Jednom tako, moj prijatelj i ja, sedimo na klupi, gledamo zvezde, pijuckamo pivo, posmatramo zagrebačke cure kako se značajno nose dok čekaju sponzore da ulete jer nas dvojica to nismo, i tračamo o prilikama nepovratno propuštenim, o košarkaškim životima proćerdanim i karijerama razočaravajućim, nakon što obećavaše brda i doline u startu. Ja nabrojah desetak imena, uključujući Grbu (No. 63 na vječno fluktuirajućoj JUS vječnoj listi) kojem već posvetih njega dostojnu ekskluzivu, a Marko (verovali ili ne – Kraljević Marko) nabroja takođe par imena, uglavnom NCAA studoša koji se svi do jednog (sorry retkim iznimkama) iz Amerike vratiše lošijim košarkašima nego što su to u Jugi bili i onda ispali Markan ime – Zoran Čutura – i šokira me lik totalno, majke mi.

Kako Markec, kako brate, pa sećamo se Čuture obojica, još iz Montinga buraz – a oni naši beskonačni haklovi na asfaltu između Zokijeva dva treninga, pa onda i pokoje pivo, dobra spika, pa uvek beše Zoki otvorenim za nas obične od basketa ljude, a osvojio je sve ća se da, pa lik je, brate, u Top 50 najvećih Yu košarkaša…

Vrti glavom Marko i veli – Ma pusti brate Souly… Sjeti se loma ko je bija Zoki Čutura kad krenula je cila gungula krajem sedamdesetih da se rodija novi Korać – veli meni Kraljević, a ja stanem da se prisećam… I stvarno, jebote, Čutura bješe Tarzan među Pigmejima ća se talenta mladih dana tiče. Još kao kadet – evropsko zlato donio je Jugi 1979. u Siriji, stavljajući 41 poen Italiji u finalu tog prvenstva, uz prosjek 25,5 po tekmi. Iste godine on je, iako još kadet, i naš najbolji junior na SP za juniore đe smo četvrti (18,3 poena po meču), a dogodine je srebrni sa juniorima na EP u Celju. I najbolji jope (22,8 poena na prvenstvu, 39 Italiji, 24 Sovjetima u finalu). Pa jeste Marko, muku mu ljutu, beše ludilo talent Čutura Zoki. Sjećaš se onih dana kad smo ga gledali u nižerazrednom Montingu (Industromontaža) – pa nikad ispod 30 koševa na tekmi, a jednom vala, na memorijalnom turniru „Ivan Arapović“, stavio je (bez trice) 57 koševa Apolonu iz Patrasa, kojeg je tad predvodio Panajotis Janakis.

Sve navedeno nekako inducira slučaj žešće neobjektivnosti jer Čutura i ja dica smo istog grada, iste (ne)kulture i frustracija, istog asfalta, tabli i koševa. Znam čoveka. On mene malo manje. Što je i normalno. Kadgod svratim u Zagreb, stanujemo Zoki i ja jedva stotinjak metara daleko jedan od drugog. Čuli smo se par puta u toku zadnjih godina, dopisivali se nemuštim slovom košarke, mala je razlika u godinama između nas, ali potpuno različita u iskustvu i shvatanju života… Kako onda da pišem o Čuturi? A relativno često san ga čita u njegovoj post-košarkaškoj karijeri novinara, koju je počeo u – mesečniku “Koš”… I on je ponosan što ga čitaju individue poput mene, mada teško to će mu pređe preko usana…

Težak slučaj neobjektivnosti na vidiku, ali pokušaću subjektivno jer samo loše priče i jalovi pokušaji objektivnosti poseduju lepe reči. Čutura je onda, nakon Montinga, sa 18 godinica iša u JNA, i on će da kaže da je pobacio tu godinu (bija je u Begešu, koji crni abortus), a ja ću da mu kontriram i kažem – nisi gospodine, video si đe živiš a, za razliku od Ćosića, koji je kao najbolji evropski igrač sa 26 godina pobacio godinu u JNA, tebi je to pomoglo. Čutura je u sezoni 1981-82 u Ciboni i ova, predvođena Ćosom, uzima trostruku krunu te godine. Zoki je očitom pomoći s klupe i nije da nije dobio šansu. Sljedeća sezona je sezona katastrofalna za Cibonu, ali Čutura raste, da bi već u sezoni ’84 bio najefikasnijim igračem šampionske Cibone. Kontradikcija opet dođe jer Čutura misli da je triba bit u sastav repke na OI u L.A. kod Novosela Mirka kao treći najbolje ocenjeni igrač prvenstva, još i iz šampionske momčadi. Meni bi možda i bio u sastavu, ali samo da konstatujem da ni prvi (Skroče), ni drugi (Subotić), a vala ni četvrti (Ivica Obad – 194. po JUS lestvici, o njem anegdote tek mi naviru) najbolje ocijenjeni košarkaš u prvenstvu nisu vidjeli Amerike tog ljeta.

Onda sledi period u kojem nemam nikakvih ličnih konfrontacija i nesloge sa Zokijem. Slavno razdoblje Cibone u kojem je on dal svoj veliki obol, a moj frend Marko i ja smo gledali svaku zagrebačku tekmu uživo i još par inostrano dostupnih. Učinija mi Čutura život sretnijim. Trostruka kruna u sezoni ’85 i nezaboravnih 16 koševa (7-7 po Špancima, a 7-8 iz igre po Ciboninoj monografiji) Realu u finalu KEŠ-a. Pa jope 16 (7-12 iz igre) Žalgirisu dogodine u još jednom Ciboninom trijumfu u Kupu šampiona. I to pored činjenice da je Zoki uglavnom bio šestim čovjekom momčadi. Nije to sramota Zorane. I Delibašić i Bodiroga igrali su šestog čoveka kad zatriba… Pa još Kup kupova ’87 i domaći Kup ’88 u kojem je Čutura konačno rešio veliku tekmu – velikim šutem… I u repki se odomaćio – neprimjetno sjajan u osvajanju svjetske bronce ’86 i olimpijskog srebra ’88. A kako je igrao Čutura? Mnogo neobično braćo… Otpadak pod košem stavljam redovno, a ako Draženova asistencija, onda lagano polaganje, šut sa poludistance i ne fali čovik uopšte ili neki ludi odbijanac od table, koturanje lopte obručem i unutra je… Ne sjećam se da sam Čuturu vidio da je zakucao iako je ima nekih 202 cm visine. Krilo – artista – bez atrakcije, sa smetnjama u kretanju, a šut – ludilo braćo…

Između sezone ’82 i sezone ’88, Zoki je s Cibonom osvojio 12 trofeja (3 prvenstva, 5 Kupova, 2 Kupa kupova, 2 Kupa prvaka), a onda je otiša Dražen i Cibona je pala. Ne i Zoki. Bio je ponajboljim igračem Cibone još par godina i sa repkom se dočekao evropskog (u našem zajedničkom Zagrebu) zlata ’89, a onda i svjetskog ’90. To je već bila inercija – kako bi on to rekao. Zoran Čutura je jedinim igračem repke bivše Juge koji je i na evropskim i na svjetskim prvenstvima, a vala i na olimpijskim igrama imao šut za 2 poena preko 60%! Alo! On tu svoju generaciju prvaka iz ’89 smatra najboljom jugoslovenskom u historiji, a ja opet onu prošlu. Još jednom kontra braćo, samo što Zoki zna, a ja nabadam…

Igra je Čutura u Ciboni još par sezona, ali nakon raspada države nije za njeg bilo mesta u hrvatskoj repki na OI u Barseloni ’92 pa je ovaj otiša u Split đe je osvojio hrvatski Kup, njegov zadnji klupski trofej u karijeri i onda se umirovio sredinom devedesetih u Zrinjevcu. Karijera ka bombončić, velim ja. Nikako podbačaj, Markane moj. Možda je mogla bit i većom da je Zoki otiša ’90 (kad je ispunio dobnu granicu) u npr. berlinsku Albu i š njome osvojio prvi međunarodni trofej njemačke košarke, ali jebiga drugovi, Zoki je bija sin jedinac, pomalo razmaženi konformista, kojićega on moj u inostranstvo iz beli Zagreb grad?

Iako nikad nije svoje juniorske brojke prenio u seniorsku konkurenciju, što zbog sistema igre Cibone, što zbog izuzetne konkurencije u timu, Čutura je kao košarkaš napravio izuzetnu karijeru i jedan je od najtrofejnijih klupskih igrača iz bivše države. Više no trofeji, ostaje upamćen po nepogrešivom šutu i stilu igre koji kao da je prisvojio od nekog stripovskog junaka čudesnih pokreta. Njegova kasnija, novinarska djelatnost također je zaslužila brojne pohvale i nagrade. Uostalom, uvijek mi je Zoki bio intelektom kapacitetan. Još i na terenu ste to mogli uočit. Jovan Kosijer kaže da nikad nismo u repki imali inteligentnijeg igrača, a kad čika Jova zbori…

Kad pre desetak godina vratih se na Balkan, iskapirah da je Čutura postao novinarski selebriti. I to u cilom „regionu“. Često ubode poantu u svojim kritičkim premišljanjima, ali ponekad me i iznervira, ponavljajući njemu bitne aksiome. Jebiga, i ja to volim da radim. Nije da se ne složimo po pitanjima bitnim – Čutura je takođe žešći branitelj lika i djela Kreše Ćosića, ali neki drugi mitovi hrvatske košarke, zbog kojih ova i kaska zadnjih 20 godina, iritiraju ga isto ka i mene. Ponekad mu u tekstu zafali poneki termin, prečesto koristi reč „veličanstven“, stalno pogrešno tvrdi da je All-Star tekma ’91 bila jedina takva priredba u Jugi (a nije), ali i on je svestan da biti novinarom ne znači istovremeno biti Džems Džojs ili Embrouz Birs. Svestan je svojih limita braćo, isto kao što ih je bio svestan na parketu. Uz sve to, ja tvrdim da je bio i sjajnim Jugoslavenom. Ne samo zato što je u uspjehe Cibone i reprezentacije ugradio samog sebe, telom i dušom (Body & Soul Zoki, a?), već zbog toga što je zadržao neke divne stvarce iz prošlosti.

O čemu ti bulazniš? – prekide me tad moj prijatelj Kraljević Marko. Ja onda krenem da opisujem kako je Zoki principijelan i karakteran čovik, kako sluša dobru mjuzu, rok, bluz i džez i voli dobro vino, kako nije primitivac kao neki drugi mu kolege i kako su mu daske u glavi skroz u redu. Da vama i Marku bude jasnije citiram najviše principe Zorana Čuture (o kojima je dotični gospodin, on ne voli kad ga zovu druže, već nekoliko puta pisao).

„U jednom nastupu bijesa tijekom rata, vjerojatno za vrijeme neke zračne uzbune i zamračenja u Zagrebu, bacio sam sve memorabilije vezane uz reprezentaciju SFRJ u kontejner za smeće, koji mi je pet metara od ulaza. I nije mi žao zbog toga. Ni danas, dvadeset i nešto godina kasnije.“

Pa kakve to veze ima s time što je bio dobar Jugosloven? Bacio je reprezentativne trofeje i uspomene iz te tamnice naroda, često govori o tom kako je današnje vrime neuporedivo slobodnije, pravednije i opuštenije no ono prošlo – opet će Kraljević. Pa Markane moj, kako ne kapiraš – velim ja – ostavio si je je ono najbitnije šta ga veže za Jugu i repku bivše države. Ostala mu esencija.

A to je? – pomalo gubi nerve moj Marko.

Penzija brate.

Photo: YouTube i privatna arhiva