Početna BLOG: SOULYSouly: Verujem-ne verujem

Souly: Verujem-ne verujem

od Duško Miletković Souly
12 pregleda

 

Jedna od najšašavijih stvari u košarci su rekordi. Da li oni streljački, skakački, dodavački ili neki drugi – nije bitno – važno je to da ih košarkaški puk voli i pamti. Oni koji prate NBA primjećuju da gotovo svake košarkaške noći padne neki rekord. Ameri su stručnjaci za detaljnu, smislenu, ali i besmislenu statistiku, pa tako i rekorde. Neki od njih ipak stoje i traju i vjerojatno nikad neće biti oboreni. Nadovezujući se na brojne priče o strelcima na ovom našem sajtu, red je da kažem koju i o rekordima, ma kakvi oni bili. Najveća vrijednost istih je da – košarkaška raja, ako već ne treneri, igrači i ostali eksperti – puši tu rekordnu priču.

Svi znamo da streljački rekord NBA lige drži izvjesni Vilt Čemberlen sa 100 poena na jednoj tekmi Njujorku tamo još početkom šezdesetih. Listajući malo američku pisanu materiju, naiđoh na podatak da nije bilo TV prijenosa ove utakmice, postoji samo islužena magnetofonska traka. U jednom momentu, pred kraj utakmice, spiker je kriknuo u eter – …Čemberlen, opet Čemberlen, taj mora da je postigao 100 poena večeras… Tako i bi na kraju. Kad je službena statistika susreta objavljena, Vilt je imao 100 poena na svom kontu. Drugi najbolji streljački rezultat njegove karijere iznosi 78 poena. Šta da mislim o ovome? Vilt je ipak Vilt – nije da spada (po meni) u one baš najveće igrače NBA istorije, ali bio je opsjednut tim suludim rekordima tako da nemam razloga da budem pretjerano skeptičan prema ovih 100 koševa.

Rekord NBA plejofa je 63 poena Majkla Džordana, Seltiksima u prvom krugu doigravanja ’86. Eeee, ovaj susret imam kući na kompjuteru i vidio sam ga više puta. Priča ide ovako… Dotadašnji rekord plejofa (i još uvijek važeći rekord NBA finala) ostvario je Eldžin Bejlor 1962. godine, natovarivši Seltiksima 61 poen. Džordan je poludio u plejofu 1985-86, nakon što je veći dio sezone propustio zbog loma stopala. U prvoj utakmici serije nakrcao je 49 poena jednom od najboljih obrambenih bekova NBA istorije, Denisu Džonsonu. U drugoj utakmici, MJ je bio još upečatljiviji – ubacio je 52 poena, do kraja je ostalo još par sekundi, Boston vodi za 2 poena, Džordan se diže na šut, sirena označava kraj susreta, lopta završava na obruču, ali Kevinu Mekhejlu je sviran faul. Faul kojega nije bilo. Slobodno provjerite… Džordan, naravno, pogađa oba penala, ubacujući svoj 53. i 54. poen. Susret ide u dva produžetka u kojima njegova visost doda još 9 poena, završavajući susret sa 63 koša i konačno obarajući rekord Bejlora koji je stajao 24 godine. Jeste da se radilo o legendarnom performansu najvećeg igrača svih vremena, ali ja bih rekao – krajnje nategnuto braćo…

Ajmo malo na domaće terene jer i na našem sajtu pojavilo se divnih i nezaboravnih storija o nedostižnim rekordima nedostižnih legendi. Pandan Čemberlenu bio je nenadmašni Radivoj Korać i njegovih opjevanih 99 poena švedskom Alviku zime ’65. Sami akteri utakmice kažu, ako ne lažu, da Žućko i nije posebno jurio neke te rekorde, a da jeste, ‘ladno je mogao susret završiti sa 115 ili 120 poena. S obzirom da je u prvom susretu protiv Alvika nastreljao 71, a da je još par godina prije toga u domaćem prvenstvu strpao rekordnih 74 zagrebačkoj Mladosti, te da desetak puta u karijeri vinuo se preko 60 poena na nekom susretu – nemam razloga da ne vjerujem i u ovih čuvenih 99 koji ostali su vječnim rekordom Kupa šampiona.

