Idemo u Rio“ Očekivano, ali jednako slatko, posebno zbog načina na koji je plasman ostvaren. Četiri meča, četii pobede, dizanje forme iz utakmice u utakmicu, sa egzibicijom u finalu protiv rivala koji je onoj državi bio veliki dužnik zbog nekažnjenog doping-skandala 1972. na Igrama u Minhenu. Naslednici nekadašnjih asova vratili su dug sa kamatom, Portoriko je bio nadigran, pregažen, u nekim momentima čak i sportski ponižen jer je našem timu sve polazilo za rukom-108-77! „Stotka“ je pukla u 36. minutu posle trojke Bogdanovića i dvojke Kalinića (101-65). Moćno odigrana prva četvrtina (37-11) , utrla je puta ka pobedi i otvorila vrata raja. Pardon, Rija. U nedelju, posle finala u Manili, saznaćemo s kim ćemo biti u grupi. Predrag Bogosavljev, direktor FIBA za takmičenje, organizovaće žreb koji će tri preostala učesnika poslati u dve grupe.
Ako se računaju i učešća Jugoslavije, ovo su bile pete uspešno prebrođene kvalifikacije a u tri od četiri prethodna slučaja (1968,1976,1988) ekipa se vraćala sa srebrnom medaljom…Ne smem dalje na tu temu, neko će me pitati da nemam možda i muzičku želju.
Jednom sam davno, iz uredničkih dana u „Borbi“, od jednog dopisnika dobio izveštaj sa prvoligaške košarkaške utakmice koji je, po sećanju, počinjao nekako ovako:“Iako su gosti poveli sa 2-0 domaći tim je preokrenuo rezultat i sigurno pobedio“. Setih se te angedoti tokom prve četvrtine meča Srbija-Portoriko pošto su gosti poveli ne sa 2-0 negao „čak“ sa 3-0 jer je Kolon Vasaljo u prvom napadu pogodio trojku ali onda je „naš tim preokrenuo rezultat i sigurno dobio utakmicu“. Taj preokret je izgledao tako što su naši raspoloženi momci u narednih 6 minuta dali 24 poena a nisu primili ni jedan! Ne pamtim „brejk“ od 24-0, ne pamtim 37 poena Srbije u pjednoj četvrtini, ne pamtim ni 60 na poluvremenu. I sve to sa fantastičnim procentima šuta za 2 poena (13/17,76%) i trojke (7/15, 47%.) i sa linije penala (13/14,93%). Nadmoć u skoku bila za +10 (23-13) a u asistencimama +16 (21-5)! Na prethodna tri meča broj asistencija je bio 25, 24 i 28, sada za poluvreme 21, na kraju treće četvrtine 28 a na kraju meča 37!
Bilo je uživanje gledati razigranu četu Saše Đorđevića. Selektor je odstupio od ideje da počne sa dva pleja, Markoviću je društvo na bekovskoj poziciji pravio Bogdanović, Kalinić je bio na „trojci“, Birčević na „četvoirci“ a Jokić na poziciji centra. Petorka je funkcionisala kao sat. Brzina, agresivnost, kontra-napadi, skok, šut….Sve! U 5. minutu vodili smo 16-3 a onda je ušao Teodosić i u prvom napadu pogodio trojku . U jednom trenutku šut za trojke bio je 5/6.
Možda Portoriko nije pravo merilo, ali naš tim je delovao toliko (nad)moćno da je podsetio na stara, nezaboravna vremena kada se na ovim prostorima igrala najlepša košarka, puna mašte i majstora. Odlazak u Rio počeo je da se nazire još tokom one petomiminutne egzibice i brejka od 24-0. Posle svakog pogotka momcima se ukazivala Glava šećera, Korkovado, Kopakabana, Marakana i ostale znamenitosti Rija. Bili su na najboljem putu da ispune i svoj sportski san i našu želju da Srbija, konačno, zaigra na Olimpijskim igrama.
I što je najlepše od svega-nećemo ići da bismo (samo) učestvovali. Idemo po dobar plasman, neću reći po medalju, ali ovaj tim, plus Nemanja Bjelica i –možda-Boban Marjanović, nikome neće biti lak rival. Zapravo, biće dobar za-izbegavanje. Ekipa ima , kako ja volim da kažem, „kičmu“, odnosno liniju plej (Teo)-bek šuter (Bogdan)-centar (Jokić), ali ima i mnogo više od toga. Igra brzu košarku, sa dobrom odbranom i različitim rešenjima u napadu, od kontri preko šuta spolja da „ulaza“ i asistencija svih vrsta koje postaju prepoznatljivo oružje ovog tima.
Konačno je odgovorila i publika, „Arena“ je imala poneku praznu stolicu samo na vrhu poslednjeg prstena. Vađenju olimpijske vize prisustvovalo je 17.123 direktnih svedoka. Momci su zaslužili podršku, publika je zaslužila egzibiciju koja im je pružena. Svi zajedno zaslužili smo da Srbija u Riju ima dve selekcije koje nas neće razočarati. Odlazak u Rio je uspeh i Košarkaškog saveza Srbije, uspeh vlade koja je podržala organizaciju turnira. Jeste da to košta, ali ovu zemlju koštale su (mnogo više) neke druge investicije svih vrsta a umesto bar emotivnog zadovoljstva stizale su kazne i računi , uglavnom sa kamatom.
Ovo je bila dobra investicija u sportski i svaki drugi imidž Srbije. Hvala svima koji su za to zuslužni, ali najveće hvala ide igračima, selektoru i njegovim saradnicima.