Svako ima neka lična košarkaška sjećanja, svatko je zapamtio nekog i neke domaće košarkaše, a one druge nije, ili ih je prosto znao pa zaboravio protokom vremena. Svakome od nas je netko od njih ostao omiljen, antipatičan, smiješan, malen il’ grandiozan. Iz raznoraznih razloga našeg jedinog subjektivnog ja.

I ja zaboravih mnoge u neminovnom procesu odumiranja moždanih stanica, pa sam prisiljen ponovo sa vama braćo da kročim krajolikom iz davnine koji kao da je nastao drevnom tehnikom izrade filigrana. A kad tako vozim se prošlošću kroz taj zlatom satkani pejzaž, iskaču pored puta razni nejasni obrisi, znakovi vremena prošlog, ličnosti drage i one druge kojih se danas malo tko sjeća. Možda griješim, ali govorim iz ove svoje, hrvatske perspektive, jer iz one srpske ne mogu, čak ni nepisanim zakonima ne smijem, jer će opet da se nađe neko da mi naspreja četnik na vratima stana, a onda će žena jope (zasluženo) da mi hebe sve po spisku i prijeti ukidanjem mojih kreativnih pražnjenja.

Znači, ovo jest priča iz pristojne i kulturne euro-austro-hrvatske perspektive o jednom od zaturenih filigrana (bivše) domaće košarice, priča o malom, a velikom igraču, znalcu tananog basket-veza, barem u tim mojim uspomenama. Vas i vaše uspomene u ovom slučaju – ko šljivi braćo… Da budem potpuno iskren – nije baš da sam vidio da se iko i u majčici Srbiji pretrgao oko pisanija i oda košarkašu koji zvaše se i još uvik se zove – Miodrag Marić.

Miodrag za šire mase bješe Miško i nedavno ga uočih na nekoj novoj fotografiji na ovom našem sajtu. Instantno orosiše mi se oči… Iako će skoro da mu bude punih 60, lik još uvijek izgleda isto ka što je izgledao pre četrdesetak godina. Mršav, smiren, tih, tanak, povučen – sve to kontam onako na prvu. Pravo da vam kažem, nemam pojma ća on danas radi, čim se bavi, kakva je persona, a nadam se da mu ide u životu jer jednom davno navijao sam za njeg da si osigura lepu državnu penziju na osnovu reprezentativnih medalja. Ne znam da li ju danas ima jer selektori državnog tima SFRJ nisu ga baš nešto šmekali preveć, tako da čovek nije vidio nijednog velikog reprezentativnog takmičenja.

Elem, jebeš velike medalje ako nemaš nekog umeća po kojem te pamte Souly i njegovo društvance iz onog zadnjeg košarkaškog budžaka… Kad je u prvoj polovini sedamdesetih krenulo ono stvaranje avangardnog i moćnog Partizana, Miodrag je kao 17-godišnjak doveden, nemam pojma otkud, vjerojatno iz rodnog mu Užica. Prve dve sezone nije igrao puno, glavnim centrom crno-belih bješe „pukovnik“ Farčić, ali ostaje zapisano da je Marić proljeća ’76 bio među osvajačima prve domaće titule Partizana u istoriji. Tog istog ljeta počinje i njegova fina međunarodna karijera. Na EP za juniore u Santjago de Komposteli, Jugoslavija se kiti zlatnom medaljom uz ogroman doprinos Miška Marića. On briljira u pobjedničkom finalu protiv Sovjeta (19 poena, 11 skokova) iako je za direktnog protivnika imao zastrašujućeg Tkačenka (30 poena, 15 skokova) koji je u odnosu na Miška imao 15cm i pedesetak kilograma viška.

Naredne prvenstvene sezone, Marić već igrao je nekih dvadesetak minuta, a sezone 1977-78 dolazi i njegovo vrime. Miodrag postaje starterom i igra prve nezaboravne partije koje pamtim. I pored toga što je sarajevska Bosna nadmudrila Beograđane u domaćem prvenstvu, Partizan uzima svoj prvi međunarodni trofej – Kup Radivoja Koraća. Marić igra odlično u grupi koju Partizan osvaja, da bi u uzvratu polufinala, protiv španskog Huventuda, predvođenog Mokom Slavnićem, Miško lagano i precizno stavio 23 poena i bio sjajan pod obručima za ulazak u finale. Banjalučko finale Kupa Koraća ’78 protiv moćne Bosne jest najvećom utakmicom povijesti tog takmičenja. Partizan slavi 117-110 nakon produžetka, a Marić (21 poen) je jedan od najboljih na terenu. Tercet Dalipagić-Kićanović-Marić ubacuje 104 Partizanova poena!?