Oktobar 1985. godine je u svega tjedan dana donio dva rekorda koja nikad neće biti oborena. Lično prisustvovao sam jednome od njih i dugo vjerovao sam u nj. Radi se naravno o Petrovićevih 112 poena kadetima ljubljanske Olimpije. Tad bijah oduševljen istim, danas sam uvjeren da je Mirko Novosel zaslužniji za taj rekord negoli Dražen Petrović ili Rado Lorbek. Neću previše o ovoj poslastici za mase, samo bih citirao Ivu Daneua koji je nakon susreta izjavio: „…i dalje vjerujem da je Dražen veliki igrač, ali stvarnim veličinama ne trebaju ovakve stvari…“ Kako bilo, ovo je rekord ex-Yu prvenstva za sva vremena iako se ni Dražen nikad nije približio ovoj svojoj erupciji – njegov drugi najbolji trpački rezultat karijere iznosi punih 50 poena manje, znači 62 (dvaput). Ovaj put u tih 62 vjerujem i vjerovat ću do kraja svog postojanja jer je to Dražen ostvario u jednom od najčuvenijih finala evropskih kupova – ’89 u finalu Kupa pobjednika kupova, a radi se o još jednom rekordu – pojedinca u finalima međunarodnih takmičenja koji također nikad neće biti skinut. Kapa dolje care…

Nego, da se vrnem oktobru 1985. godine i još jednom neverovatnom rekordu. Samo pet dana nakon Petrovićevih 112, Zdenko Babić, igrač Zadra, postavio je vječni rekord evropskih međunarodnih takmičenja sa 144 poena ciparskom Apoelu. Kao i Novosel za prvopomenuti, za ovaj rekord je više zaslužan trener Zadra – specijalist za Cibonu i familiju Petrović – premazani Vlade Đurović. Kako bi obezvredio Draženov rekord, naložio je neke od košarkaša Zadra da pokušaju oboriti brojku 112. Neki od njih su odbili tako da je izbor pao na Zdenka Babića, krilo upitne kvalitete, uvijek 11. ili 12. igrača momčadi. Ne znam da li je Babić ikad nastreljao i petinu ovih koševa u domaćem prvenstvu, ali te noći, 10. listopada 1985. godine, završio je susret Kupa Radivoja Koraća protiv nejakih Ciprana sa 144 poena.

Tim Zadra u sezoni 1985/86, Zdenko Babić u krugu

Susret je završio rezultatom 192-116 u korist Zadrana, a Babić je usput oborio još nekoliko rekorda. Već u 26. minuti susreta imao je 113 poena na kontu, a ubacivao je koš u prosjeku svakih 17 sekundi susreta! Po minuti utakmice zabio je nevjerojatnih 3,6 poena, a još jedan rekord oborio je sa ubačenih 28 trojki!!! Nikad nisam niđe našao da je neko pogodio 28 trica na susretu, a po oficijelnoj statistici za to je trebao samo 36 pokušaja (78%). Još nevjerojatnije zvuči da je ovaj marginalac ostatak sezone (i karijere) prosjedio na klupi ili u gledalištu, nikad značajnije ne participirajući u uspjesima Zadra. Koliko vjerujem ovom rekordu? Ne pretjerano, možda malo više nego onome od pet dana ranije, ali radije ću da vjerujem da je Petar Popović (ili Milan Mlađan), da mu se dalo te noći, mogao značajno više od te nezaboravne brojke 144.

O rekordima može u nedogled, ali ja bih da završim ovu pričicu još jednim rekordom za mase. Ako odvojim prvenstva SFRJ (zaključno sa sezonom ’91) i ona SRJ, koja su svojom kvalitetom neusporediva, red je da kažem koju o rekordu ovog potonjeg, istovremeno prvenstvenom rekordu Crvene zvezde. U mraku međunarodnih sankcija košarkaške sezone 1992-93, Nebojša Ilić, nezaboravni snajperista Crvene zvezde, nahranio je gladni, utlačeni narod opjevanim junaštvom – poput svojevrsnog Herkula ubacio je 71 poen u prvoligaškom natjecanju protiv Vojvodine. Za tako nešto trebalo mu je tek 12 ubačaja iz igre – još jedan rekord, minimalni broj ubačaja za tako velik broj poena. Impresivniji od tog 71 poena je fakat da je Ilić izveo čak 44 penala od kojih je, kao fenomenalan izvođač sa crte, pogodio 41. Bravo Nešo, majstore…

Logika ipak mi nalaže da čekiram malo usporedbe sa NBA ligom. Tamo preko bare, gdje su sve statistike nabildane i gde utakmice traju 48 minuta, znači punih 20% duže – je rekordom 39 izvedenih penala u regularnoj sezoni (Dvajt Hauard), takođe i u plejofu istih 39 (Šakil O’Nil). Kako se radilo o hrastovom materijalu kada je u pitanju umješnost sa linije penala u oba slučaja, protivnici su ih bez predaha namjerno faulirali kako bi ovi mašili i mašili… A da li onda vjerujem u ovih legendarnih 71 Neše Ilića? How yes no, rekli bi oni iz Top liste nadrealista; 44 izvedena penala? Pet više no što iznosi NBA rekord? Još jednom – 44. Ma nemojte me jebat…

Photo: nyknicks

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar