Nadovezujući se na fenomenalnu reminiscenciju Vlade Stankovića koja zbori o legendarnoj sezoni ’73 u kojoj su se jedini put stopili autentični geniji Čačka i jugoslovenske košarke, mogu samo da se naklonim. Ako je gledamo iz današnje perspektive – priča kao da dolazi iz Nedođije.
Po nekoj mojoj statistici, Mišović (24.1) i Kićanović (29.6) su te sezone zajednički ubilježili čak 53.7 poena Borca, s apsolutnim špicom u posljednjem kolu kad su protiv zrenjaninskog Kombinata utovarili ukupno 90 poena (Kića 59, Radmilo 31).
Koliko god to bilo impresivno (izračunajte ukupni prosjek dva najbolja hrvatska ili srpska igrača u nekom timu današnjice, i dobićete napad histeričnog, otrežnjujućeg smijeha), znajte braćo da je bilo i boljih streljačkih rezultata kada se o tandemima snova radi. Ne govorim sad o najboljim ili najuspješnijim duetima Yu košarke (Ćosić – Đerđa, Kukoč – Rađa…), već samo o najefikasnijim. Malkice sam zavirio u prašne papire mog košarkaškog budžaka i pokušao složiti koju o najefikasnijim sezonama, najplodnijih jugoslovenskih košarkaških dueta. I stvarno zvuči ka iz Nedođije.
Najefikasniji parovi ex-YU prvenstva (zajedno koševa u sezoni):
68.0 Kićanović – Dalipagić (Partizan) ‘78
62.1 Kićanović – Dalipagić (Partizan) ‘77
61.2 Korać – Gordić (OKK Beograd) ‘62
60.2 Kićanović – Dalipagić (Partizan) ‘76
59.7 Bojović – Radović (Partizan) ‘63
59.5 Petrović – Cvjetićanin (Cibona) ‘86
56.8 Korać – Gordić (OKK Beograd) ’63
56.4 Korać – Nikolić (OKK Beograd) ’60
55.6 Damnjanović – Ivković (Radnički) ’75
55.1 Korać – Nikolić (OKK Beograd) ’59
Vidimo da je na listi najzastupljeniji Korać sa četiri sezone u kojima je s drugim najefikasnijim suigračom postizao preko 55 poena prosječno, ali, isto kao i u Dražena Petrovića, radilo se o apsolutnoj streljačkoj dominaciji istih jer je drugi najbolji strelac OKK (ili Cibone) ostvarivao više no dvostruko poena manje. Primjerice, u sezoni 1985-86 Dražen je postizao (regularna sezona i plej-of) 41.4, dok je Danko upisao 18.1 poena prosječno.
Pomalo neočekivano na listi se pojavljuju i poluzaboravljene legende, Miloš Bojović (32.1) i Radovan Radović (27.6) iz sezone ’63 kad je Partizan završio drugi na prvenstvenoj tabeli, isto kao i Dugi Damnjanović (26.5) i Tvigi Ivković (29.1) iz sezone ’75 kad su odigrali čudesno u nedostatku ključnih igrača Marovića i Jarića (JNA). Kakvi ludaci…
Ipak ponajviše stoji tandem Partizana i Yu-reprezentacije, Kićanović – Dalipagić. U državnom timu osvojili su apsolutno sve, uz podatak da su jedini igrači bivše države koji su sudjelovali u osvajanju deset uzastopnih velikih medalja u periodu od 1973. do 1982. godine. Vidimo i da sezona ’78 strši kao daleko najefikasnija, a ujedno je i jedinom kad su dva klupska suigrača utrpali preko 30 koševa svaki u sezoni. Kićanović je ponio naslov najefikasnijeg strelca prvenstva Jugoslavije sa 34.4 poena prosječno, dok je Praja bio drugi sa 33.6.
Iste godine, donijeli su Partizanu i prvi trijumf u evropskim takmičenjima, osvojivši Kup Koraća u Banjaluci protiv sarajevske Bosne, nastreljavši zajednički u finalu 83 poena. Rivalitet i uspjehe su nastavili na pozivnom turniru reprezentacija u Chapell Hillu đe je Dalipagić bio najboljim strelcem, a Kićanović najkorisnijim pojedincem, da bi vrhunac stigao u oktobru 1978. godine na Svjetskom prvenstvu u Manili gdje je Jugoslavija s deset uzastopnih pobjeda osvojila svoje drugo svjetsko zlato, a njih dvojica završili kao prvi (Praja) i drugi (Kića) u izboru za najboljeg igrača priredbe. Mostarac je uz tu titulu uzeo i onu za košarkaša koji je nastreljao najviše poena na prvenstvu (202).
Nevjerojatna bitka Dalipagića i Kićanovića u sezoni ’78, završila je raspodjelom odličja. Kićanović je bio najbolji strelac, MVP prvenstva i najbolji jugoslavenski košarkaš, dok je Dalipagić, MVP svjetskog sleta, proglašen najboljim sportašem Jugoslavije i najboljim evropskim košarkašem za tu čudnovatu godinu 1978! Da li je s tim u nekoj vezi bila i činjenica da je rekordni BDP bivše države ubilježen iste godine, nikad neću saznati.
Nego – kako i priče iz Nedođije imaju svoju drugu stranu, znajte braćo da su Kića i Praja upisali i jednu mrljicu na toj idealnoj sezoni ’78. Naime, sarajevska Bosna, ista ona koja je pala u finalu Kupa Radivoja Koraća, ostavila je Partizan bez domaće titule svega tri dana kasnije, pobjedivši ih u Beogradu, predvođena umetničkim direktorom Mirzom Delibašićem, u prostranstvima Nedođije umijećem potpuno ravnopravnom dekoriranom crno-belom duetu.
Photo: Koš magazin arhiva