Konačno ste me provalili braćo. Ja sam ovde s misijom da umanjujem i prekrajam historiju igre, te da gajim razne animozitete, a izgleda da, barem trenutno, najveći je onaj prema Crvenoj zvezdi, prvoj, jedinoj i najvećoj instituciji košarke na ovim prostorima. Tako nekako shvatiše me navijaštvom produhovljeni i obogaćeni čitatelji kojima stilske figure poput metafore ili alegorije nisu omiljenijim oblikom literarnog, a tek slovkanje između redaka nepotrebnim je naporom. Ali i tako, eto, provališe me…

Danas Zvezda, sutra Partizan koji btw. i ne postoji već ihihi košarkaških godinica, dok za brojne čitaoce sa ove svoje strane Drine tek sam posrnuli srpski (da ne kažem gore) slugančić koji konstantno blati najveće košarkaške relikvije lijepe naše Hrvatske. Ovi iz ostalih naroda i narodnosti još me nekako i trpe, a koliko će i to da traje – ne znam. Valjda dok me ne provale.

Izgleda da tek sam pudlica u vlasti mračnih gopodara kojima služim, a jedan od bitnijih mi ciljeva u životu jest da se jedanput s tim svojim gospodarima uslikam pa da mi i slika izađe na neki portal ili u novine. Oni nasmejani i još uvijek na slobodi, a ja sretno cvilim i vrtim nevelikim dupetom u ekstazi špica svoje egzistencije pudla. I mnogo su zli i poročni ljudi ti moji gospodari koji angažiraše me da blatim najviše relikvije domaće košarke i inih finih zanata. Jedan od njih žestoka je narkomančina, crtom seče viski na dnevnoj bazi, još je i gangsterskih sklonosti, blizak pištolju i nožu, tako da vjerojatno razumijete moj strah da mu se ne zamjerim i moju nadu da ću se jednom s njim uslikam. Makar ležećki u nekom šahtu, ako već ne pod svjetlima pozornice.

Eto, kad sam i sam sebi konačno priznao košarkaške i duševne mane moje malenkosti, odlučih, sav u nervnoj potištenosti, da se malo oslobodim te tjeskobe napolju. Odoh do Lidl megastora da nakupujem nekih grickalica jer, eto, baš danas finale je Svjetskog prvenstva u nogometu, a mi Hrvati, nekim spletom okolnosti, nađosmo se tamo. Iako ja fudbal ne pratim, ne mogu da ga ignoriram ovih dana jer izgleda mi da je cili Zagreb, tj. Hrvatska, poludio od sreće i neopisivog veselja koje će da potraje još par vjekova jer povijest, kako mi već rekoše, ne mogu da prekrojim i umanjim, a od nje se dobro živi eonima.

U Lidlu je takva gužvetina u ranojutarnji nedjeljni sat da se odmah okrećem nalevo krug i izlazim vanka da se malo oporavim od blještavila nacionalnih simbola. Toliko sam konsterniram prosvjetljenjem i sumnjom da odlučim da pripalim na ulazu u Lidl. Baš da vidim muriju koja će mi uleti na dan finala Svjetskog prvenstva u kojem i mi učestvujemo. To, braćo, ni Juga nije igrala u svojoj istoriji ako se dobro sjećam. Ispred trgovine kišica rominja, a vrganjima krcata je Zagreba okolina. Vidite, zavalja ova domaćica, odma loše rime naviru… I ne samo to! Još i halovi razni kreću da muče moju grešnu dušu i iskidanu savjest.

Svega par metara ispred mene ugledam kujicu, pudlicu, vezanu za neki kontejner. I dok po njoj pljušti kiša, a vlasnik se ne pojavljuje, pudlica laje i laje, sve više bjesni i nateže konop. Odjednom skapiram da laje baš na me, da joj idem na jetra, ne znam zašto, dal’ zbog toga što duvam ispred religijskog objekta ili zbog toga što sam apsolutno jedinom personom u krugu nekoliko kilometara koja nije odjevena u crveno-bijele kockice i nacionalne boje. Nemam vam ja pojma braćo, ali pokušam da smirim tu majušnu pudlicu, najprije toplim, tihim riječima, a kad vidim da ne pomaže, odlučim da je pogladim po glavi.

Ali, avaj, pudlica nikako da se smiri, odjednom nervozno poskoči i ugrize me za ruku, progrize mi dlan i nikako da pusti, briznu krvca crvena i poškropi mokri pločnik, a ja se jedva istrgoh iz bolnog zagrljaja psetanceta u kockastom i odgegah kući povrijeđen i fizički i mentalno, odlučivši da zbog tog pudla ni ne pogledam finale Svjetskog prvenstva jer bješe to znak božji.

A najveća spoznaja uslijedila je tek u popodnevne sate i to dok jednim okom promatrah Novaka kako se vraća na teniski tron. Spoznaja ta valjda će me pročisti od svih košarkaških grijeha prošlosti jer bijah zaveden pogrešnim gospodarima, tumačenjima i floskulama cijelog života. Zato ispovijedam se vama i zato dobro upamtite drugovi – pas koji laje ume i da ujeda.

Photo: Privatni album