Nakon niza dugih godina pogledah ABA derbi kojeg mnogi zovu „vječitim“ i moram nešto tužno da vam saopćim. Za vrijeme trajanja cele košarkaške predstave nisam osjetio ni najmanje naznake nečeg što nazivamo osjećajima. Valjda su mi već startne petorke Zvezde i Partizana odsjekle dovod emocija. Nisam protivnik stranaca u domaćoj košarci – dozvolio bih maksimalno jednog po klubu u ABA i dvojicu u Euroligi, ali smiješnim za košarku jest fakat da su nižerazredni Ameri, ostaci nekad obećavajućih karijera i nepatvorena ebanovina na visokoj cijeni u balkanskim gudurama. Na takvoj su cijeni da čine dvotrećinsku većinu. Limit stranaca jest neophodnim za razvoj košarkaša i košarke ovih prostora.

No dobro, utakmica kreće, a čelični čovek Crvene zvezde, Branko Lazić, ubacuje prvih pet poena svoga tima. To kad vam Laza veže pet komada, to znate da ste u žešćoj gabuli… BTW. Lazić je imao sjajnu tekmu s rijetko viđenih 10 poena i 80% realizacije iz polja, a prljavu rabotu obrane odigrao je džordanovski – ka i uvek. Kapiram da će mu ispred neke od dvorana u Beogradu uskoro podignu statuu – zaslužio je momak barem to. Za Partizan starta i bivši košarkaš, Novica Veličković, koji je pred desetak godinica odigrao 2-3 sezone obećavajuće košarke, ali nakon toga zapade čovek u neku krizu identiteta i više ni u kuminu ne more da pogodi. Brzo seli na klupu i tu će provesti veliku većinu tekme – na sreću njegovog tima.

Malo napred Zvezda, onda malo crno-beli na krilima Marinković Vanje i sve je tu neđe podjednako, niko se ne odvaja preveć, samo onaj baobab u crveno-belom dresu izrastao je ponad sviju. Ojo vele da se zove i, premda pojma on nema koja čast mu pripade da učesnikom večitog, praistorijskog derbija bude, izdominira Partizan i njegove centarčiće, uhvativši čak šest lopti u napadu. Od stranaca u dresu Crvene Zvezde istakao se i Joe Ragland, rekao bih već standardno, te Billy Baron. Perperoglou je odigrao onako – preko one stvarce i pada kako sezona odmiče, možda se čovik malo zasitio Beograda i njegovih lepota, dok su K.C. Rivers i Zirbes bili samo statisti. Gledao sam Zirbesa igrati za vrijeme Radonjića i potpuno mi je neshvatljivo šta se desilo s momkom koji izgleda da je zaboravio osnove igre. Previše para, premalo motiva, nered u promajastoj glavi – vode do trenutnog stanja.

Zvezda na kraju slavi sa 70-68 u nemuštoj završnici jer opjevavani Marinković, naravno – zar ste sumnjali – nije mogao pogoditi kad je najviše trebalo, crni bekovi Paige (1-8 iz igre i promašena trica za potencijalnu pobedu) i Renfroe (2 asista za 25 minuta) nisu bili faktorom na tekmi, isto kao ni Bandja Sy (2 poena i 2 skoka za 18 minuta). Najboljim strancem u dresu Partizana bio je tako australski centar, Jock Landale, jedini na svom prosjeku od 13 poena i 6 skokova.

U momčadi Crvene Zvezde, uz sedmoricu stranaca, minute su vidjela samo trojica domaćih košarkaša (bez sekunde za Simanića). Uz pomenutog LeBranka zaigrali su i: Filip Čović (koji je bacio jednu teodosićevsku asistenciju i pokazao ko je pravim gazdom tima), kao i Davidovac koji je za klasu lošiji no prošle sezone kad je bio najbolji srpski košarkaš Zvezde, barem po indexu u Euroligi. U timu Partizana najviše je pokazao Jaramaz, ali tek vrijeme će pokazati da li je ova utakmica bila izuzetkom ili početkom nekog novog pravila, dok je medijsko čedo, Rade Zagorac, bacio dva lijepa pasa Jankoviću u prvom poluvremenu i to je bilo to s njegove strane. Zagorac nekako me podsjeća na manju, mekšu i lošiju kopiju Dragana Bendera, a vi braćo sami skontajte koliki je to kompliment s moje strane.

Partizanovi centri, Janković i Gagić… Što reći? Mogu da zakucaju il’ polože kad su sami na ziceru i to je uglavnom to, muka su ti koraci, još i brojanje istih, uz napomenu da Gagića nisam vidio napredovati u posljednjih 5-6 godina. Ni milimetar. Možda je napredovala košarka, a Đorđe ostao isti? Zvezda dobija tekmu na kraju jer je realno boljim timom od Partizana, uostalom ima sedam naprotiv četvorici stranaca i to vam je danas to. Često kritizirani Milan Tomić nadvisio je Trinchieria ovaj put, i na njima je da smisle što ljepšu završnicu sezone u kojoj će se sresti još nekoliko puta, mada nekako sumnjam u ljepotu igre koju će da prezentiraju njihovi timovi.

Nije baš da sam pobacio ta dva sata što provedoh uz TV aparat i vječiti derbi. Nije da mi se utakmica previše svidjela, nedostatak superigrača već davno je realnošću naših prostora i ABA lige, a ni navijanje me nije nešto impresioniralo – atmosfera je bila slična kao i u društvu – pomireni smo da će bude i gore, samo nas velik dio glumi da je ovo špica. Glavnim razlogom zbog kojeg nisam posve niz rijeku bacio to dragocjeno vrijeme utakmice je i to da sam u košarci uživao samo letimično, iskusan ka što sam već, znao sam ja šta će da me zadesi pa sam pre susreta odabrao desetak saksija da zasadim svoje cvijeće, dok istovremeno onim vrljavim okom gledam prenos. Ako mi prikazana košarka vječitog beogradskog derbija i nije nešto posebno mirisala, tješim se barem da će moje cviće da zamiriše jednog skorog dana i oprosti me od gomile budućih smradova. Pa i onih košarkaških.

Photo: ABA