Souly: Priča o Raši Radovanoviću
- December 13, 2020
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Jedna od omiljenih basni mog djetinjstva bješe ona kad ružno pače pretvori se u divnog labuda. Baš u vrijeme kad guštao sam u njoj, još potpuno nesvjestan neke tamo košarke, Ratko Radovanović, nadimkom Raša, počeo je da se bavi igrom u pogonu za žutokljunu pačad sarajevske Bosne. Rodom iz Nevesinja, Raša Radovanović u početku mog flerta s košarkom bijaše jednim od najzahvalnijih košarkaša za gledanje. Ne zbog svog košarkaškog umijeća, to nikako. Ali zbog kombinacije visine od nekih dvestadeset i mnogo neobičnog igračkog stila, baziranog na trapavoj pokretljivosti i pozoruhodnoj upornosti, s kašičicom ili dvije humora u svom tom loptanluku, Raša osvojio je mnoga košarkaška srca. Meni lično, kao klincu opsjednutom igrom ispod obruča, stravično gotivna bila su Rašina drečava zakucavanja, preko glave, iza leđa, s prekriženim nogama ili preko protivničkih centara, a naročito mi je bilo zanimljivo Radovanovićevo izvođenje, tj. nepreciznost pri izvođenju penala. Neću pogriješiti ako kažem da je bio jednim od lošijih domaćih košarkaša u tom segmentu. Barem u startu karijere.
Nakon svega nekoliko sezona u Prvoj saveznoj ligi, Raša je itekako napredovao, ne samo u izvođenju slobodnih bacanja. Brončani s kadetskog Prvenstva Evrope ‘73, zatim i zlatnik s EP za juniore dogodine, Ratko je grabio napred koracima od sedam milja i već 1975. godine, netom prije svog 19. rođendana, debitirao je i za najbolju selekciju bivše države, instantno kiteći se zlatom s Mediteranskih igara u Alžiru. Za velika natjecanja još nije bio zreo, ali naš junak i njegova Bosna nastaviše svoj rast. U sezoni 1975-76 Sarajlije su završile treće u prvenstvu, a Raša postade startnim centrom „studenata“, izguravši iz petorke svog, također mnogo gotivnog prethodnika, Zdravka Čečura. Naredna sezona ‘77 donijela je Bosni najbolji omjer u prvenstvu, 23 pobjede i svega 3 poraza, ali isti taj skor ostvarila je i Jugoplastika koja je neočekivano porazila Sarajlije u Skenderiji. Prvaka je odlučila beogradska majstorica u kojoj su više sreće imali Splićani, premda je Bosna vodila uvjerljivo samo par minuta prije kraja.
Uz Mirzu Delibašića kao umjetničkog voditelja, preciznog kapetana Varajića, pametne razigravače, Svetislava Pešića i pokojnog Sabita Hadžića, te reprezentativce Antu Đogića i Predraga Benačeka, Radovanović je također postao standardnim reprezentativcem penjući se na 15 poena i 10 skokova po tekmi. Nezaboravna bješe sezona 1977-78, jedna od najboljih u istoriji takmičenja, a Sarajlije, dotad najhomogenija i najdublja ekipa naših prostora, šokiraše Partizan usred Beograda i proslaviše svoj premijerni naslov u prvenstvu. Još ranije uzeše i Jugokup, a perfektnu sezonu i trostruku krunu pokvario je samo poraz u finalu Kupa Radivoja Koraća od istog tog Partizana. Nakon te sezone nikad se više nisam smijao Ratku i njegovim finesama, samo sam se znao nervirati kad je u bitnim trenucima svoje karijere stajao na liniji slobodnih bacanja.
Vrhuncem jugoslovenske klupske košarke bio je premijerni naslov u Euroligi, pothvat koji je sarajevski tim kompletirao u Grenoblu 5. travnja 1979. Raša je u tom finalu brzo nakupio četiri lične, ali i takav je bio sjajna dopuna (10 poena i batinanje s Meneginom u drugom poluvremenu) nevjerojatnom Varajiću i Kinđetu koji su zajedno upisali 75 poena. Na putu Sarajlija do krova Evrope, Ratko je u Evroligi odigrao deset utakmica sa 20 i više poena, a najbolju je izvukao u minimalnoj domaćoj pobjedi protiv Slavnićevog Juventuda, 85-84, kad je Špancima sprašio 29 poena i uhvatio 12 lopti. Bosna je i u idućoj sezoni 1979-80 umalo ponovila finale Kupa prvaka, završivši treća u finalnoj grupi, ali zato je u vitrine kluba donijela i drugi naslov prvaka Jugoslavije, a Radovanović se tad već prometnuo u dominantnog centra domaćih parketa.
