Početna BLOG: DUGIDugi: Srbija, zemlja stradija

Dugi: Srbija, zemlja stradija

od Miroljub Damnjanović Dugi
10 pregleda

U ovoj našoj napaćenoj zemlji je najteže biti političar. Bar u ovoj politici koja se ovde vodi. Politika je suptilna nauka koja se ovde ne prima. Naša infantilnost na tom planu je konstanta decenijama, da ne kažem vekovima. Istorijski momenat čije vreme trenutno trošimo je posledica naše nesposobnosti i nesloge oko donošenja važnih i vidovitih odluka u bitnim momentima našeg opstajanja.

Ovo bi trebalo da bude tekst o pojavama u sportu i ne želim da mu dajem političku konotaciju, ali je sve to, izgleda, mentalitetom povezano. Nesumnjivo!

U svim sferama je monolog predloška za odlučivanje, a kad se nazire kraj, i kad „zagusti“, onda je dijalog ili „polilog“  izgovor za ravodnjavanje odgovornosti. Za svaki slučaj.

“Braćo Srbi…“ reče jedan znameniti kriminolog, i na tome ostade. Interesantno – kriminolog…

Ovde bih da govorim o pojavama u svim ravnima ovdašnjeg bivstvovanja. Ili bar o nekima od njih. I najbizarniji političari u ozbiljnim zemljama prepoznaju nas kao neodgovorne i neodlučne, podložne, na kraju, pritiscima. Više se ni ozbiljne službe ne bave nama. Baš o manifestovanju nekih ponašanja koja se kod nas iz godine u godinu, ili iz decenije u deceniju ponavljaju, želim da nešto kažem. Pojave koje prelaze u gluposti, a mi svojom infantilnošću uporno hoćemo da pobedimo zdravu logiku.

Smeniše fudbalskog selektora u momentu kad smo se konačno plasirali negde da nas svet vidi. Mada, koliko nas tamo često ili retko ima, verovatno nas tretiraju kao Gvineju Bisao ili Kajmanska ostrva, da se ne uvrede pomenuti.

Smenio ga onaj što se proslavio u istoj pojavi  koju mi pretenciozno nazivamo fubalom, igrajući za čuvene timove Besni Fok, Ovču i Krnjaču. Ovo nisam ja izmislio – bejaše to jedno od pitanja u jednom ozbiljnom kvizu.

Ovde više ni imena ni ličnosti nisu bitne. Bitni su obrasci ponašanja koji se ponavljaju decenijama u nazad a mi ih ili ne prepoznajemo, ili nas je baš briga. Ovo što sam ja primetio niko, ama baš niko ne može da opovrgne, a dešavalo se toliko puta u ovome što neko uporno hoće da nazove sportom – u fudbalu.

Elem, odavnosam  razgovarao sa jednim bivšim fudbalerom koji je ranih šezdesetih važio za jedno od najboljih desnih krila, ako ne i najbolje, u Evropi. SS. Popularni Paja. Sad već smireno i bez besa, ali sa mnogo tuge u glasu, reče mi da je kao veoma mlad žrtvovan za SP u Čileu 1962. i da su tamo odvedeni da glume desno krilo jedan vremešni half, i jedan mlađi, kasnije briljantna polutka Partizana poznatiji  pod nadimkom “Poslovođa”. Bio sam mali da bih to onda zapazio, pogotovu kad je onaj čuveni gol Pere Radakovića Zapadnim Nemcima u to vreme zamenjivao sve današnje televizije, internete i novine.

A setimo se samo, o tome baš sve pamtim, SP u Nemačkoj 1974. kada je u fudbal uvedeno lozovačko-sirevsko-pršutarska politika: 5 iz Zvezde, 5 iz Hajduka, a iz najboljeg kluba tog proleća niko. I žrtvovaše tada Hatunića iz Tuzle, koji do tada beše moderna polutka, jer jagnjetina ne beše deo pomenute politike, a i on beše iz malog kluba –Slobode iz Tuzle. Njega razočaranje i bes kasnije izrodiše u grubijana.

Pa Španija, osamdeset i neke. Uvek su igrali zaslužni, a bolji sedeli na klupi. Uvek je u tom trenutku bolji golman bio rezerva. Tada se politika, uz lozu, polako povlačila pred menadžerima u povoju, Adidasom i Pumom. A plasman i uspeh – koga briga? Valjda su se  nadali da će par vrhunskih igrača kojih je uvek bilo da izvuku stvar.

Čak i jedan jedini čovek koji beše samostalan i delovao je autoritavno, a najviše zbog toga što se nazirao raspad zemlje – Ivica Osim – imao je mlađu i bolju klupu od onih na terenu.

Kasnije se desila ona sramota sa Argentinom, ne znam više gde. Tamo samo što menadžeri i roditelji ne istrčaše na teren.

I naše poslednje učešće u Južnoj Africi više se pamti po dobijenoj Majskoj nagradi za kvalifikovanje, čuj za kvalifikovanje, i po mjilionskoj odšteti selektoru. A manje da su igrači iz velikih klubova svojim kvalitetom i spremnošću izneli kvalifikacije, a kad počeše pripreme po Zlatiboru, a jagnjetina ušla u modu, počeše kumstva, proslave, veselja. I opet zaslužni. I do tada naš najbolji igrač, čini mi se kapiten, postade rupa u odbrani. Koliko znam, Rusi dekretima zaslužnima daju posao i rublje, a ako zakeraju idu preko Urala.

E, naša sudbina je da se sve ponavlja u ciklusima, i da niko ne reaguje.

Izgleda da je ovaj momak Vukša, koji se u Beogradu popeo komunalcima na glavu, paradigma ponašanja kod nas. I ne uspeva zato što je u pravu, nego da im više ne dosađuje. Uvrnuto. Zato i u ovom našem fudbalu neće nikad igrati najbolji. Poštovati uspeh koji se kod nas najteže prašta – to ovde ne postoji.

Ponavljam, kod ovoliko istih pojava u dugom periodu nisu više bitna imena. Niti smenjeni selektor, niti ovaj proslavljeni iz Besnog Foka, niti onaj mladić sa dva prezimena kome mladom natovariše teret kamena spoticanja.

Bitan je kontinuitet malograđanštine i zadovoljavanja malim. To je sada, kad su na čelu saveza ovi iz Srpskog Narodnog Sporta, bilo je tako i onda kad su drmali oni iz Sportske Kulture, pa i ranije kad bogovi bejahu iz Kulturnog Pokreta.

I uvek namršteni, kao da rešavaju svetske problem a, u stvari, sitnošićardžijski, klanovski. Ne znam u kojoj se sad “Maderi” sve rešava, ali na osnovu učestalosti istog oblika ponašanja ne trebaju epidemiolozi da se utvrdi endemska bolest. I prosečan posmatrač će lako pretpostaviti kako će biti ubuduće.

I uvek će neko među 11 ili 22 gurati poneke svastikine sinove i kumašinove sestriće, a eventualni plasmani na neko veliko takmičenje služiće za vraćanje nekih “klupskih” dugova menadžerima i podmirivanja ” savezovih “ dugova klubovima zbog prethodnih igrački sa sudijama.

Niko iole normalan i obrazovan neće time da se bavi. A  pošto se još nisam upisao u napred pomenute, sve ovo primećujem i neizrecivo me nervira. Uopšte nisam siguran da će ovaj moj bes i osećaj sramote Aca objaviti u Koš magazinu. Sem kao apel i opomenu svima, pa i nama u košarci.

A ja ovako ličan, i pored toga što ovaj naš “fudbal” odavno ne smatram sportom, opet se palim i, na momenat, proključam.

Valjda u nedostatku Đokovića. E kad bi se on vratio…

E, da! Zahvaljujući mom prijatelju Ljubiši Jovanoviću počeo sam da ponovo gledam košarku uživo. Onako uzduž terena, sa tribina iza koša, stara igračka navika. I primam se, primam.

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar