Reprezentacija je ono što ponajviše definira košarkaške karijere. Barem na ovim južnoslavenskim prostorima.Uspjesi, dosezi, medalje, zlata i legendarni momenti još legendarnijih tekmi. Znamo za Dražena, Kukoča, Bodirogu ili Sašu Đorđevića, a oni stariji i za Krešu, Moku, Praju, Kiću, Žućka ili Ivu.
Neki znaju i mnogo više. Znaju ove današnje košarkaše. Znaju sve cifre na njihovim ugovorima, znaju njihove lateralne sposobnosti, mogućnosti u piku, bloku i nasljednom rolanju na koš, znaju i postotak neubačenih trojki malo iskosa livo, uz stepbek udesno, i to sa barem devet metri. Piše na internet, a onda neki i znaju pa još dodatno opišu u sedam ‘iljada reči i proglase Srbiju najjačom na planeti neposredno prije Svjetskog kupa u košarci. Neki ne mora ni da žive život koliko znaju.
A tek posljednji dokumentarni uradak Saše Miletića, najuspešnijeg srpskog košarkaškog kroničara svih vremena. Prilično mi se dopao iako ima jedan ozbiljan nedostatak (kao i “Žigosani…”). To je onaj suvišni šesti dio, jer ovi današnji likovi u dresovima na kojima piše – Srbija – našli su se u istom loncu s prethodno pomenutim veličinama. Ono, kakti, u pohodu na svjetsko zlato. Prvih pet dijelova dokumentarca govori o pet svjetskih zlata koja osvojila je neka Jugoslavija, tri u SFRJ, dva u SRJ izdanju, sve sa momcima rođenima i odraslima u košarkaškom sistemu bivše države. A onaj šesti… I to uz pištaljke sudija ili bez njih, sa vrhovnim upravnikom FIBA košarke Borom Stankovićem, na vrhu torte. Na mom otoku neke stvari (i dalje) zovemo – mitomanija. Nikad ne lažem da sam ufatija brancina od pet kili, ili da ću ga dignem. Nema smisla, jednostavno nema tih brancina u moj kraj. Sorry Saša, ništa kontra Splita.
Srbi su u košarci dosegli jedinstvenu vrstu kompleksa – uvik blizu, ponovo najavljivani, a skučeni, u grču, maleni, sve manji, ponajviše ložeći se na basket kao sport. Možda samo Litva more ravna im bit’ po tome. A Litva ima neka nezavisna zlata, za razliku od… Reći će mnogi – šta ga kenjaš brale, spusti loptu, ali samo je realnost to jer nas Hrvate je košarica davno pustila, mi nemamo ni košarkaških, kamoli reprezentativnih ambicija, a solidni košarkaši koje smo proizveli, poput Marka Popovića, Vujčića, Bogdanovića, Šarića… – bez ikakvih velikih medalja ostaju poluproizvodima svetog zanata. Tako da kapiram sva razočaranja, pa i tuđa. A ovo je najveći srpski debakl što ga pamtim.
Jer upravo tako, neke tamo Španjolska i Argentina (slučajno uspjesima, igrački i trenerski klasu iznad, ali oronule i van trenda i medijskih voda) smrviše velike favorite Srbe koji, još pred samo par godina, osvojiše olimpijsko srebro, četiri čak na zadnjih deset velikih smotri, iako na toj Olimpijadi dobiše jedva pola tekmi, uz provlačenje protiv nas Hrvata koji ionako u košarici nismo ono što u apartmanskom biznisu, uz onaj poraz protiv Amera u finalu koji odigraše sa pola snage, a rezultata se ionako sjećaju ljudi slabije no izraza lica Miloša Teodosića kad je izlazio iz igre.
I pored svega, Srbija može da bude ponosna na sebe ovom prezentacijom u Kini. Naime, ka i mi, uspešno se približava EU i globalnim integracijama. Baš kao i u nas Hrvata, koji davno smo se, ne samo košarkaški, uklopili u postojeće procese, za balkone biće dovoljna i četvrtfinala, sustavna mrvljenja i zidarske šamarčine. Ionako u modi je da je za pijedestale i masu danas dovoljno manje od sanjanog zlata. Mnogo manje rekao bih – otprilike pola pizde ‘ladne vode.
Photo: FIBA
4 komentari
Zbog deponije svega i svacega sto sam procitao u prethodna dva dana, mislim da mi pritisak nije spadao ispod 200, jer ne mogu da se nacudim koliko smo defektan, iskompleksiran i nezahvalan narod. Srecom nadjoh pilulu spasa u vidu reci Ratka Varde: “PLJUVACI NE VIDE DALJE OD PLJUVACKE”.
Gdje se gasi ovaj Miletkovic?
Ovo nije prvi put.
Alo, Stankovic, Ostojic!
Dosta je bilo majku mu, ugasite ga.
“A Litva ima neka nezavisna zlata, za razliku od… ”
Pokusavas da umanjis uspijehe Srba (sto je nemoguce) .
Eurobasket 1995. : 12 igraca-12 Srba (Paspalju je otac Srbin iz B.Luke)
Isto na OI 1996.(srebro).
SP 2002.: sve igraci iz Srbije osim jednog koji nije ni igrao protiv SAD i u finalu …Ukupno 3 igraca iz CG za 7 godina(rezerve ,osim Drobnjaka na Eurobasket 2001).
Srbija je igrala protiv reprez. SAD (2014,2016) sastavljene od NBA zvijezda, a ne kao Cosic,Kukoc i ekipa (protiv koledz igraca). Prije 1992. OI i SP su se smatrale takmicenjem kosarkasa-amatera.
