Početna BLOG: DUGIDugi: SLAĐAN

Dugi: SLAĐAN

od Miroljub Damnjanović Dugi
73 pregleda

Lepota je u davanju. A da nisi svestan.

Netom posle mog 75. rođendana supruga i ja smo dobili poziv, više zahtav i naredbu da se pojavimo na proslavi 60. rođendana

Slađana Stojkovića 23.12….

Izgleda da imam dosta prijatelja i mnogo starijih i generacijskih, ali i mnogo mlađih. Godi.

I nije bilo dileme.

Tamno , sumorno veče, Zemun i Dunav i restoran Reka.

Ovakvi događaji polako ruše moje subjektivne i pomalo glupave otpore prelaska preko Save.Postajem svestan da je to prilično blesunjavo. Priznajem.

Pun restoran.

Orkestar i muzika po našem ukusu- Jugoslovenski.Nešto me zatežu listovi,koje,uzgred, nikad nisam ni imao izražene. Godine opominju, ali sam odlučio a tako sam i treniran, da istrpim.

Upoznavanje sa porodicom i čuveni uvod:  On je krivac što sam ja . . . Reagovao sam spremno da sam samo mao zaslužan za njegov jedan mali korak i odluku u životu. Uostalom stara kineska izreka je da na početku svakog pa i najtežeg marša je jedan korak. Ako je to bio taj – imponuje mi.

I Slađan i ja smo poreklom južnjaci. a to je ogromna učaurena emocija i puno uspravnosti i zadovoljstva koje držimo u sebi.

Tako mi je i legla ona  njegova iskrena priča na nekoj TV o njegovom putu, uzdizanju i borbi sa demonima u ovom našem Svetom svetu – košarkaškom.

Bejah pomenut, možda prevažno za moj ukus. zaboravio je rvača Miloševića sa Novog Beograda, mala karika ali treba  ga pomenuti. I to je bilo to i stalana porba uz vrhunsko vaspitanje i prijatelji. Ljudaska priča.

Ja htedh nešto da kažem te večeri. Nije znao šta pa me je drugarski zamolio da neuozbiljavamo stvari.

I ja ne dobih priliku da kažem nešto sasvim drugo. Ovde sebi dozvoljavam opširnost – ono bi bilo mnogo kraće. Ovo što sad pišem, napisao bih sigurno bez obzira na sve.

Razumite taj momenat i sled koračića i ljudi koji je usmerio jednog momka na gore.

I njegovih 72 poena Toplici bez trojki.

I moj Leskovčanin Tometić i preporuka Zvezdi. I Milošević i preusmerenje u Radnički. Čudo jedno, pa i Necu Đurića Zvezda nije htela.

Pa i Ražanj koji je imao strpljenja.

Pa i malo mog osećaja da ga nagovorim na to strpljenje.

I Božija providnost da već sa kartom natrag kući iz Smedereva, eksplodira na poslednjoj utakmici. Momak nije sazreo za poluvreme, ali je sačekao i ostao Čovek do danas.

A zašto sve ovo i gde se ja nalazim tu, šta je tu meni lepo i šta je u ovom što napisah imalo uticaja na moje malo, veliko bogatstvo.

E pa u sticaju svega dovelo je do toga da sam se upoznao i zbližio sa Slađanovom porodicom iz Aleksinačkih Rudnika. Skromna i nadasve ponosna rudarska porodica. Uzvišenih kriterijuma i vaspitnih nazora – odmah su mi prirasli za srce.

Našli smo se takvi kavi smo ljudski  ovozemaljski.

Video sam odakle je potekao naš drug i odmah, ODMAH sam shvatio niti posumnjao da Slađan neće izrasti u nešto dobro.

A život nosi svoje. Nismo se viđali mnogo. Režija svakodnevice je drugačija. Preko Slađana sam uvek bio u kontaktu. I bio zainteresovan.

Težak je i specifično svoj rudarski život. Potpuno različiti stavovi, ciljevi i želje. Ali dostojanstvo i star duha i lepota vaspitanja. Valjda se i zato uzdižemo.

Večita strepnja i borba , očeliče ljude i prave od njih one prave. Mi, po malo razmaženi to teško razumemo i prihvatamo.

Saznanje da postoje takve osobe, u mnogome obogatila moj svet,vidike i spoznaju da možemo i da se nadamo.

Ima ih ili ima nas,samo treba da se prepoznamo. Posle ovoliko vremena i događaja, ljudi i života i događaja.

Porodica Stojković iz Aleksinačkih rudnika i Slađan su me ubedili da ima Nade u ovom, najblaže rečeno , uzavrelom svetu.

Ovo nije uteha nego ubeđenje da se nismo baš uzalud za nešto borili kroz ovaj naš prosti život. Možda i grešili nekad u najboljoj nameri, ali postizali nešto što valja.

Makar to bilo i prepoznavanje i zadovoljstvo da budemo bliski i deo sveta porodice Stojković iz AR.

Sve ovo moje pisanije je samo lamentiranje a sve je u ovome – IMA NADE.

Život je kao dobar film. Koliko ljudi toliko priča. Dobar scenario i glumci. Ali ga boje briljantne glumačke minijature. Veliki glumci su ,često pristajali da obogate priču svojim kratkim prisustvom. Mnogi mladi eksplodiraše u takvi minijaturama. Imam ja priču o tome ,ali to nije za košarku. Ali ovo o Salađanu i njegovoj porodici je minijatura koja je veoma obogatila i OPRAVDALA moj život i opstajanje.

Da, ima NADE!

P.S.

Za nas starije, a 

moja Vesna ja bejasmo tamo najstariji ili među. Tek ona ne stade nekoliko sati i oporavak još traje, moji listovi se sporo oporavljaju. Vesnu svi pozdravljaju a mi iz Radničkog, Baki ,Ćure i ja bejasmo malobrojni,da ne kažem jedini ali u SVOM SVETU. A falio nam je i Žare.

ŽIVELI!

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar