Nasukane olupine nekoć gorde hrvatske flotile, što na očigled svih trunu na žalu košarkaških uspomena, lišene svake dvojbe o svrsi svog postojanja, uljem su na platnu kontinuiranog pada koji traje i ne misli da stane. Glavešine domaće košarkaške strukture i hijerarhije morat će na janjetini, uz milozvuke elementarnog pastirskog domoljublja, da poprave traljavi nišan i dogovore strategiju za narednih četvrt vijeka hrvatskih košarkaških brodoloma.

Na drugu stranu, sreća je da Srbija mora nema, pa samim tim i nasukavanja, jer debakl njezinih beba, sve redom MVP-a evropskih takmičenja ove sezone, i to protiv Italije, usred Beograda, zidarskom je šamarčinom odgojnog raza. Problemom je što to većina košarkaških zaljubljenika neće da shvati ispravno; krivica će se prebaciti na neigranje Jokića ili obranu šuta za tri poena. A riba smrdi od glave. Vremenska prognoza za duži period – turbulencije teže vrste, nije isključeno da prorade pištolj i nož.

I pored hrvatsko-srpskih nedaća, prostori bivše Juge imaće svoje predstvnike na Olimpijskim igrama u Tokiju. Povijesni je to pothvat slovenske škvadre pod dirigentskom palicom Luke Dončića koji je u odlučnom srazu protiv Litve isporučio legendarnu tekmu i svojoj karijeri dodao još jednu zvjezdicu na već dobrano dekorirane igračke širite. Na tragu da se pridruži najvećima ikad. Da stane u red ovih koji dominiraše mnogim igrama olimpijskim i o kojima bih koju u nastavku…

Svaka čast Kreši Ćosiću koji je čak četiri puta bio na olimpijskim igrama i osvojio zlato i dva srebra, naklon i Draženu Petroviću koji je također osvojio tri olimpijske medalje, respekt Radivoju Koraću, pioniru košarke bez mane, i sve najbolje o Delibašiću, Danevu, Kićanoviću, Jerkovu, Divcu, Kukoču, Rađi i ostalima, ali MVP nagrada olimpijskih igara za košarkaše s područja bivše Jugoslavije ide Draženu Dalipagiću. Zašto baš njemu? Tom neodoljivom strijelcu trpaču, individualcu s fizikalijama crnih igrača, tom klasnom krilu, često etiketiranom za loše liderstvo, deficit klupskih trofeja, brigu za vlastite brojke i rekorde… Više je razloga u korist Mostarca s beogradskim pedigreom, pa hajde da ih razmotrimo uz pomoć povećala za sjećanja.

Kao prvo, morao sam reducirati listu kandidata za ovu moju prestižnu nagradu. Ozbiljnom konkurencijom Praji ostaju samo dva čovjeka – Petrović i Ćosić. Kukoča sam zaobišao jer nije osvojio zlato, a u svoja tri pojavljivanja na olimpijadama zabilježio je i jedan debakl sa repkom Hrvatske (Atlanta ‘96), premda je turnir odigrao sjajno. Na sličan način eliminirao sam i Koraća, a Kićanović, premda vlasnik olimpijskog zlata i srebra, odigrao je samo dvije olimpijade. Osim Kreše i Dalipagića, tri olimpijska odličja (zlato uključujući) imaju i Andro Knego i Rajko Žižić, ali ovo je ipak priča o MVP igraču na Olimpijskim igrama, tako da ova dvojica korisnih ne mogu u najuži krug.

Ćosić je čak nešto uspješniji od Dalipagića na olimpijskim igrama jer iz četiri učešća on posjeduje zlato i dva srebra, dok Praja ima po zlato, srebro i broncu u tri pojavljivanja. Obojica su sudjelovali u najvećem uspjehu bivše reprezentacije – osvajanju olimpijskog zlata u Moskvi 1980. godine.

Dva Dražena, Petrović i Dalipagić, imaju slična iskustva na Olimpijskim igrama. Jednom su čak zajedno zaigrali na istima (Los Angeles ‘84). Obojica po tri nastupa i tri medalje. Recimo da Dalipagićevo zlato smatram jednako vrijednim Petrovićevom srebru sa repkom Hrvatske u Barceloni. Jasno je i zašto; Dalipagić uopće nije morao savladati prepreku zvanu SAD, dok je Amadeus morao igrati finale protiv najboljeg američkog tima koji je ikad sastavljen. Pogledajmo olimpijsku usporedbu ove dvojice mitskih Dražena:

Dalipagić

                        G         Min      FG%    FT%    REB    AST     PTS     PPG

            ‘76       6          24        59        83        3.5       1          107      17.8

            ‘80       8          32.8     66        79        4.9       0.3       195      24.4

            ‘84       7          30.9     54        69        5.4       2.6       159      22.7

 TOTAL      21 29.6     59        76        4.6       1.3       461      22.0

Petrović         

                        G         Min      FG%    FT%    REB    AST     PTS     PPG

            ‘84       8          30.1     54        76        3          3.5       140      17.5

            ‘88       8          29.5     50        85        1.4       2.8       149      18.6

            ‘92       7          37        49        74        1.9       3.1       172      24.6

     TOTAL      23        32.0     51        78        2.3       3.2       461      20.0

Vrlo slično, zar ne? Petrović je jasno bolji kao kreator i sitno u postotku penala. Dalipagić u prosjeku koševa, a dosta ispred Petrovića u postotku šuta iz igre i skokovima. Obojica po 461 postignut poen. Ako izjednačim Prajino zlato iz Moskve i Draženovo srebro iz Barcelone, Dalipagić ipak dobija prednost; kako su obojica bili primarno koš-geteri, Praja ostvaruje bolje brojke uz značajno bolji šut, iako je na parketu proveo manje minuta no Dražen.

Petrović je 1992. u Barceloni dvaput, Španiji i Rusiji, ubacio 28 poena kao svoj olimpijski maksimum, dok je Dalipagićevim rekordom 37 koševa u susretu za broncu 1984. protiv Kanade. I, da, Dalipagić nije imao pravilo trice niti na jednoj olimpijadi, tako da bi njegove brojke dodatno porasle, dok je Dražen neumorno zabijao trojke na dva olimpijska turnira, pogodivši 29 puta iz 73 pokušaja.

Photo: Twitter