Blaž Kotarac: 1. jun 1969. Sarajevo–poslednja utakmica Radivoja Koraća!
- June 1, 2019
- 2 comments
- Blaž Kotarac
- Posted in Blog
Da, upravo u nedelju, 2. juna će biti 50 godina od kako nas je napustio naš Radivoj Korać, neprevaziđena košarkaka legenda, ljudska veličina sa ovih naših prostora, a i mnogo šire i duže!
Po objavljivanju “Uspomena na Trajka i Žućka” u Koš magazinu, prije nekoliko dana, mnogi drugari i prijatelji su me zvali i raspitivali se o poslednjoj Koraćevoj utakmici. Što nisam detaljnije opisao dešavanja sa i oko terena, ko je igrao, sudio, navijao… Nažalost, i ja sam tad poslednji put gledao i uživao u košarkaškim majstorijama i egzibicijama našeg Radivoja Koraća. Nije mi bilo teško, pronašao sam izveštaje sa utakmice koje su objavile mnoge jugoslovenske novine. I, šta reći? Profesionalci novinari su majstorski, slikovito, prosto rečeno uživo, na svoj način opisali atmosferu, kao i same aktere događanja, prije, za vreme i posle same utakmice. Opisali su to nezaboravno košarkaško povečerje, koje se održavalo – a gdje drugo, već na otvorenom terenu, dvorištu Doma Partizana DIF-a, popularnog i od vajkada sastajališta generacija Sarajlija.
Bio je to veliki događaj za bosansko-hercegovačku košarku, pa i šire, sa sigurnošću mogu da kažem – veliki košarkaški spektakl! Utakmicu smo očekivali sa velikim nestrpljenjem i ja, i svi igrači, bilo da su igrali za domaće klubove ili su već bili u “pečalbi” sa prostora naše nam ,,rodne”, tada republike a sad bogme i države Bosne i Hercegovine.
Tu su se našli dobro poznati: Vjećo Tolj, Skaka Skakić, Milano Milanović, Vučko Vučinić, Miro Poljak, Boša Tanjević, Milavić, i posebno, moji “borčevci”, Banjalučani – trener Prle Milan Tošić, Gele Trajkovski, Bato Jelić, Lazo Roljić i moja malenkost – Koki. Da se suprotstavimo, a kome, već našim ,,srebrenjacima” sa Olimpijade u Meksiku 68, jugoslovenskim košarkaškim legendama: Žućku Radivoju Koraću, Cveletu Vladimiru Cvetkoviću, Rati Tvrdiću, Ćosi Krešimiru Ćosiću, Vinku Jelovcu, Kaponji Draganu Kapičiću, Mišku Čermaku, Momi Pazmanju…
Imao sam priliku, ranijih godina da igram sa ovim dragim mi igračinama za juniorsku reprezentacijiu BiH, KK Borac i OKK Beograd, a opet, na drugoj strani, već sam bio i u reprezentaciji… I velika je to bila privilegija, osjećao sam se, mislim, kao najsretniji čovjek na terenu, na igralištu,…
A, tu je bila i jedinstvena prilika da se što bolje predstavimo ljubiteljima košarke, košarkaškoj ,,raji”, a za mene pogotovo onoj banjalučkoj koja se nalazila na školovanju ili studijama u Sarajevu. Publika, navijači bučni, fenomenalni, zadovoljni, a i suđenje na nivou. Sudije su bili, a ko drugi već Vlado Kaluža i Drago Hofbauer, u to vrijeme a i kasnije poznati djelioci pravde.
Sjećam se dobro, za vreme utakmice, dok smo igrali, Žućko i ja smo se međusobno “držali”, što je bilo i za očekivati (a još i kao dobro poznati odbrambeni igrači). I sve vrijeme smo razgovarali, na uvo, sa smješkom. Dobacivali smo jedan drugom, ja njemu kako mu smetaju drvene table, a opet on meni kako sam se raspucao ljevicom, pravim se važan pred svojima… Dok je njegova ljevica, kao i obično, na drugoj strani sipala neumoljivo!
Bili smo i umorni i radosni na kraju utakmice, natrpali smo koševima jedan drugog… 33:31, jednostavno, išlo nam je sve od ruke, one naše, kako je Žućko govorio “ljevice”!
Poslije utakmice na gala večeri u restoranu hotela Central, bilo je predivno druženje, uz šale, razgovor…
I, kako to biva u životu, pri kraju, u sitne sate, odjednom, ne znam ni zašto ni kako, neobjašnjivo, rekao sam Žućku da idem za Banja Luku da vidim roditelje na jedan dan, i pozvao ga da idemo zajedno kod moje majke Jeke, na onaj domaći, bosanski burek, hurmašice i baklavu. Koje nam je ona spremala i 1966. dok je on kao vojnik bio na armijskom takmičenju, a što mu se posebno dopalo, i što mi je često spominjao. Zahvalio se, imao je obaveze, dogovoren intervju za neke novine, ne sjećam se koje, i… Žućko me pogledao, rukovali smo se našim ,,ljevicama“ i samo je tiho prokomentarisao: “Šta, prijatelju Koki, ostavljaš me da sam idem za Beograd?”
I – tako je to bilo. Nikad se više nismo vidjeli.
Nije se dalo da nam ovo druženje ostane na radost već na žalost, na tužno, pretužno sjećanje.
Život dalje teče. Ja ću opet ovih dana, sutra za Banja Luku, na redovno druženje sa igračima, veteranima KK Borca, generacijom. I sa nekima od njih, koji su igrali na toj nezaboravnoj Koraćevoj posljednjoj utakmici, koji su ga voleli i poštovali. Sigurno će spominjati tu utakmicu, druženje, sjećati se našeg nezaboravnog Žućka, na dan 2. juna, na dan prije 50.godina… kako nas je napustio! Uh, kao da je bilo juče!
… I šta reći, već da je ovaj naš nasušni život od danas do sutra čudo jedno. Nekom daje, nekom uzima, nekog raduje, a opet, nekog žalosti. A čovjek ništa ne može, kako mu je suđeno tako će mu i biti…
Photo: Privatni album
Zar nije donesena odluka da se drugog juna ne igraju košarkaške utakmice u Jugoslaviji/Srbiji?
Izvrstan text, svaka čast!
Pozdrav