Jednom od najvećih stavki košarkaške veličine Ratka Radovanovića jesu njegovi dometi s reprezentacijom SFRJ. Već na prvom velikom takmičenju koje je odigrao, Eurobasketu ’77 u Belgiji, Raša pokazuje da mu je mjesto među najboljima (7.6 poena i 5.9 skokova na takmičenju), u finalu protiv SSSR-a je sjajan kad uskoči za Ćosića koji se isfaulirao. Baš na ovom Eurobasketu rođena je čuvena sedmorka (Raša plus Ćosić, Jerkov, Slavnić, Dalipagić, Kićanović, Delibašić) koja će u narednih par godina donijeti najviših priznanja i nikad nadmašenih rekorda YU-košarkaške povijesti. Prvim od takvih bilo je svjetsko zlato u Manili 1978. Radovanović je opet imao odličan turnir (12 ppg, 5 rpg), a u finalu protiv Sovjeta oduševio je pribranošću u važnim trenucima – gađao je penale 6 od 6 – i po prvi put naveo me da pomislim kako se radi o elitnom centru Juge, ali i Svijeta.
Iduće godine, Raša je sudjelovao u osvajanju evropske bronce na šampionatu u Italiji, mada kod selektora Skansija nije imao očekivanu ulogu kao i još neki na tom prvenstvu, ali zato je 1980. u Moskvi participirao u najvećem uspjehu domaće košarke do dana današnjeg – osvajanju olimpijskog zlata. Sasvim dobro se sjećam kako sam grickao nokte do krvi u završnici susreta protiv SSSR-a kad je Raša umalo prosuo prednost Juge, ovaj put promašivši tri uzastopna pokušaja s linije slobodnih bacanja. Nakon olimpijskog zlata i sjajnog starta sezone 1980-81, Radovanović je proglašen najboljim sportistom Bosne i Hercegovine za godinu 1980.
Sad bez Delibašića, Bosna nije bila konkurentnom u trci za domaćim naslovom, premda je Raša odigrao mamutsku sezonu – u Prvoj saveznoj ligi preko 20 poena i 10 skokova, a u još jednom Kupu šampiona koji je odigrao, ostvario je skoro 25 poena i 12 skokova prosječno, premda su „studenti“ završili kao četvrta momčad starog kontinenta. Radovanović je u sezoni ’81 na čak 11 susreta Evrolige uvalio više od 20 poena; najviše (34) je ubacio Sinudyneu iz Bolonje, dok je u domaćoj pobjedi protiv Real Madrida smjestio 32 i uhvatio 19 lopti! Posljednjim Rašinim krikom s Bosnom bio je kontroverzni prvenstveni naslov iz ‘83, nakon poništene majstorice sa Šibenkom. Nakon toga, razvio je krila i odlepršao u inozemstvo, otpočinjući još jednu fazu sjajne karijere.
Reprezentativne medalje nastavile su se gomilati i tokom osamdesetih iako više nisu bile zlatnog sjaja. Evropsko srebro 1981, pa svjetska bronca 1982, onda i kiks opraštajuće zlatne generacije na Eurobasketu ‘83, mada je Radovanović odigrao svoj brojčano najbolji turnir – bio je prvim strelcem repke sa 21.3 poena prosječno, još i drugim najboljim skakačem s 5.3 skokova po susretu. Stvari se vraćaju u ustaljenu kolotečinu dogodine, na Olimpijskim igrama u L.A. gdje je osvojena još jedna bronca, a Raša je najboljim centrom naše selekcije s 14.1 poenom i 7.5 skokova po utakmici turnira.
Pečalbarska karijera Ratka Radovanovića počela je s tri francuske sezone u dresu pariškog Racinga, a Raša je ostao na standardnih 20 poena i 10 skokova u tom dijelu karijere. Ljeta 1986. prešao je u Veneciju i tamo odigrao posljednje četiri godine svoje igračke karijere. I to kakve sezone! Nakon što je propustio Eurobasket ‘85 „natjerao“ je selektora Ćosića da ga ponovo pozove u reprezentaciju, oduživši mu se još jednim odličnim nastupom na Svjetskom kupu u Španjolskoj 1986. đe je ugradio standardnih 12 poena i 5 skokova u još jednu svjetsku broncu. A kao najstariji reprezentativac je figurirao u državnom timu i na Eurobasketu ‘87 u Grčkoj (9.4 ppg, 5.7 rpg), osvojivši još jednu broncu, njegovu već devetu medalju u deset nastupa na najvećim košarkaškim priredbama!
Ponekad pomislim da je njegovo iskustvo nedostajalo na OI u Seoulu, jer je te talijanske sezone u dresu venecijanskog Hitachija, po boku Praje Dalipagića i trenerskim vodstvom Petra Skansija, ostvario svoju najbolju prvenstvenu statistiku života. Ratko je te sezone 1987-88, u 32. godini svog bivstvovanja, ubacivao 23.9 poena po susretu, a dodao je i 12.4 skoka prosječno, uz šut iz igre preko 60%, dok je penale izvodio sa 74% uspjeha. Dalipagić i Radovanović su te sezone zajedno postizali više od 60 poena po susretu! Raša je za tim iz Venecije odigrao još dvije sezone, konstantno poboljšavajući postotak sa linije slobodnih bacanja (u posljednjoj sezoni gađao je rekord karijere – 76.2%). Njegove prosječne brojke u te četiri godine igranja u Italiji iznose impresivnih 21.4 poena, 10.1 skokova i 59% realizacije iz igre. Ja kontam da je mogao odigrati još koju sezonu na nivou, ali Radovanović se 1990. odlučio penzionisati, ostavivši iza sebe neke jedinstvene upise u historiju jugoslavenske košarke.
Na šta točno mislim kad kažem da je Raša bio jedinstven? Svakako po kombinaciji klupskih i reprezentativnih uspjeha – jednim je od tek četvorice jugoslovenskih košarkaša koji u vlasništvu imaju i Euroligu i olimpijsko zlato (uz njega još samo Delibašić, Nakić i Knego). Zatim – jednim je od tek devetorice domaćih košarkaša koji u vlasništvu imaju i olimpijsko i svjetsko i evropsko zlato. Raša jedinstven je i po činjenici da se njegova reprezentativna karijera rastegla na punih 12 godina i da je svlačionicu u startu dijelio sa dinosaurima kakvima su bili Nikola Plećaš i Krešo Ćosić, da bi se od državnog tima oprostio kad su u njem već ordinirali Divac, Kukoč, Rađa i Đorđević, članovi zadnje zvjezdane generacije Yu-basketa.
Ako u priču ubacimo i povijesne reprezentativne brojke – Ratko Radovanović i njegovih ukupno 9 medalja na velikim takmičenjima su jedan od najvećih dosega s reprezentacijom Jugoslavije – samo Ćosić, Dalipagić, Kićanović i Divac imaju više velikih odličja. U broju nastupa za najbolju državnu selekciju, Raša je na visokom sedmom mjestu sa 214 nastupa, a u broju postignutih poena nalazi se na osmom mjestu vječne ljestvice sa 2.175 koševa. Uz to je i Top 5 u skokovima u historiji repke SFRJ.
Iako su ovo gotovo pa nenadmašne stavke, Ratko Radovanović na kraju nije upao u sam stojadinovski Panteon jugo-košarke, znači onih najvećih 16 po mom izboru. Zamalo ga je propustio u mojim kontemplacijama jer nikad nije bio i formalnom zvijezdom jugoslavenske košarke i niti jednom nije figurirao u nekom All-FIBA timu u sklopu reprezentativnih osvajanja. Sve to i nije toliko bitno za moj specijalni odnos s Rašom, jednim od najomiljenijih mi košarkaša koje dade Juga u svom postojanju. Puno važnije je to da se on u svega par godina košarkaškog bitisanja preobrazio iz jednog od najružnijih pačića u jednog od najvećih i najljepših labudova domaće košarke, da bi mi onda punih petnaest godina uljepšavao slike prohujale mladosti svojom gracijom i osebujnim plesom koji nalikovao je baletu iz još jednog čuvenog komada gdje labudovi odigraše glavnu ulogu.
Photo: YouTube printscreen