Souly: “Žarko ima problem”
- November 12, 2016
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Ima na tom internetu čudnih i neobjašnjivih stvari. Evo, surfam vam ja malo u potrazi šta ću dobiti o Žarku Varajiću na internetu, prvo kontaktiram Vikipediju i… Jeste, ima ga izdašno na engleskome, a i na srpskoj verziji, na ćirilici, dok na bosanskom jeziku zastupljen je jednom rečenicom koja kaže „Žarko Varajić (ćirilica: Жарко Варајић; rođen 26. decembra 1951. u Nikšiću, SR Crna Gora, SFR Jugoslavia) je penzionisani košarkaš koji je igrao za reprezentaciju SFR Jugoslavije, uključujući i učešće na Ljetnoj olimpijadi 1976, kada je osvojio srebrnu medalju.“ Kratko i jasno, fer i korektno! Na srpsko-hrvatskoj varijanti Vikipedije i na onoj hrvatskoj uopšte ga nema, kao i na crnogorskoj, makedonskoj i slovenskoj inačici. Ja onda napisao sam kratak sastav u pet rečenica koji opisuje Varajićeva dostignuća, nisam bio nimalo vulgaran, o svima med i mlijeko, podigoh taj tekstić na Vikipediju na Hrvatskom, kad ono u roku pola sata, stiže mi poruka na mejl da sam dobio crveni karton od administratora, tekst o Varaji mi je skinut, a kako sam već ranije imao žuti zbog jednog šarolikog opisa potrage za gljivama jablanovačama (oće i na korenju topole), to je značilo da je moja karijera kontributora Vikipedije na hrvatskom neslavno propala. Lako ću ja s mojim kartonima i problemima, ali što ćemo sa Varajićem? Kažem vam najozbiljnije – Žarko ima problem.
A bio je čudo od igračine taj Žarko Varajić… Onako krakat i tanan, mjerio je nekih 202, danas bi ima jedno 206, bio je prirodna trojka, senzibilni košgeter, nenadmašan u dalekometnom šutu, sasvim solidne atletike, pristojnog i pouzdanog skoka. Crnogorac, Nikšićanin po rođenju, pristupio je sarajevskoj Bosni još u osamnaestoj, napustivši matičnu Sutjesku tamo neđe na prelomu šezdesetih i sedamdesetih i tako postao dio grandioznog plana ća sudba stavila je pred kolektiv iz glavnog grada BiH. Kako se ta škvadra sklapala, dolaskom Bogdana Tanjevića za trenera, prvog relevantnog igrača, Svetislava Pešića, kao organizatora igre, Bosna je postajala sve jačim timom i već nakon sezone 1971-72. uspjela se plasirati u najviši rang domaćeg takmičenja na nezaboravnom kvalifikacionom turniru u Skenderiji aprila ’72. Žarko je još tad jednim od ključnih pojedinaca sarajevskog kolektiva.
Šlag na tortu sarajevskog sporta bilo je potpisivanje tuzlanskog melankoličnog genija, Mirze Delibašića. Kinđe i Varaja ostaju upamćeni kao jedan od najvećih ofanzivnih dueta jugoslovenske, ali i evropske košarke sedamdesetih. Smatram se izuzetnim sretnikom što sam ovu dvojicu (još kad se pojavio Raša…) gledao nebrojeno puta. Varaja uvijek druga violina, ali kakva… Ono što je bio Skoti Pipen u Bulsima, Varajić je to bio u Bosni. Ne povodom igre u obrani ili uticaja na globalnu košarku, neee, nikako ne… Znate čim? Onom rijetkom finesom velikana koji se znaju sklonit u stranu kad naiđu na još većeg od sebe. Žarkova magija prostirala se u nejasnim i vjetrovitim impresionističkim pejzažima, samo za one individue sa perifernim košarkaškim vidom…
Sve bolji i bolji u sve značajnijoj Bosni, Žarko je, osim domaćih terena, zapalio i Evropu. On je, vrlo prosto, jedan od najznačajnijih košarkaša bivše Juge u međunarodnim klupskim takmičenjima. Stabilnih 20 koševa u prosjeku i prve nezaboravne partije, Varaja je isporučio već u prvom izletu Bosne u Evropu u sezoni 1974-75 kad je kolektiv sa Miljacke igra u Kupu Koraća. U domaćoj pobjedi Sarajlija nad Barcelonom, koju je tad vodio Ranko Žeravica, Varaja je sa 24 poena i 7 skokova najboljim pojedincem na parketu. Naravno, to je bio samo početak. Ja – kao i većina domaće populacije – potiskivao sam Varajića u to vrime iz više razloga koje objasnit ću kasnije, ali i on i Bosna nastavili su svoj rast tokom idućih godina.
Nakon debija za državnu selekciju 1974. Žarko je uzeo mediteransko zlato sledeće godine, a prvo veliko takmičenje okusio je 1976. na olimpijskim igrama u Montrealu, đe je, uz Dalipagića i Šolmana, dio krilnog paketa. Nakon olimpijskog srebra, Žarko je dogodine uzeo evropsko zlato u Belgiji, a još prije toga, s Bosnom iste te ’77 je umalo osvojio njezin premijerni domaći naslov. Sarajlije su ispustile prvenstvenu prednost pred Jugoplastikom porazom od Splićana u Sarajevu, tako da se igrala majstorica za prvaka. U čuvenoj beogradskoj majstorici, Jugoplastika slavi košem Šolmana sa zvukom sirene, unatoč sjajnom Varajiću koji ubaci 27 (12-22 iz igre) poena i najboljim je pojedincem Bosne na toj čuvenoj utakmici.
Varajić u naletu na koš Jugoplastike u majstorici prvenstva ’77
Varaja i Bosna su sve to naplatili iduće sezone 1977-78, kad Bosna uzme svoje prvo prvenstvo, a doda i trijumf u domaćem kupu. Umalo i trostruka kruna te sezone, ali Sarajlije su nakon produžetka pale u legendarnom, banjalučkom finalu Kupa Radivoja Koraća protiv Partizana. Žarko je na maksimalnom prosjeku karijere od 24 poena po susretu, u svim odlučujućim utakmicama je sjajan. Nakon što je Bosnu uveo u finale Kupa Koraća sa dominantnih 29 poena i 10 skokova talijanskom Cinzanu, Varaja u jugoslovenskom finalu doda još 22 koša. Samo par dana nakon gubitka svog prvog međunarodnog finala, Bosna i Partizan se sreću u utakmici za prvaka u Beogradu. U trećem sudaru titana te godine prvi put slavi sarajevski kolektiv, a Žarko je odigrao ka pravi kapetan – ponovo je nejefikasniji u Bosni sa 28 poena, uz 60% šuta iz igre. Prvi naslov je tu, slijedi Kup šampiona.
I pored toga što je Varajić jedan od najboljih igrača domaćeg prvenstva i Evrope u tom trenu, on mora na odsluženje JNA, tako da ispada iz reprezentativnih kombinacija za Svjetsko prvenstvo u Manili. Još u sivo-maslinastoj odori, on pomaže Bosni u Kupu prvaka i igra neke nezaboravne partije na putu Sarajlija do finala. Osim 23,5 poena i 5-6 skokova prosječno u ovom takmičenju, nakon 26 Realu na gostovanju Bosne u Madridu, u domaćoj pobjedi nad Makabijem on, u svega 26 minuta na parketu, demolira Izraelce sa 41 poenom i finale najprestižnijeg evropskog takmičenja je tu. Taj 5. April 1979. i susret sa talijanskom imperijom iz Varezea koja igra svoje deseto (!!!) uzastopno finale KEŠ-a ulazi u sve košarkaške anale, ponajprije zbog premijernog trijumfa nekog Yu kluba u Kupu prvaka, a onda i zbog životne partije Bosninog kapitena koji jest najzaslužnijim za trijumf sa svojih 45 poena.
Za povijest – kapetan Bosne podiže rezervni pehar Kupa šampiona
Za svoj performans Varajić je nagrađen Super Oskarom kao najbolji igrač evropskih klupskih takmičenja. Poguravši Bosnu na najviši stepenik košarkaške slave, Varaja je tog ljeta ’79 odigrao i svoj posljednji veliki reprezentativni turnir, osvojivši treću veliku medalju karijere. Na EP u Italiji, Žarko je još uvijek u sjeni Dalipagića, ali igra svoj najbolji reprezentativni turnir sa 7,7 poena po susretu, a najbolje odigra u susretu za broncu protiv Čehoslovačke, gdje je autorom 14 poena. Istog ljeta još i finale Interkontinentalnog kupa gde Sarajlije igraju još jedno finale, ali padaju protiv domaćina, brazilskog Sirija, nakon produžetka.
Nakon reprezentativnog oproštaja, Varajić je na stabilnih 20 poena u prosjeku i u sezoni 1979-80. Sarajlije, predvođene fenomenalnim Delibašićem, ponovo slave u domaćem prvenstvu, još igraju i finale domaćeg Kupa, a u obrani naslova u Kupu šampiona zamalo propuste finale nakon što završe treći u finalnoj grupi. I pored odlične sezone, reprezentacija SFRJ i Olimpijske igre u Moskvi ostaju nedohvatljivi za Žarka. Za Bosnu nastupa vrijeme promjena – Delibašić će put Madrida ljeta ’81, a i Varajić će iskusiti pečalbu na arapskom poluotoku u sezoni ’82. Nakon te kratke avanture, on se vraća svome jatu s kojim će košarkaški bitisati još dvije sezone.
Iako napola umirovljen u tridesetima, već društveno i politički aktivan kao član Olimpijskog komiteta zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu, Žarko je i u sezoni 1982-83 igrao značajnu ulogu u domaćem prvenstvu. Jedan je od najzapaženijih aktera (18 poena) čuvene, poništene majstorice za prvaka sa Šibenkom, nakon koje Bosna i Varajić osvoje svoj treći prvenstveni naslov, a posljednjim njegovim igračkim krikom bila je sezona ’84 kad doda još jedan Kup SFRJ svojoj kolekciji trofeja. Varaja je u finalu protiv sinjskog Alkara (senzacija sezone, republički rang) najefikasnijim igračem na terenu sa 21 poenom. Tako završava njegova igračka karijera i počinje njegov život sportskog funkcionera koji traje i danas.
Divno, jel’ tako? E, sad bih nešto i o problemu koji ima Žarko Varajić, U stvari problemima, jer on, kao znamenit košarkaš, jako dobro utjelovljuje moderne aspekte poimanja stvarne prošlosti i nestvarne današnjice na ovim prostorima, a vala i šire…
Problem 1 – Etiketa druge svirale
Pored genijalnog Mirze, kasnije i Raše, Varajić nikad nije mogao biti više od druge opcije momčadi. Iako ne toliko popularan koncept u našem narodu, pokazao se dobitničkom kombinacijom za Sarajlije. Jedan Duci, Kaponja i Moka ranih sedamdesetih ili kasnije Kića i Praja, nikad nisu u potpunosti prihvatili potrebu jasnog poretka, ono što su Varaja, Boša, Mirza, Raša i ekipa tako dobro provodili u djelo. Žarko, za razliku od prethodno pomenutih, ima ekskluzivni Kup šampiona u posjedu, začinjen apsolutnim vrhom od košarkaške predstave.
Problem 2 – Kome stvarno treba Super 45?
Ushićenje Zorana Popovskog, TV komentatora utakmice iz Grenobla bilo je vjernom kopijom raspoloženja Jugo-nacije – konačno pao je i taj premijerni Kup šampiona. Varajićevih 45 koševa (15-22 iz igre i 15-19 penali) jest najvećom individualnom predstavom nekog Yu-košarkaša u istoriji evropskih klupskih takmičenja. Više je to od Koraćevih 99 nekim tamo švedskim pacerima, više je to od Draženovih 62 u finalu Kupa kupova. Super 45 predstava bila bi možda Mega 50 predstavom da je bilo trojki ili Ultra 60 performansom da je finale otišlo i u produžetak.
Ipak, dosta ljudi se danas ne sjeća ili nikako da se sjeti Žarkovog rekorda. Naravno, čovjek danas ima potpunu slobodu da ne mora da se sjeća da je nekad živio u zajedničkoj državi, a ima i onih što se rado sjećaju, ali samo selektivno – onog što žele. Također, masa košarkaške raje sjećala bi se bolje tog vremena da je recimo Mirza ubacio tih rekordnih 45. Evroliga, odnosno ULEB, kao nasljednici nekadašnjeg Kupa prvaka, također nemaju neki veći interes za tamo neke prašnjave rekorde koji su postavljeni davno prije njihovog nastanka. U zadnjih 15 godina, koliko se održava ovaj format takmičenja, ni uz nova pravila, bržu igru, obilato korištenje šuta za 3 poena i beskonačne penale u završnicama, nitko još nije postigao 45 poena na nekoj utakmici, a u finalima Eurolige brojka 30 jest još uvijek san (šta rade rotacije, a?). Stvarno… Osim pedantnim moljcima košarkaške istorije i mome „Stojadinu“ koji piči baš na to fosilno gorivo – kome još treba Varajićev Super 45?
Varaja sa Super Oskarom – nagradom za najboljeg košarkaša u evropskim klupskim takmičenjima sezone 1978-79
Problem 3 – Praja Dalipagić
Jebiga, braćo, ovo nije bio samo problem Žarka Varajića. Iako nešto viši od Praje, dalekometnog šuta barem ravnog Dalipagiću, Varaja je u svim ostalim segmentima igre bio podređen letećem Mostarcu. I pored toga, odigrao je preko 100 susreta u reprezentaciji SFRJ i osvojio 3 velike medalje. Koliko je samo karijera Dalipagić umrtvio svojim trinaestogodišnjim stažom u državnom dresu. Masu… Neću o ergeli talentovanih iz osamdesetih, već o Žarkovu dobu. Osim Varajića, samo na prvu, padaju mi na pamet i super-strelac Branko Skroče (također 3 medalje s repkom) i graciozni šuter Slobodan Subotić, artista z krila, vrlo nalik Varaji, koji nikad nije vidio velikog takmičenja. Dalipagić ima više nastupa u reprezentaciji od sve trojice zajedno. Da li bi Juga s njima umjesto Praje osvojila deset uzastopnih velikih medalja u periodu 1973-1982. Hmmm… Jako teško… Najbitnijom stvari jest to da je Dalipagić za protivnike bio jednostavno nezaustavljiv, a svi ostali itekako da. Sjećam se finala domaćeg Kupa 1980 kada su Cibosi – Nakić i pokojni Despot – agresivnom, bliskom kontakt-obranom zaustavili Varaju na pišljiva 2 poena. Praji se takve stvari nisu dešavale, on je svojih 40-50 stavljao i u veličanstvenim porazima.
Problem 4 – Linija za 3 poena
Stalno ja pominjem tu liniju od 3 poena, a u slučaju Žarka Varajića njezin nedostatak bio je bolan. Varajić je bio jedan od najvećih dalekometnih specijalista ne samo u Jugi ili Evropi. Prosto svjetska klasa… Osim čuvene predstave u Grenoblu, Žare je u domaćem prvenstvu i bez nje znao potegnuti preko pedeset, a prvenstveni prosjek karijere koji mu broji 18,5 poena, poskočio bi na više od 20. Osim pustih brojki i njegova igračka karijera bi uz trojku imala dodatnu vrijednost, ova postala bi mu moćnim psihološkim oružjem. Simbolično je da u karijeri nije pogodio nijednu tricu – umirovio se ljeta ’84, točno kad je linija za 3 uvedena u FIBA pravila.
Problem 5 – Tekuća balkanska posla
Ima tu materijala kako je Žarko napuštio Sarajevo na Dan mladosti devedesetdruge, i otišao put istoka pa je osta bez trofeja, ponovo morao je osvojit svoje olimpijsko srebro, pa do ljudi koji ga uopšte u konverzacijama ne žele spomenut, onda ovi nedavni problemčići sa penzijom u Bosni, nekim tamo šupljim monografijama i konačno ove moje nevolje sa Vikipedijom na kojoj ne mogu ostatku balkanske braće predstavit Varaju u zasluženom igračkom sjaju. Crnogorac koji u životu neprocjenjivo dade Bosni dok se živjelo u zajedničkoj Jugoslaviji, a danas stanovnik glavnog grada Srbije ne može ni očekivat drugačiju sudbu. Ili sam opet u krivu?
Problem 6 – Varaja i ja
Kako većina, tako i ja s Varajićem imam problem. Za onih divnih, sunčanih dana zna mi se nać na 32. mjestu, a za onih tmurnijih skliznut negde do 38. pozicije ljestvice po JUS-u. To je više onaj slatki problem koji imam ja sa ovom pretečom jednog svjetski priznatog Peđe Stojakovića. Nit’ globalno, a ponekad ni lokalno cijenjeni, drug Žarko Varajić ima najveći problem u mene koji nikako ne mogu da mu oprostim, čak žešće mu zamjeram to što ja danas u ABA ligi ne mogu da vidim baš nijednog košarkaša njegovog šuta i klase.
Photo: Screenshot i privatna arhiva