Početna BLOG: SOULYSouly: Sovjetski bedemi (1)

Souly: Sovjetski bedemi (1)

od Duško Miletković Souly
64 pregleda

 

Tamo još pradavno, neđe iza sedam brda i sedam gora, postojala je jedna država, jedna čudna i nadasve interesantna unija koja najčešim dželatom, ali i najslađom mušterijom, bila je košarkaškoj reprezentacije Jugoslavije. Niti jedna od tih dviju šarenih zajednica više ne postoji. Ni „plavi“, ni „zbornaja“ na košarkaškim parketima ne učestvuju. Već četvrt veka… A bilo je, dico moja, tako dobro odrastati uz košarkaške dvoboje Jugoslavije i Sovjetskog Saveza…

„Nemaš neke ciljeve u životu, ne znaš šta bi, dosadno ti je, prosječan si lik sedamdesetih i osamdesetih – nema problema ni za tebe – pogledaj neko od finala Jugoslavije i Sovjetskog Saveza i shvataš da i ti vrijediš jer dao si malo ličnih valova događaju“ – reče mi nedavno jedan od najcitiranijih pjesnika bivše države.

SSSR je dao enormnu količinu velikih basketaških imena još pedesetih i šezdesetih. Isto kao i Juga. Danas niko se verovatno ne seća. Ili malo tko. Ja – samo slušao sam, ili čitao o dostignućima nekog tamo diva Kruminša (tad 218 cm) koji još s Bilom Raselom ima je megdan na OI ’56 u Melburnu – pa ono kako je Bata Živojinović ložio Necu Đurića da složi na pod krošeom tog istog latvijskog diva na EP u Begešu ’61; ili jedva za tamo nekog Genadija Voljnova, eto, načuh, informirah se, i shvatih da je lik sa reprezentacijom SSSR-a uzimao velike medalje od 1959 do 1972, onog sovjetskog prvog olimpijskog zlata (od dva ukupno). Prezimena kao što su: Valdmanis, Kornjejev, Zubkov, Andrejev… – malo mi znače, nisam ih gledao. A bilo je tih nezgodnih Sovjeta u tri p.m…

Ja mogu eventualno nešto da kažem samo o onima košarkašima pod sovjetskom zastavom koji su mi bili bliži, koje sam gledao, za koje sam bio uvjeren da nam nose neki maler, onih čijih sposobnosti sam se pribojavao. Ponekad bez razloga, a ponekad…

Pokušao sam da sastavim moj najbolji sovjetski sastav koji uključuje samo one koje sam gledao do nestanka rivalstva, znači od početka sedamdesetih do početka devedesetih. Posljednji stvarni okršaj Juge i SSSR-a desio se na OI u Seulu ’88. Naredne godine, na domaćem EP u Zagrebu, Galis je pokvario šansu za revanš (i danas kapiram da bi bilo 10-15 za nas, ali…), a reprezentacija SSSR-a koju je SFRJ dvaput savladala prilikom osvajanja SP-a ’90 u Argentini nije bila ona prava – nedostajali su igrači Litve koja su i bili najveće zvijezde tima (Sabonis, Marčulionis, Kurtinaitis, Homičus…). Ne bi bilo u redu, ne bi bilo potpuno bez Sovjeta jer za priče o ex-Yu košarci, pa čak i za jedan „stojadin“ domaće proizvodnje  – ti Sovjeti su isporučivali ključne dijelove. Bez tih legendi ne bi bilo ni ovih naših, domaćih. Ovo je moj izbor naj-dvanaestorice basketaša Sovjeta, što pronosili su strah i trepet svjetskim arenama, a ja da ih pamtim…

Modestas Paulauskas

Paulauskasa se jako slabo sjećam kao igrača, on više tangira ona moja najranija, maglovita sjećanja, asocira na smetnjama isprekidane televizijske prenose prvih košarkaških takmičenja koje pamtim, što odigravaše se u neko čudno doba dana, onda čujem nejasne glasove Borisa Mutića i Dragana Nikitovića i pamtim respekt i divljenje koje oni osjećaju prema Modestasu kao košarkašu. I nakon prestanka igranja za vrstu SSSR-a bio je često spominjanim. Revolucionarni swingman Sovjeta, litvanskih korijena, bio je potpunim igračkim novitetom kada se sredinom šezdesetih pojavio na međunarodnoj sceni. Sa SSSR-om je u periodu 1965-1974 osvojio apsolutno sva takmičenja – ima 10 medalja, od toga 7 zlatnih!? Već na svom prvom EP ’65 je za MVP takmičenja. Redovno smo počeli da pobjeđujemo SSSR tek nakon što je legenda Žaligirisa iz Kaunasa završio svoju reprezentativnu karijeru. Protiv reprezentacije Jugoslavije na velikim takmičenjima ima mnogo dobar skor od 6 pobjeda i 3 poraza.