” iako na toj Olimpijadi dobiše jedva pola tekmi, “-Dobijali smo kad je najteze (do finala).
I srebro se mora osvojiti,inace bi ih i vi imali nakon 1992.
Postovani gospodine Souly,
Pre svega moje postovanje, zbog Vase prepoznatljive naklonosti za ovaj nas sport, i zbog dragocenih osvezavanja secanja iz nekih cini se bogatijih i zivopisnijih kosarkaskih vremena… Kada stignem, sa interesovanjem procitam Vase osvrte na koje naidjem.
Medjutim, od proletos me kopka i cudi pomalo tekst koji je pomalo van Vaseg stila, vise subjektivan, manje analitican i manje zasnovan na cinjenicama… I gle ironije, ovo zlo koje je spopalo svet – Korona, mi je sada dala vremena da se I vratim na to. Vidim da su se u medjuvremenu jos neki osvrnuli, maltene rekli sustinski i ono sto bih ja (npr. prethodni komentar – ,,RS”…), ali treba voditi racuna o stilu siguran sam, zato se kosarka uvek i razlikovala od drugih sportova.
Ima vise kvalifikacija u tom Vasem tekstu… Sve u svemu, Ispade nekako da smo mi Srbi (u kosarkakom smislu) u izvesnom hronicnom napadu mitomanije, samoobmanjujuce zaslepljenosti i iluzije o sopstvenim mogucnostima, nasuprot nistavnoj stvarnosti… i da smo zapravo u istim vodama po pitanju kosarke sa Hrvatskom. Pa da li je bas tako…?
Od kada je nasoj zemlji dozvoljeno da ponovo sa ostatkom sveta igra pet na pet na dva kosa (1995), mi imamo (probacu na brzaka da prebrojim) – SP dva zlata, srebro, 4. mesto… EP tri zlata, dva srebra, bronza, 4. mesto… OI dva srebra. Pa cak i ako otpisemo citav SRJ period (1995-2002) jer Srbija nije tada nastupala samostalno, bilans samostalne Srbije je – SP jedno srebro (2014), EP dva srebra (2009, 2017), OI jedno srebro (2016)… plus jedno 4. Mesto (EP 2015), jedno peto, SP 2019.
Hrvatska je, sa druge strane, posledni put vidjena na pobednickom postolju 1995. Godine. I od tada se vodi kao nestala. A mnogo puta je izgovoreno da je ,,ovo njen pravi povratak”. Ne zelim da budem zajedljiv, ali da li mozda to vise lici na ,,… jedinstvenu vrstu kompleksa – uvik blizu, ponovo najavljivani, a skučeni, u grču, maleni, sve manji, ponajviše ložeći se na basket kao sport.’’ A iskreno cu Vam reci da sam Hrvatsku oduvek smatrao I jos uvek smatram veoma bitnom kosarkaskom zemljom, jer pamtim sta je sve dala i znam sta ima, te da od nje uvek ocekujem nesto.
Zato me i cude Vase konstatacije, i mozda vec u sledecem tesktu (,,Igraci stvaraju trenere’’ od 16. Sep. 2019) koji je konacni osvrt na Svetski kup u Kini, to ponovo lici na Vas prepoznatljiv stil, recimo dobronamerni I izbalansirani pogled ljubitelja kosarke sa ovih prostora.
Niste propustili ni da apostrofirate ,,pomoc’’ koju je SRJ imala od FIBA u Indijanapolisu, ali jeste propustili da navedete i drugu stranu iste slike – slucajeve kao sto je polufinale SP 2010. u Turskoj.
Navedoste da je 5. mesto Srbije u Kini najveci debakl Srbije koji pamtite (?), sto je za hronicara Vaseg ranga, dozvolicete, zacudjujuc promasaj… Mi pamtimo i Atinu (OI) 2004. i Srbiju (Novi Sad, EP) 2005, da ne redjam dalje (a bilo je toga) sto su rane koje jos uvek lizemo. All star timovi i trener koji su zavrsavali na periferiji takmicenja… Ali dobro, na nama je da se toga zivo secamo, na Vama ne toliko.
Srbija je u poslednjih pet godina igrala finale SP 2014, finale OI 2016, finale EP 2017, na svakom takmicenju od 2014. polufinale… Aleksandar Djordjevic je stvorio tim koji je ekipno i pojedinacno poprilicno narastao, igrajuci prepoznatljivu i dopadljivu kosarku. Sa druge strane SAD su dosle sa trecim timom (u najboljem slucaju), a i druge znacajne reprezentacije su dosle u ne bas blistavim fazama, bar na papiru… Tako da se tesko moze reci da su nadanja i ocekivanja srpske i svetske javnosti bila bez osnova i, sa srpske strane, potpuno zaslepljena i mitomanska. Razloge zasto to nije bilo zlato valja analizirati, I to je deo lubiteljstva prema kosarci, ali reci da je to sumanuta samoobmana po pitanju sopstvenih mogucnosti, nisam siguran da bas stoji.
S pravom ce neko reci – Otkud je sad potrebno da se ovo pise, usred ove posasti sa Koronom (I ovolikog protoka vremena izmedju)… I u pravu su. Ali za one koje drma kosarka, nije ovo cudno. Pa zato kazem, siguran da cete to razumeti na najbolji nacin – ,,Ceracemo se jos…’’ (nadam se).
Povrh svega Hrvatsku je jos pogodio zemljotres. Zato Hrvatskoj, Zagrebu i Vama zelim brz oporavak I dobar izlazak iz Korone i drugih nevolja.
S postovanjem, sve najbolje,
Mladen Slovic
Kragujevac