Naredna sezona 1978-79 je po meni i najbolja Miškova u karijeri, premda su mu bile tek 22 godine. Iako oslabljen Dalipagićevim služenjem JNA, Partizan na krilima nenormalno otkačenog Kićanovića osvaja prvenstvo, domaći kup i ponavlja uspjeh u Kupu Koraća. Miško igra fenomenalno, spretno i neprimetno hvata desetak promašaja po tekmi, u napadu je car. Naročito mi ostaje upamćen po šutu iz okreta sa poludistance, uz obaveznu zadršku u zraku, potezu kojeg je valjda savršeno prekopirao od Ćose. Najbolji je u najvažnijim susretima, bez većih atrakcija, ali i bez gluposti, gubljenja lopti, zabijanja u protivnike i saigrače. U prvenstvu je na 16 poena po meču, u Kupu Koraća na 17,4. Jugoplastici u polufinalu takmičenja uvali 22, pa 20 poena u uzvratu, a najbolju utakmicu karijere (po meni) igra u finalu Kupa Radivoja Koraća protiv Arigonija iz Rijetija. Uz nenadmašnog Kiću, Miško se sjajno bori protiv poznatog profesionalnog dueta Amera u dresu Rijetija (Meely – Sojourner). Partizan slavi sa 10 razlike, a Miško završava susret sa 23 poena i 14 skokova na kontu.

Spretnost i napadački instinkt bila su moćna Miškova oružja

Mnogo jak kandidat za dres nacionalnog tima na EP u Italiji tog ljeta, Miško ipak ne upada u Skansijeve planove i mora se zadovoljiti tek šokantnim srebrom sa Mediteranskih igara u Splitu. Sezone koje slijede su kao dan i noć. Kad god je glavnom opcijom tima bio Dalipagić (sezone ’80 i ’82), Miško je odigrao znatno lošije no s Kićanovićem. Zato je Partizan s Kićom u sezoni 1980-81 i treći put prvakom države, a Marić je opet neprimjetno sjajan. Naročito pouzdano je odigrao protiv Cibone u bitkama za naslov, a u beogradskoj partiji limitirao je velikog Krešu Ćosića na nečuvenih 4 poena! Ponovo nije vidio reprezentativnog dresa tog ljeta i tako nekako i konči njegova priča sa ukupno 40 nastupa u dresu najbolje selekcije. Nakon poraza od strane Cibone u finalu premijernog plejofa u sezoni 1981-82 (Marić odigrao najslabije što sam ga vidio igrat), on, sad već veteran, ostaje još nekoliko godina stup crno-bijelog tima.

Partizan je nakon odlaska Kiće i Praje bio čudna momčad, puna talenta, ali i slučajeva za psihijatra. Marić igra za crno-bile sve do 1986. godine, ostvarujući te sezone svoj najviši prosjek karijere u prvenstvu – 17,5 poena. Beogradski tim dovodi to ljeto Divca iz kraljevačke Sloge, a Marić napušta domaće prostore i odlazi u francuski Rems đe je igrao po boku svom dugogodišnjem suigraču iz Partizana – Bobanu Petroviću. Miško već u prvoj sezoni u Francuskoj ubacuje preko 25 poena u prosjeku i hvata standardnih desetak lopti. Iako je tih godina malo nevidljiv u sjeni pečalbe, Miško se vraća u Jugu par godina kasnije, ovaj put potpisujući za ambicioznu Vojvodinu i ponovo pleše jugoslavenskim parketima u sezoni 1989-90. Vojvodina ostvaruje svoj najveći uspjeh u povijesti pod trenerskom palicom Dude Ivkovića – završava peta u prvenstvu i plasira se u Kup Radivoja Koraća.

Nakon dve sezone u Vojvodini, Marić još nastupa nešta sitno i za Rabotnički u onoj krnjoj sezoni ’92, a nakon toga trag mu se gubi u Bugarskoj đe je igrao za CSKA iz Sofije. To je zadnja košarkaška sezona Miška Marića za koju ja znam. Njegov finalni biser igračke karijere desi se baš te sezone 1992-93 kad se skromni CSKA sudari sa Realom iz Madrida u Euroligi. Marić, premda je već prevalio 35 godina, bori se protiv legendarnog Sabonisa i u dvi utakmice mu ubacuje ukupno 44 poena i hvata 18 lopti! Sabas u ista ta dva susreta ubilježi 32 poena i 15 skokova. Ne zvuči loše, mislim načeti internacionalnu karijeru pobjednički protiv Tkačenka, a završiti je sasvim dostojanstvenim porazom protiv Sabonisa.

Šta je sve Miško ostavio iza sebe? Ha, drugovi, nije da je prvih 6 trofeja Partizanove istorije malo. U svakom slučaju, Marić je legendom Partizana, ja bi reka i domaćeg prvenstva. U povijesti Partizana, Milenko Savović je odigrao najviše utakmica za klub (386), ali odma iza njega je Miško sa 362 kapice. U broju poena za klub je jednu poziciju niže, iza Praje i Kiće, ali 4688 poena zvuči sasvim dobro. To mu daje prosjek od nekih 13 poena po utakmici i premda se ovo čini skroz prosečno, nije bilo tako. Ako uzmemo u obzir da je bio trećom opcijom napada iza ove dve ale, znači da bi u nekom manje ambicioznom timu ostvarivao preko 20. Uz to, krasilo ga je milion malih, a itekako korisnih stvarčica – inteligencija pozicioniranja, zagrađivanja, instinkt za loptu, mekana ruka, veoma dobra realizatorska igra s posta, pouzdanost… Ne sjećam se da je u karijeri bio ozbiljnije povređen jer nije ni pokušavao ono što nije mogao izvesti na terenu.

Miško u čuvenoj borbi za naslov s Ćosom, proljeća ’82

Zašto onda nije mogao u reprezentaciju? Kao prvo, Miško se cilu karijeru sa svojih 206 cm i dobrano ispod sto kili, borio protiv viših (Ćosić, Radovanović, Jerkov, Žižić…) ili snažnijih centara (Jelovac, Šarančić, Arapović…) – rekao bih da je bio petica u tijelu četvorke. A ono drugo – reprezentativna konkurencija bila je prosto strašna; uz ove nabrojane, najsličniji Mišku bio je Andro Knego, legenda Cibone i desetak godina standardni reprezentativac. Knego osvojio je u državnom timu gotovo sve, Miško skoro ništa. Ne mari, kao i Andro, Miodrag znao je znanje, a po mojim kriterijima znanje vredi mnogo…

Na listi Partizanovih, ne bih opet da kažem legendi, pošto se ta formulacija pomalo ofucala i isprostituirala, ali na listi najvećih centara crno-bile istorije, Marić mi stoji tek iza Divca i Rebrače. Cijenim njegovo košarkaško umijeće više od onog kojim je disponirao njegov dugogodišnji kompanjon Sveti Sava, sjećam ga se po dobrome mnogo više no Slaviše Koprivice i Zorana Stevanovića, junaka istanbulske priče, neuporediv je sa svojim centarskim prethodnikom Josipom Farčićem, a čak ni biseri ranih Partizanovih dana poput Mirka Marjanovića ne mogu u istu igračku kategoriju sa Miškom…

U vremenima davnim, tehnika izrade filigrana bila je na velikoj cijeni, geografski mnogo rasprostranjenija no danas. Zanatlije koje bavile su se tom zahtjevnom artističkom manirom bili su na itekako dobrom glasu. I u nas, mada prilično skromno, filigran se izrađivao u prošlosti, barem onaj košarkaški, a onda valjda postideli smo se tog zanata jer pomalo sramota je u nas kad se do cilja dođe preciznim i ustrajnim radom, veća fora danas je do rezultata doći sa manje truda a malo više marketinga. Ja ipak mnogo cenim te stare i zahtjevne umjetničke tehnike koje nekako opstaju i danas, makar kao uspomene na davninu, tako da velim – Mariću Miško, filigrane naš stari, dobrodošao ti meni u „stojadin“ i poživija ti meni godina sto pedeset pet – pa onda opet.

Photo: MN press i privatni album