1-modestas-paulauskas-69900120

Paulauskas je jedan od najboljih košarkaša Litve u istoriji

Sergej Bjelov

Šta sažeto nadrobiti o neviđenoj legendi, reprezentativno najtrofejnijem igraču povijesti svjetske košarke, klasičnom sinonimu za sovjetski bedem koji nas je koštao par izvjesnih zlata na velikim takmičenjima? Svjetski košarkaški rekorder s 15 velikih reprezentativnih medalja, od toga 7 zlatnih, superstar i u Kupu šampiona kojeg je dvaput uspio osvojiti u dresu moskovskog CSKA i još triput biti najboljim strelcem finala najprestižnijeg klupskog takmičenja Evrope. Osvojio je MVP nagrade na svim razinama (Napulj ’69, Ljubljana ’70). Baš sve košarkaški vrijedno osvojio je ovaj veliki Rus kao igrač, srušivši i nedodirljive Amere na OI ’72, prvim je košarkašem Evrope što postade članom američke Kuće slavnih u Springfildu, a zapalio je plamen na otvaranju Olimpijskih igara u Moskvi. Bio je izuzetno obdarenim košarkašem, i pored samo 190 visine imao je sve, fizikalije, šut, liderske sposobnosti i inteligenciju. U samom vrhu je bio punih 15 godina. Jedina stvarca koja mu muti životna ostvarenja jest negativan omjer s Jugoslavijom na velikim takmičenjima. U periodu od 1973 do 1978, izgubio je od iste čak 11 puta zaredom, od toga 6 puta na velikim takmičenjima, tako da mu ukupni omjer karijere protiv braće Jugovića iznosi 6 pobjeda i 9 poraza.

2-bjelov-sergej

Ovako je igrao Bjelov, a ipak je često stajao na drugom stepeniku podija – na slici desno je proglašenje pobjednika u Manili

Aleksandar Bjelov

Nevjerojatan lik, preteča svih modernih četvorki, NBA potencijal nikad istraženih limita, heroj i strelac kontroverznog trijumfa Sovjeta nad Amerikom ’72 u Minhenu, znalac umjetničkog shvaćanja poretka stvari, uz misterij prerane smrti iza željezne zavjese… Danas svaki iole ozbiljniji Basket-Balkan-Boy iz sedamdesetih diči se da poznavao je Aleksandra Bjelova. I to nešto znači. Bjelov, ovaj drugi, je sa SSSR-om uzimao velike medalje od 1969, svoje 17. godine, sve do OI u Montrealu 1976, osvojio ih je ukupno 7 od čega su 4 zlata. Sa svojim klubom, Spartakom iz Lenjingrada, uspješan u međunarodnim takmičenjima, osvajač Kupa Kupova 1973. i 1975, a na Olimpijskim igrama heroičan – u Montrealu ’76 postao prvim košarkašem historije koji je zabilježio tripl-dabl na olimpijskim priredbama – u susretu za broncu Kanadi je uvalio 23 poena, uhvatio 14 lopti i 10 ih podijelio. Ovo je na OI kasnije uspjelo još samo Kralju Lebronu… Pojavio se i na NBA draftu 1975. kao jedan od prvih Evropljana. Nije napunio ni 27 godina života, a napustio je svijet živih. Oficijelni razlog smrti? Rijetka srčana mana… Protiv Jugoslavije na velikim takmičenjima izgubio je posljednja tri sudara i ima bilans 4-4.

3-a-belov2

Moment karijere za Aleksandra – koš Amerima za olimpijsko zlato ’72 u Minhenu

Vladimir Tkačenko

Niko i nikad neće da me razuvjeri da ova Ukrajinsko/Ruska neman ne bi svojevremeno imala dabl-dabl prosjek u NBA ligi. Veći od Golijata, Tkačenko je bio službeno visok preko 220 cm i težak preko 140 kilograma, a izmislio ga je „pukovnik“ Gomeljski još kao tinejdžera sa idejom da se „plave“ dobije na snagu i visinu. Nije išlo neko vrijeme ni Gomeljskom, ni Tkačenku, ali ovaj je ipak eksplodirao 1979. na EP u Torinu gdje je SSSR nakon 7 gladnih godina osvojio veliko zlato. Gigant je te godine proglašen za najboljeg evropskog košarkaša u svim relevantnim anketama. Gledao sam ga stotinu puta i imam dojam da se radilo o izuzetno fer i korektnom košarkašu, svoju snagu nije zlorabio. Najvećom boljkom mu je bilo brzo sakupljanje ličnih pa je rekorderom u sudarima Juge i Sovjeta po broju faulova. Kad se početkom osamdesetih ukazao Sabonis kao prvi centar reprezentacije, Tkačenko je godinama još bio pomoćnom snagom „zbornaje komande“, bilježeći šest uzastopnih trijumfa protiv „plavih“. U karijeri je osvojio 10 velikih medalja i 4 zlata, a protiv reprezentacije SFRJ ima pozitivan omjer od 7 pobjeda i 5 poraza.

4-tkac-kuca-cosu

Tkačenko je bio Šakil O’Nil svog doba – uz loptu umalo je zakucao i Krešu Ćosića

Aleksandar Belostenij

Za ovo mjesto u timu konkurisali su mi brojni legendarni Sovjeti; nenadmašni strelac Saljnikov, dugovječna krila Tarakanov i Lopatov, dirigenti Jeremin i Jedeško, gorostas Žarmuhamedov… ali izabrao sam Belostenija iz nekoliko razloga. Za reprezentaciju je nastupao punih 15 godina, od EP ’77 u Belgiji, sve do Olimpijade u Barseloni ’92, usput je osvojio 12 velikih medalja od kojih je 5 zlatnih, uključujući i olimpijsku. Ukrajinski drvosječa od 215 cm bio je sudionikom 14 sudara Juge i SSSR-a, nezaboravan u duetu sa Tkačenkom, a svom Budiveljniku iz Kijeva obilato je pomogao u čudesnom naslovu prvaka SSSR-a 1989. godine (sovjetska verzija tekme Šibenka-Bosna). Ali manimo se samo utabanih staza, Belostenij bio je posebno gotivan jer volio se dobro pošorat na parketu. I protiv braće Jugovića – sjećam se da je Mihovilu Nakiću jednom izbio par zubiju, a i Žare Paspalj ima je šaketanja s dotičnim. Najbolja od svih priča mi je ona kojoj sam prisustvovao. Neđe početkom osamdesetih, Kup kupova, u Zagrebu je gostovao tadašnji Strojitelj (Budiveljnik) iz Kijeva, sa Tkačenkom i Belostenijem u sastavu, ali sudije su besramno vukle na stranu Cibone (Mirko režiser), tako da je ova debelo nadoknadila minus od 16 poena iz prvog susreta. Kraj je susreta, Belostenij na crti penala, potpuno iznerviran i rastrojen, odbija da puca, sudija mu uruči loptu, a ovaj je baci u aut, onda tako još jednom… Nakon utakmice čujem neku viku i strku u parteru – na izlasku igrača i sudija s terena, Belostenij nije osta dužan djelitelju pravde, nokautirao ga je također besramno. Ukrajinski džin, lagan na šaci, ima nerešen omjer protiv košarkaške reprezentacije Jugoslavije, upisao je po 7 pobjeda i poraza.

5-belostenij-bloka-rasu

Gadan protivnik – Belostenij nije praštao nikome

Anatolij Miškin

Još jedno revolucionarno krilo, u sovjetskom konceptu sa svojih 207 cm igrao je na poziciji 3 još sredinom sedamdesetih. Na velikim takmičenjima debitira ’73 na Evropskom prvenstvu u Španiji, gdje upada umjesto ozljeđenog A. Bjelova, a do 1983 osvojit će 9 medalja na velikim takmičenjima od čega su tri zlatne. Imao je sve: visinu, snagu, tehniku, vanjski šut, skok igru, a iz današnje perspektive – i nije uzeo neke veće slave. Vrhunac karijere doživljava na prelomu sedamdesetih i osamdesetih, značajno participirajući u evropskim zlatima ’79 i ’81, te u svjetskoj tituli iz ’82. Najefikasnijim je pojedincem pobjedničkih finala ’81 i ’82 sa po 29 poena u svakom, te članom prvih petorki na ovim natjecanjima, a tih godina je i u službenim izborima među najboljom trojicom evropskih košarkaša. Karijeru je završio relativno rano, u 31. godini, ubrzo nakon sovjetskog bojkota Olimpijskih igara u L.A. Svoja posljednja tri megdana sa Jugom je završio kao pobjednik, tako da mu konačna bilanca izgleda sasvim pristojno – 4 pobjede i 5 poraza.

6-miskin

Još jedan ispred svog vremena – Miškin u dresu reprezentacije Evrope

Photo: Privatna arhiva i Screenshot

(Nastaviće se)

 

Možda će vas interesovati

2 komentari

aco October 23, 2016 - 20:45

Belov je upalio vatru na OI u Moskvi, mislim, da nije nosio zastavu.

Odgovori
shaipjusufii April 16, 2020 - 12:10

Bashkimi Sovjetik dhe Jugoslavija kan qene dy reprezentacionet ma te mire te basketbollit evropian. Kan pasur lojtare te mrekullueshem te palet dhe gjithnje kan fituar dy vendet e para ne mes veti. keto dy vende kan qene vatra te basketit dhe kan fituar edhe ne olimpiada dhe kampione boterore shpesh vendet e para. Prej jugosllavise me kujtohen Cosic, Kicanovic, Jelovac, Ziziz, Jerkov, Slavnic, Delibasic,
Radovanovic, Varaijic, Dalip Agic, Krstulovic, Tvrdic,Kukoc, Drazen Petrovic etj.
Prej Bashkimit Sovjetik me kujtohen Zar Muhamedi, Bjelov, Kara Tanov, Niskin, Tkacenko, Sabonis, Bjelosteni, etj.

Odgovori

Ostavite komentar