrača nagrađena je odsluženjem vojnog roka u Zadru ili njegovoj blizini. Pino je morao u Skopje, odmah pristupivši radovima na sanaciji potresa koji je pogodio makedonsku metropolu 1963. godine

O Predragu Stojakoviću, njegovom životnom putu i njegovoj statistici znamo sve, dostupna je svakome. O statistici Pina Gjergje znamo, iz današnjeg kuta, malo. Rekorder je prvenstva bivše Jugoslavije sa 18 odigranih prvoligaških sezona (zajedno s Bogdanom Millerom), u kojima je odigrao i ubacio dobrano preko 300 susreta i 6.000 poena. Njegov zbir prvenstvenih poena je među najvišima u prvenstvu bivše SFRJ, prosjek poena od 20 po susretu jest među dvadesetak najboljih u povijesti Prve lige, a superioran je prvenstvenom prosjeku najvećih plejmejkerskih karijera – Moka Slavnić i Saša Đorđević, najviše rangirani kečevi, ostvaruju prosjek od nekih 15 koševa u odigranim prvenstvima SFRJ, Italije i Španjolske.

Nedostatak relevantne statistike je za Gjergju dodatno bolan jer on bi na vječnoj listi najboljih asistenata i kradljivaca lopti u prvenstvu Juge bio uvjerljivo prvi, a njegova prvenstvena sezona ‘65 mogla je ostati upamćena kao prva gdje je netko imao prosjek od preko 25 poena i 10-15 dodavanja u prosjeku. Uopšte se ne zezam – s današnjim kriterijima brojanja asistencija svakako. U vrhu bi bio i po broju odigranih minuta, tehničkih grešaka i isključenja. Za razliku od Gjergje – ne sjećam se da je Stojaković iskjučen.

Peđu su imale prilike gledati milijarde ljudi, gledati i diviti se njegovom besprijekornom šutu i ludim serijama trojki dok tamane kokice diljem NBA arena. Na Pina svršavalo je tek skromno jugoslavensko gledateljstvo, trudeći se kroz neprobojni duvanski dim ponovo odvrtiti film zadnje akcije koju je ovaj izveo, pitajući se začuđeno – Pobogu, pa nije valjda odigrao to???

Trajnost. Gjergja je postavio nove standarde izdržljivosti i nepoderivosti nekog jugoslovenskog košarkaša. Iako omalen, bio je izuzetno kompaktan, jak kao životinja, spretan kao kralj svih majmuna u zraku, rijetko se ozljeđivao i više susreta je propustio zbog tehničkih grešaka, suspenzija i kazni nego zbog povreda. U karijeri je imao ne jedan, već tri igračka vrhunca, oprostio se iza triestosme, a izgledalo je da još godinama može španati u najvišem rangu.

Lažem, opet lažem… Sorry drugovi, izvini Peđa, lažem jer na tren pozaboravih da Pino još uvijek igra košarku, nije se oprostio od nje, igra ju već 70 godina i teško da će iko ikad ovu trajnost nadmašiti.

Ako je poređenje majstora košarke iz različitih epoha igre nemoguća misija, vidimo da neke sličnosti, još više i razlike, u ljudskim i igračkim karakteristikama – postoje. A kako postoje, možemo ih i spomenuti kao dio neke šire priče, kao fusnoticu u velikom boju ISO, DIN i JUS standarda.

Pritom sam se stvarno trudio izbjeći subjektivna svjedočanstva samog Pina Gjergje i ljudi bliskih njemu, jer postoji nebrojeno mnogo storija o njegovoj igračkoj posebnosti i popularnosti u narodu. Barem u onih starijih koji su imali tu priliku prisustvovati njegovoj umjetnosti pod koševima. Što se mlađih tiče, pretpostavljam da im je Pino prilično nepoznat i šteta je da gotovo i ne postoje video snimke iz vremena kad je igrao. Ovog generala parketa bolje od svih mojih suvišnih rečenica opisuje jedna njegova kratka formulacija.

„Iz košarke ću otići kad umrem. Dotad će ona biti u meni, a ja uz nju.“

(Odlomak iz „Stojadina“ u nastavcima, poglavlje PPP – borba ISO, DIN i YUS standarda)

Photo: Privatni album, YouTube printscreen