Ovih dana se navršilo 30 godina od smrti velikog trenera, Slobodana Pive Ivkovića. Toliko dugo smo uskraćeni.
Jer Piva je bio mnogo više od izvrsnog trenera – primenjeni umetnik i sportski vizionar sa dušom, i odličan prenosilac znanja, sa posebnim osećajem za stvaranje pravih igrača i ljudi oko sebe.
Upravo zbog takvog, retkog talenta, Ivković je sa svojim “Krstašima” – KK Radnički sa Crvenog Krsta – stvarao čuda i ispisao istoriju na sportskoj sceni Jugoslavije i Evrope.
Neka nas sećanje na Pivu podseća da je svaki trening prilika da izgradimo nešto više, ne samo igrača već i čoveka.
Slava mu i hvala uz sećanje,
Miroljuba Dugog Damjanovića.
Dugi: Let iznad golubijeg gnezda (1)
Ne valja, počeo sam da umišljam i da doživljavam sebe sve ozbiljnije kao pisca. Kao uzdigao sam se iznad onog običnog domaćeg zadatka. Mislim školskog, kao na primer pismeni – uvod, razrada, zaključak.
Vidim da se čita i pomislim da ipak ima nekog kome odgovaraju moje, na primer, skraćene rečenice bez glagola. I zanat suzbijen na velika slova i interpunkciju. I, možda, nesvakidašnje pisanje u aoristu i u onom drugom, još daljem vremenu, nisam siguran kako se zove. Mada ja više volim sirovost i surovost i preskakanje u izražavanju nego školovanu uređenost i temeljitost.
Možda pišem kao morzeovom azbukom, ili kao starinskom stenografijom iz ekonomskih srednjih škola svojevremeno. Ili mi mozak kuva od nerečenog.
Valjda sam zakasnio u izrazu i vremenu, pa hoću mnogo toga toga da kažem u malo reči. A opet se rasplinem – nespojivo.
Zato ne volim svoje umišljaje s početka teksta.
A baratanje utiscima, ličnim percepcijama i svojim sećanjima – sve je to subjektivna kategorija. Sve je podložno kritici i opovrgavanju. Pogotovu sećanja, a to sam valjda već rekao u nekom od predhonih tekstova, a možda i nisam.
Ja sam svoja sećanja prihvatio kao bogatstvo i smisao svog života. Pri tome dozvoljavam da svako ima svoje, i to bogatstvo mnoštva je trezor mislećih.
A sećanja su izuzetno homosapijensno vlasništvo. Kompleksna, nevidljiva kategorija. Vrlo različita. Umeju da budu teška i lepa. Ona koja traže oproštaj, ali i nude oproštaj. Sećanja su i bogatstvo i krst.
Trudimo se da se sećamo lepog i uspeva nam uglavnom. Ali u jednom deliću mozga,malom ali istrajnom ostaju ona teška, ona za koje komšija Alchajmer, koji stalno stoji pred vratima u ovim godinama, dođe kao rešenje a ne kao kazna.
A mi iz Radničkog nosimo svakojake opcije, ali o tome drugi put. Tek, naučismo to.
A ovo o čemu i o kome pišem komšija iz predhonog stava ne može, niti hoće, niti mu dajem da gurne u zaborav.
I opet sam se raširio, a tek da znate šta mi je sve na pameti. I na moje digresije, i na skretanja ste verovatno već navikli. Ovo o čemu ću pisati (ovo je, valjda, prvi infinitiv koji sam iskoristio u svojim pisanijama) zaslužuje ovoliki uvod, moju punu posvećenost bez obzira na vanvremensku emotivnu subjektivnost. Biće to tekst pun životnih iskrica, mojih sudova i tumačenja, stvarnih događaja, ličnih sećanja i, možda, malo pesničke slobode. Ja to ne prepoznajem, ali dozvoljavam da su drugi to u stanju.
Želim da pišem o Pivi. Zaslužio je mnogo više od mene, i mnogo više od drugih, nego što je dobio za ono čega je začetnik, stvaralac i fantasta. Univerzijada u Moskvi 1974. Radnički sa par pojačanja predstavlja Jugoslaviju. Mnogo sportova i sportista, druženje u slobodnom vremenu, pogotovu u velikoj sali, za nas specijalnoj kojih je na Lomonosovu bilo koliko hoćeš. U uglu klavir. Galama, smeh, normalno kod mladih. I odjedanput sa klavira tonovi „Vreme plača“. Rej Čarls i Piva za klavirom. Zamukosmo, začu se jedno „Opa“ i on prekide pravdajući se zadebljalim prstima. Kao ćevapčići, kako reče. Jedan od mnogih talenata koje je posedovao. Namerno sam ovo stavio na početak, tek da se zna.
Otišao je 27. novembra 1995. Odavno, ali tako skoro koliko su sveža sećanja na njega.
Ili Bog nema milosti pa njemu beše tako zapisano. A verovatno i nama je bilo zapisano, boldovano, da se on i mi sretnemo i „ujedinimo“ krajem šezdesetih prošlog veka. Elem, skupljasmo se, naizgled s koca i s konopca kako se kod nas u narodu kaže. Ali dece je onda bilo i nije ih trebalo odvajati od kompjutera nego samo malo zagrebati ispod površine. Vreme kad nisi morao da plaćaš da bi trenirao, a i nije mogao svako da igra košarku. Morao si da se nametneš i da neko namiriše nešto u dečaku.

Juniori Radničkog, prvaci Jugoslavije 1973.
A Piva je onda kao rentgenom gledao kroz nas. Video je nešto u nama, i to ne samo ono što smo mi onako balavi želeli, već nešto mnogo više od naših najmaštovitijih nadanja.
Desetak godina kasnije smeniše „kumovi“ Pivu i dovedoše trenera,već afirmisanog, i to van zemlje, takođe odraslog na Krstu. I njegova prva rečenica beše, a pamtim je, ureže se: Nema više „URA“ košarke. To su oni mislili o našoj igri, o Pivi i njegovoj viziji. Bez obzira na uspehe. Sve kao Pivi se posrećilo. E, tugo . . .
A koliko je samo znoja i snage potrošeno pod nadzorom ona dva, možda malo i razroka zbog gledanja u golubove, zanesenjačka plava oka.
Koliko nam je naših ličnih nenadanih rešenja bilo dozvoljeno u igri i kasnije, vizijom, bilo uvežbavano. Sve je video u nama i dozvoljavao da se to razvije, i još to unapređivao.
Zato smo bili ispred, malo čudi i, po mome, avangarda. Svuda su nas zavoleli i, mislim, da smo dosta doprineli razvoju lepote košarke, brzog razmišljanja. Nešto kao preferans i šah sa kotranapadima. Pokušajte to da zamislite. E – tako su nas i cenili, a cene nas i danas. Svuda, samo ne u svojoj kući – da poludiš.
Pa tadašnji trener Zvezde reče da je to bio jedan od, ako ne i najbolji tim Zvezde u novijoj istoriji. Možda i jeste, i mani imponuje da se složim sa tim. Malo su bili stariji, samo malo, i mnogo smo naučili od njih igrajući beskrajne trening utakmice na Kalemegdanu kod Brkinih jablanova. Ali nas ne pomenu kao rivale, pogotovu ne da smo ih dobijali nekad lakše nekad teže, ali i gubili. Sjajan rivalitet učitelja i učenika. I ostade mi urezano nešto kao da je Radnički nešto namestio 1973. Valjda nešto protiv i njegovog tima. Ali to je oduzimanje priznanja Pivi. Možda zato što se Piva izdigao iz iste sredine što drugi nisu mogli, iz istog gnezda.

Zasmetalo mi je i kad je Ranko koga mnogo volim i on mene,pošteno, a Piva ga je cenio, na jednom našem druženju u “Svetom Nikoli” na Bulevaru reče – Šta je Piva uradio za našu košarku? Video je moj iznenađen pogled i nije više komentarisao.
Skakućem sa uspomene na uspomenu, sa teme na temu. Nesređenost u pisanju. Znate, a i pitam se, a hoću, kako da pišem o jednom nesvakidašnjem fantasti koji kad priča već ima tri ideje unapred u glavi. Pošteno, u početku bilo ga je teško pratiti dok protok kroz naše mozgove nije probijen. Onda više nije morao puno da priča, ni da završava rečenice.
Sinoć se čujem sa Srećkom i on reče,a to me je podsetilo na ovaj deo teksta – ja bih ove današnje trenere posle deset dana treninga sve „iznabadao“. Normalno, slobodna hiperbola. Posle pet sati treninga izlaziš da igraš utakmicu sa više od pedeset prozivanja. To je ono za naučene akcije. Za individualnost nema mesta ni vremena. Niko to više ne ceni, ne želi. Treneri se boje, nesigurni su. Linija manjeg otpora. Reč improvizacija je toliko profanisana da ima negativnu konotaciju kod svih nesigurnih koji bi samo da imaju opravdanja. Pred sobom, pred drugima, a igrači su samo sredstvo. Malo grubo, ali tako je.
Imrovizovanje, individualna mašta i kreacija je nadogradnja naučenog kroz osobe koje to mogu. Ona podrazumeva i hrabrost u učestvovanju i donošenju odluka nenadanih za druge, ali uz razumevanje svojih. To smo kod Pive imali, tako smo izabrani i obučeni i dobili poverenje i slobodu.
I što vreme prolazi shvatam da smo bili kao reakcija teških metala, teški unutar sebe, lako je bilo izazvati fisiju, ali teško fuziju, što je nadogradnja i u atomskoj fizici. Teško je u sredini gde su svi, ama baš svi, glavni i glavniji kad se uradi nešto dobro. Mi sa Pivom smo imali tretman u sopstvenoj sredini kao – da se neko ne naljuti – afroamerikanci šezesetih. Kao strano telo. Ništa nije smelo da se dogodi van uravnilovke i neiskakanja.
Piva možda nije hteo, ili nije smeo da odleprša sa Krsta. Možda se tu nakaradno osećao ušuškan, ali je možda i osetio snagu da se izdigne, opstane i odupre mentalitetu „palanke“.
Sa strane, pogotovo nama, izgledalo je da on za sebe ništa nije znao da uradi. Lepota jeste u davanju, nesporno, a ta naša sredina je priznavala samo netalasanje kao kategoriju.

Ja sam zatrovan Radničkim. I što vreme više prolazi to mi je srce punije. Ali ne prćutkujem. Izabrani smo kao ličnosti koje misle, i ja iznosim svoj stav. Ma doći će neko sposobniji i pametniji od nas da prevaziđe te komplekse malih. Moje je da priznam.
A sad opet o Pivi. Ne da nije umeo, nije želeo da se „kožira“, ondašnji izraz za fensi oblačenje. Da možda ostavlja neki utisak pojavom. Dovoljno je bio lep, sa očima koje su, valjda, upile svo plavetilo neba od gledanja u golubove (a prepoznao sam da su ga fascinirale njihova sloboda i vernost), i sa malo, samo malo manjka kilograma, sa malo šminkeraja bio bi faca. On to jednostavno nije želeo. Mada je i ovako plenio. Od starijih smo čuli da su ga devojke raširenih očiju gledale kao reinkarnaciju, ili obratno, Pola Njumena na ovim prostorima.
Uvek je bio čist i dosadno jednostavno obučen. Valjda su bliski vodili računa o njemu, a on je to smatrao bizarnostima, i samo tražio prostora da se razmahne maštom i talentima.
Sećam se da se Brankica trudila, koliko je on to na svoj tihi način dozvoljavao, da ga obuče i obuje.
I bruks čizme, onda in, pravljene po meri i skupo plaćene i obuvene samo jedanput, kao za baksuz za utakmicu koju izgubismo. I čizmice a, možda i Brankica, bejahu žrtve košarkaške zaluđenosti i sujeverja.
I neki šareni sako, diskretan, moda tog vremena, koji nije skidao sve vreme, a desilo se da smo lomili sve u to vreme, ali sako progoren na leđima od nekog ko je pušio u autobusu iza. Nije ga skidao, proglasio ga srećom i nosio uprkos svima i svemu.
Sećam se dosta sujeverja i možda nesigurnosti, ali je košarka bila konstanta.
I sad opet jedan skok u stranu.
Jedan lik koji je ostavi trag u Jugoslovenskoj košarci a isto je potekao sa Krsta, u Radničkom bukvalno našao porodicu, kasnije u Savezu proveo godine i godine, reče jednom: Sklonite se, evo ga Piva, sad će opet o košarci. Ej, sklonite se ide čovek koji diše. Ejlienskog porekla i o čemu će – o svemiru. To samo govori koliko ga nisu razumeli.
Napisao sam neke teze po kojima bi trebalo da pišem i stalno mi padaju nove na pamet. I kao precrtavam kad ih obradim. A svaka mi je važna. Preskačem vremena, kontekste. Možda je tako i bolje. Mada se bojim da server Koš magazina neće izdržati ove pretumbacije.
Mi iz Radničkog smo čudo. Napadamo samo svoje, a meki smo onima spolja. I svako ko od nas dođe – od njega počinje istorija. Ono čuveno – pre rata nismo imali ništa i onda su došli Nemci i odneli nam sve.
Kad o ovom pišem osećam bes i ljutinu, i možda napišem nešto ružno, a na to nisam navikao. Zbog ambijenta u kome smo nastajali i uspevali ovo je oda iskakanju i pojavi kao što je bio Piva.
Sedeo je na stepeništu u hotelu u Kraljevu, onako običan u japankama, leto je bilo. Neki juniorski turnir. Mi stojimo ispred njega i zaklanjamo recepciju, malo nesvakidašnje. I onda njegovo – ponašajte se pristojno u hotelu, svima dobar dan. Hoću kućno vaspitanje, reče.
Bili smo mladi mladalački najpametniji na svetu pa smo sa osmehom ga gledali i mnogo kasnije smo shvatili baš.
Kao i ono u Zadru kad konačno postadosmo prvaci. Neopisiva euforija. Nekoliko maturantskih balova i ceo hotel su slavili sa nama. A mi. Jebiga, u tim godinama kad ulicu pređeš na crveno umisliš da si Bog. Neopisiva radost mladih. A jedini koji je, ubeđen sam, to najintimnije shvatio i slavio je bio naš kapiten i stariji drug Ražanj. Mislim da je njemu onda sve bilo dozvoljeno, vala dugo je čekao i dočekao. Čak ga je i Piva sa blagim osmehom ispratio.
Elem, Ražanj dignute glave i razvučenih usana ide kroz hotel sa kelnerom koji iza njega na kolicima vozi flašu viskija, a Mile i ja da se ugledamo na kapitena u bazenu sa drugim kelnerom i drugim kolicima sa pivom.

Ne znam da li se sećate – “Buba u uhu”, uživo van JDP-a.
Onda malo smirenje i onda ono Pivino, lagano, očinski – Sad treba da glumite prvake. Možda nije našao pravi izraz pa je Meku i meni to izgledalo malo smešno. Čuj, da glumimo, da se puvamo i nadimamo. Pa ti onda bljesne. Mnogo je teže ostati na vrhu nego se popeti gore. Malo je mesta a svi hoće gore. To smo odmah osetili na mnogim prijateljskim utakmicama tokom sledećeg leta. Svi te poštuju, dive ti se, ali svi, ama baš svi hoće da te skinu. Pogotovo sledeće sezone. Više nisi nepoznanica, svi te shvataju ozbiljino, mnogo ozbiljnije nego ranije. Tu se tek vidi koliko si jak.
Piva je mnogo brzo razmišljao a kako je malo govorio, i usporeno, drugi su ga pogrešno shvatali. On nije imao potrebu, ili nije hteo da dugo objašnjava. Valjda je mislio da ga svi razumeju. Neki nikad, a nama je trebalo vreme da mu uđemo u mozak, ili on nama.
Ili kad mi je mnogo ranije posle jednog treninga na Krstu u jednoj rečenici rekao kao savet, ili zadatak: Gledaj Džejmsa iz Bostona i Voljnova. Samo to, ni gde ni kako, tek da razmišljam.
Voljnova videh na Sajmu nešto kasnije, a Džejmsa na nekom filmu, čuvena šesnaestica, koji se u košarkaškom svetu vrteo do besvesti, do izlizavanja. Opet uz moju digresiju da sam ga ja tokom vojeske u Borongaju u Zagrebu puštao vojnicima desetak godina kasnije. Neko finale NBA iz 1964. ili 65. Ne sećam se. Upamtih i Rasela i Lju Alsindora iz tog filma. Da se potrudim verovatno bih se setio mnogih ali to za ovu priču nije bitno.
A Piva je voleo da govori –PER ASPERA AD ASTRA. Neki od nas tek od njega su naučili ono čuveno –ZAMISLI NJIH KRENE A NAS STANE.
E, a bolno težak poraz od Mladosti u Zemunu mu je davao za pravo. I ako ga nismo u početku shvatali ozbiljno, život nas kasnije klepi po glavi. Naučismo da je poraz najznačajnija lekcija u životu.
Zato smo u Gostivar, već veoma jak i formiran tim, išli u najjačem sastavu.
Avgust, asfalt se topi. Nikog iz kluba – sa nama samo on. Dovoljno, ali i nepoštovanje. I prolaz pored one čuvene lokomotive plavog voza, stanica slučajno ili zbog vrućine fantomski prazna. Samo tamo daleko, skoro kod Save, na poslednjem koloseku neki voz polazi. Vagoni kao ovi danas na Mokroj Gori, mali. Lokomotiva kao iz kaubojskih filmova. Polako kreće. Iako je među nama je bilo zajebanata, taj koji to reče, a reče –ode voz za Skopje, voleo je mnogo da priča i onda kad je trebalo, a pogotovo kad nije.
Svi stjimo ispod nadstrešnice kod „prvog levog“ kad se Piva trgnu iz svog sveta. Polete preko jednog koloseka, drugog, jednog perona, drugog, trećeg, gore-dole.
Ko to tamo peva u najavi petnaest godina ranije. Smešno do besvesti, trener ti je i otac i ne smeš glasno. Jedini koji je smeo da nešto kaže uz osmeh je bio Ražanj – Pivo, ovo su mangupi, zajebavaju. Stade Piva kao Klint Istvud u pustinji, okrete se, očekuješ još muziku Enrika Morikonea. Uz sav njegov bes siguran sam da je pomislio da je za ludilo, imaginaciju koju je selektirao trebalo i mangupluka. Sve ima svoju cenu, a on je znao i da se žrtvuje da bi dobio.Mada je onako dečački, a u njemu je do kraja života čučalo veliko dete, zamrzeo našeg lajavog druga za sva vremena. Ode karijera. A pogotovo posle epizode sa priprema u Arnđelovcu. Ovo je za priču.
Po Pivinom planu krenemo mi ujutru oko devet po grupama na vrh Bukulje. Piva kao rešio da povede računa o sebi, i on sa nama. I „prevari se Suljadina Fata“ i odluči se da pođe sa grupom koju je predvodio Brza, znameniti junak iz predhodnog događaja. Nas nekoliko za i sa Bracom Karatijem. Bogami preživesmo ga do vrha. Ko se seća Brace zna da je to bio nadčovečanski napor. I kad smo pomislili da smo sve preživeli, onako neiskusni, trčali smo nizbrdo dugim koracima, više kočili ali zajebancija vrhunska. Ne mogu da vam opišem kakvu smo upalu guznih mišića dobili, tri dana nismo mogli da sednemo na stolicu. Nemojte nikad da trčite nizbrdo, verujte – nauk za ceo život. Uglavnom, vratismo se za sat i po. Tek ovih sa Brzom nema. Podne, dva, pet… i u pola sedam, kad su stariji već pomišljali na miliciju, pojaviše se naši Igmanci. Piva iskolačenih očiju, zelen. I od svih objašnjenja koji su zalutali u pamćenju, upamtim Pivinu repliku: Jebote, okrenem se ja a Bukulja u daljini ovolicka. I to pokaza ispruženom rukom i približenim kažiprstom i palcem na oko pola centa. I od straha i muke, a opet duhovit. Tek naš trener do kraja priprema ne izađe iz hotela, prestade da se trudi da se vrati u formu, a Brza, Brzina karijera poče da klizi.
Ovo beše digresija i vezana je za iste aktere i na Beogradskoj stanici i ovo posle. Tek da se vratimo putu u Gostivar.
Ražanj je malo koristio privilegiju da je po godištu bio blizak Pivi, i sve vreme puta je ronzao: Pivo gde me povede. Kao, sad mi mladi moramo, a on ne. I pedeset puta Pivina replika – Zamisli njih krene, a nas stane. Posle zemunske Mladosti Piva je prvu petorku slao da kupimo burek i jogurt. Za svaki slučaj.
Sad opet vremensko teleportovanje u zimu 1973, KEŠ, utakmica protiv Reala u Madridu, prestonici Kastiljanaca, najelitnih Španaca, kako oni to postavljaju.
Svi sa Krsta i Jova iz hale na NB prosuše po bokal vode za nama. E kako to ne beše Gostivar, nakalemiše se mnogi iz uprave da putuju sa nama.
A vize, Franko, predrasude i neobaveštenost. Tek, ulazak u normalan svet beše iznenađenje. Sve gledamo da nije neki Potemkinov Madrid. I opuštenost, i Prado. I taman smo se navikli kad jedan auto odlete u vazduh. ETA, ili šta već. Opet se stegneš. Pa sat od Reala sa posvetom. I posle svih kontrautisaka igraš utakmicu, za Radnički i Krstaše nezamislivu. U hali 12.000 ljudi, sa ogledalima duplo, a sa našim strahom još više. Svima su nam se noge odsekle. Kao u onoj partizanskoj – KO DRUKČIJE KAŽE TAJ BLEBEĆE I LAŽE… Malo hiperbole, ali nije daleko od istine.
Dok smo primetili da se igra košarka oni nabiše razliku. Brabender ubica, a čuva ga Ražanj. I sad u tajmautu, a razlika ihaj, naš kapiten se izlete: Ma ljudi, meni Brabender nije problem. A Pivi već ranije pena krenula, fitilj se skratio, stisnuta pesnica sa isturenim zglobom srednjeg prsta za nabadanje, mada mnogo ljudi beše okolo. Tek Pivino pre ekscesa beše ono briljantno – a taj način se uči na nekom od predmeta psihologije, beše – A je li, bato, koliko bi nam dao da ti je problem? Od tuge, muke i nemoći, počesmo da se smejemo ko idioti. I defitivno upadosmo u mali broj ludaka i čudaka koji, pogotovu u to vreme, posetili ex špansku imperiju.

Šampionski tim Radničkog 1973.
Ovo nije preterivanje. Svi ovi moji utisci i sećanja su potvrđeni u mom direktnom razgovoru sa iračima Reala na zajedničkoj večeri posle revanša u Beogradu, koji smo glatko i sa priličnom razlikom dobili. Luik reče da su se svi smejali kad su se podsećali tog momenta, a tek publika.
A sad opet unazad. Leskovac. Stara hala sajma. Dvesta metara od kuće u kojoj sam rođen i crkve u kojoj sam kršten. Nekoliko sijalica od dvesta sveća. Polumrak. Moji duhoviti Leskovčani doneli hoklice od kuće za sedenje (malo pesničke slobode), prisustvuju pionirskim koracima košarke u Srpskom Mančesteru. Protivnik – Dunav Ruse iz Bugarske. Velika razlika u kvalitetu. Kod nas igraju svi. A njihov plej mali kao lopta. Srećko i ja na kraju klupe u polumraku. Pošteno, nismo ni očekivali da ćemo više u teren. Ali, ne daj vraže, neki višak penala kod nas i Piva nas posla iza publike da se zagrevamo. U igri Mek – dovoljno. Zagrevanje se oduži i mi počesmo da se zezamo. Nismo ni primetili da neko od naših ispade sa pet penala. Piva ustade, okrete se, i dok nas uoči u onom ambijentu prođe koji sekund. I nas neozbiljne. A mladi, šta ćeš.
I onda ono njegovo čuveno,vaspitno. Stisnuo zube, sva sreća bejasmo daleko, igramo sa četiri igrača – nema izmene. Mek i juniori. Ispade još jedan, i utakmicu završismo sa trojicom. Sa Milunom to protiv takvog protivnika nije bio problem. Odglumismo nonšalanciju ali smo gledali da budemo malo na distanci od njega. Razumljivo.
Ali, kad razmisliš, lekcija za život – poštovanje svakog protivnika i publike. Nismo samo Srećko i ja upamtili tu lekciju.

Dugi: Let iznad golubijeg gnezda (2)
Da neupadam u kontradiktornosti, definitivno, bez obzira na trenutne manifestacije voleo nas je roditeljski, kao decu. I grdio i kudio, ali nas i branio od svih. Možda za sebe nije bio tako dobar ali za nas. . . I to smo mnogo sporije shvatali nego što je trebalo.
A voleo je sve svoje igrače, prosto se vezivao za njih. I ne samo nas iz Radničkog.
Minsk 1967. ili ’68 godina. Piva trener starije juniorske reprezentacije i na nagovor Laze ugura Dragana Radosavljevića i mene iz mlađe selekcija, a kako dan pred put zaljubljeni Miljanović iz Sl. Broda ostavi stvari i ode, jedini u gradu od talentovanih juniora sa važećim pasošem beše Latifa, i on krenu sa nama. Piva prvi trener, Toša Lazić pomoćnik. Avion do Moskve i voz do Minska, bogami putešestvije.
A turnir kao turnir olimpijskih nada, veliki, impozantan ambijent. Velika hokejaška dvorana i stalno puno. Dvanaest reprezentacija. I sad da ne lamentiram nad celim odigravanju. Finale protiv zastrašujućih Rusa. Nešto nisam da pamtim ta imena, i nije ni bitno. Arzamaškov, Saljnikov, Bjelov i dosta njih. A i naš tim sjajan – sve sami mladi A reprezentativci. Samo da pomenem: Vinko, Duci, Šolman, Moka – dovoljno. A Rusi, ili Sovjeti da budem politički korektan, kao planine, i ide teško. Biju Srbi al’ biju, i to još više Turci. Samo parafraza.
I Piva na tajmautu smisli nešto što nikad nije uvežbavano: da trojica prave blokove na penalu, i oslobode Damira za šut. Moka je to momentalno shvatio i poče da funkcioniše. Damir daje i daje i daje. Lepo beše i za videti. Šolmanov čuvar Saljnikov, plavušan, jak kao zemlja, brz kao zmija, upade u problem. A da, i stalno je bio namršten.
I ovo je važno – Piva u odelu, ali skinuo cipele i navukao japanke. On do kraja.
Kada se ovo što vam pričam dogodilo ja sam se zadesio iza ruskog koša, beše prostora dosta. Zašto – ne sećam se. Tek u toj konkurenciji je čast bila da obučeš dres, a da te pošalju na zagrevanje to beše ravno krunisanju. Zaključujem da su me poslali po vodu, ili čuvenu „mandarinovku“. Teško je u malo reči objasniti sve šta je šta. Davna vremena. S druge strane terena zagreva se, ali ozbiljno, Cvrca Manović, netom nova nada Jugoplastike, inače ponikao na Krstu.
I onda se Šolman diže,valjda deseti put a onaj namršteni iz nemoći mu uđe u telo od pozadi. U vodoravni se Damir na metar i po visine i zveknu na pod uz zvuk koji nema znak ni u jednoj azbuci, abecedi ili nekom drugom znakovnom pismu. Gledam ga na zemlji, na tren i u vidno polje mi uleće Cvrca u šprintu od onog koša. Mislio sam da primenjuje naučeno na Krstu, da brani novog klupskog drugara. Ali gleda ukoso, i moj pogled kao u američkim filmovima švenkuje na desno. U kadar uleće Piva, skinuo japanke i trči vukući za sobom Tošu, koji ga vuče za sako, kao plašt. I isturenu već opisanu čuvenu pesnicu, a Cvrca kao Beara – Pivi u noge. Nesretni Saljnikov bi na glas prizivao Sibir da ga je naš trener dohvatio. Znate, publike puno, i nije baš kao u Kini kulturne revolucije kada su preko ozvučenja određivali kad i kako i na kom nivou se navija. Beše za nijansu slobodnije. Bejahu malo slovenskiji, ali iznenađeni. Na turniru olimpijskih nada socijalističkih zemalja, u zemlji ishodišta ideologije, nije bilo mesta za kriminal, ekscese i ispade. Doduše kada sam mnogo kasnije pročitao u dahu i sa jezom roman „Dete 44“ naknadno shvatih veličinu naših mladalačkih iluzija i zabluda.
Tek, nekako se sve smiri. Damir mlad, jak i spreman, izdrža pad i ne bi mu ništa.Začas se sve zataška. Rusi ipak osvojiše turnir, i, što reče Moka – morali su jer su zato i napravili turnir. Piva je i ljudski i očinski i treneski kiptio od besa, proguta sve, ali je tim postupkom sve igrače dokupio.
Možda je on i malo lebdeo iznad igrača, i trebalo je vremena da ga shvate i prihvate, a u reprezentaciji obično toliko vremena nemaš.

I nešto što sam primetio.Bio je malo naporan ali nesebičan i dosta uporan u večitom razglabanju o košarci (a neće valjda o vasionskim letovima), ali je golubove čuvao u svom svetu, sebično za sebe, ili je imao neki nama strani golubarski svet. U našem svetu je esnaf i svoju profesiju čuvao i poštovao. Ja sam to osetio kada zakačih skakanje uz tribine što sam na trening utakmici onako tinejdžerski glupo i nevaspitano uvredio protivničkog terenera. Treneri su ga i zato voleli, i oni koji su su imali strpljenja od njega su mogli mnogo da nauče. Pitajte mog druga Zlatana Tomića. O tome više ne može da nam kaže, a da je među nama mogao bi mnogo – Luka Stančić, i mnogi drugi. Bio je otvoren, nesebičan, sav se davao i bez trunke sujete i kalkulanstva. A znao je, pazite – da sasluša druge, pogotovo igrače. Nesvakidašnje. I za ono, i za vremena kasnije.
Tako i sebi dajem za pravo da ono što smo sa njim postigli bila njegova vizija sa puno naše nadogradnje koju je on dopuštao. I mnogima je to izgledalo nerezonski, ali samo naizgled. Ali rezultat je sudija svega. Pa setite se, i Mikelanđelo je sa učenicima oslikao Sikstinsku kapelu (niko nije lud da pretpostavlja da je sam to radio), i samo je on, ili malo njih sa njim, nazirali konačni izgled.
E sad malo pretenciozno. Svaka naša utakmica je bila mala minijatura, delić neke naše zamišljene „sikstinske kapele“. U drugačijem obliku i za množinu ne možda tako vredno, ali za nas da. Ovo moje.
Govorio mi je – slušaj Ranka, a ovaj – Slušaj Pivu. Iako nisu bili baš najbliži. Govorio mi je da slušam i Lazu, i Luku, i njihovo s poštovanjem izrečeno: Samo slušaj i prati Pivu.
Piva, koliko sam čuo od starijih, i ne beše neki igrač, uglavnom zbog vida. Kažu da je bio talentovan ali se brzo gubio u igri. Kao da je već onda igru gledao unapred, trenerski. I da, kažu da je bio jako dobro košarkaški školovan i obučen, što, pošteno, nama i nije nešto značilo tada.
Ovaj iskok iz priče je zbog jednog događaja iz sredine sedamdesetih. Igramo revijalno protiv veterana našeg kluba. Neca i kompanija. Piva se pojavio na zagrevanju u trenerci, spreman ali kasnije nije igrao.
I na zagrevanju ispred mene na kapici diže se Piva u skok šut. I to ne običan. San svakog igrača – Sija Nikolić i Iva Daneu šut. Poređenje možete oceniti kao pretenciozno, ali je moje i branim ga. Pogledah ga iznenađeno i rekoh – OPA! Brecnu se na mene, šta je, i ućuta kao da ga je malo bila sramota da mi objašnjava da je i on bio igrač, i da košarka ne počinje od nas. I da vredimo onoliko koliko cenimo ostavštinu starijih, i koliko vrsta svojih vrednosti ostavljamo mlađima. A da budem bezobrazan, tek stariji nas na toj utakmici izudaraše i dobiše utakmicu. Ma kakvi prvaci Jugoslavije. Da se zna ko je stariji. A to što su sudili i krali da je i nas bilo sramota jer su nam neki od njih bili uzori i idoli…
E sad mi bejasmo, šta god ko govorio, njegov proizvod, ili više produžetak. Od njegovih maštanja i ideja baždareni i usmereni da su misli Ražnja i Srećka i njihov mozak bile blutut vezom vezani za njegov. Ali onda počinjaše naše i povratno, i onda je nastajalo ono su mnogi pežorativno i sa podrugivanjem nazivali – ma improvizacija. Beše tu i malo zavisti. I uz svo poštovanje mnogo kasnijih na pijedestal dignutih „triangla“ i sličnih, na silu napravljenih filozofskih kategorija u košarci, mi, i ne samo mi, smo to upražnjavali mnogo ranije. Jer košarka je prelepa igra, i kada je savladaš prosta je. Normalno, mnogo pameti i znanja i rada je u sve to ugrađeno,.ali nema vremena da se mrštiš i stavljaš prst na čelo kao onaj Rodenov ljubimac. Zbog brzine razmišljanja nema, ili je jako, jako malo vremena za igru 5 na 5. Ako je ima mnogo je to ružan doživljaj i za igrače i za ljubitelje. Zbog težnje brzorazmišljajućih sve se u trenu završavalo 2 na 2 ili, kao nadogradnja, tri na tri. I da li vam to koincidira sa onim starinskim ubitačnim basketima, tri protiv tri, koje smo nemilosrdno upražnjavali uz apsolutnu Pivinu podršku. Ne mogu da ne napomenem da su većina trenera iz čisto pomodarski neznanačkih razloga bili protiv basketa.

Miroljub Damnjanović Dugi
U svemu ovome se provlači ime našeg kapitena Ražnja. Dosta stariji od nas, bliži Pivi po godinama. Bljiantne košarkaške pameti, svoj stil igre godinama stvaran promenio je i prilagodio nama, a onda nas i učio i vodio, i bio značajan u našem osvajanju prvenstva.
E taj isti Ražanj je sa ostalim starijim igračima sačekao Pivu pri njegovom povratku u Radnički iz OKK Beograda. Sredinom šezdesetih. Približnih godina. Radnički beše iskusan tim, formirane psihologije i sa reprezentativcima: Neca, Ražanj, Miško. Ali nekako stalno na granici liga, iskorak napred pa nazad. Tako da Piva nije imao mesta da nešto tu menja. Ovako sa ove vremenske dinstance, a nekoliko puta sam pomenuo da je Ražanj to uspeo, Za druge, uz svo poštovanje – nisam siguran. To mora da prokomentariše i neko drugi, ali mislim da je naš trener već imao izmaštane ideje. Tlo u tom momentu ne bejaše plodno. Pa ni sredina, ne samo tim. Učaurena, ravna sa izrazitom zebnjom od talasanja. I nekako kad se pojavi neka ambicija kod nekog, kao da podsvesnio oseća potrebu da se udalji iz svog okruženja, i onda obično uspe. Mnogo njih iz Radnikog su uspeli na strani, i kao da ih beše sramota ili teška žal da se ponose odakle su. Vuče se taj, grubo rečeno, kompleks malih, peče i boli. A kad Piva sa nama uzlete, tek to zapeče – znači može se. Zato možda i pominju Pivu uglavnom u anegdotama, a i ja pomenuh neke, ali ne priznajući mu da je uspeo što niko pre i posle njega nije. Da izraste veliki u maloj zatvorenoj sredini.
Anegdota ima u životu i poželjne su, u svim sferama. Ali one boje život a ne osmišljavaju ga. Uglavnom su dobronamerne mada ima i onih drugih. I smeta mi onaj čuveni kometar o Pivi, od uglavnom ex-naših: Pivi se posrećilo. E, LAŽ i zla namera.
Tamo 1973. ili ’72, od sedam ekipa SD Radnčki u saveznim ligama one VELIKE zemlje pet ih je bilo šampioni. Ko nije bio prvak te godine nije smeo na Krst. U velikoj košarkaškoj ligi Jugoslavije, u drugoj polovini sedamdesetih, od dvanest trenera devet je poteklo iz Radničkog. Radnički je obrazovao razmišljajuće ljude. Samo tražim priznanje a ne pomilovanje za najhrabrijeg među njima, za onog koji je u onakvoj sredini uspeo da odleprša u visine. Sada već neponovljive. I ma koliko to izgledalo da niko nikad iz Radničkog kao trener neće biti košarkaški prvak Jugoslavije, kao trener i član ekipe. Istorija je istinita, uvek je gruba, nemilosrdna, ali glupošću opskurnih ličnosti neki put i nagradi.

Stadion KK Radnički
Piva je uvek bio u svom svetu, emotivan i kad ga iznenada izvučeš u stvarnost bio je podložan manipulacijama drugih jer on sam nije bio neki mangup. Njegov svet je bila mašta i talenat. Malo, ili skoro niko mu to nije priznavao. A mi smo, i ovim odajem svima nama priznanje, to prepoznali i prihvatili.
Piva nije baš bio racionalan u životu, i bio je svestana toga. A što je najlepše, o svemu, pa i o tom svom hendikepu, pričao je na najduhovitiji mogući način. U svemu bez ustezanja, ulepšavanja i preskakanja predstavljao je sebe. Sećam se njegove priče o dogodovštinama iz košarke koja nas je dovodila do smeha na granici, pa i preko granice suza, tokom priprema na Žabljaku, Jedistven beše.
A emocije do pucanja, bez trunke zaziranja šta će drugi o tome da kažu.
Za njega takvog je trebala zaštita i prizemljenje, da bi se iz njega izvuklo nemerljivo bogatstvo i lepota. Nažalost, mi, mislim na Radnički, ne bejasmo takva sredina.
Svima je ostala u sećanju slika kada je pao kao proštac na pod hale, kada smo, a svašta smo mu priređivali dok nas je oblikovao, izgubili utakmicu od Lokomotive u kojoj smo 45 sekundi do kraja vodili sa sedam razlike i imali loptu. I izgubili u regularnom vremenu, bez trojki u to doba. To beše liga kad smo ispali u Drugu ligu sa pozitivnom koš razlikom. Dobro mu je srce izdržalo. Taj poraz je rezao i boleo, kao i neki drugi posle, ali nam je pomogao da naučimo, da se uzdignemo i kasnije eksplodiramo.
Mnogo sam se raspisao i sada ću da privodim kraju ove moje lamente. A sećanja samo naviru. I dok pišem ne osećam ni bes, primećujete da ne psujem, ni razočaranje jer bih time unizio našeg trenera. I možda najznačajnije sećanje i deo mog života. Samo jedna fina i dugotrajna tuga.
Krst od sećanja, koje pomenuh na početku, zbog nas i naših posle ne smemo da zaboravimo. Ovo bi trebalo da bude kraj jedne, što reče Miletova Jelena, filmične priče o jednom nesvakidašnjem čoveku i talentu. Prespavaću i onda ću videti da li je baš ovo kraj.
E nije baš. Život je valovit izazov. Pojavljuju se usponi i racionalniji ih zaobilaze. Ali su izazov. Tako da ima uspona i uspona. Neki su baš strmi. Tu se prave serpentine. Čovek svašta smisli. A prečice su velike muke, ali sanjari i uporni ih biraju.
Mažda je ova moja priča izgleda više kao priča o nama nego o Pivi. Ne. Piva je bio neodvojiv deo nas. Pratili smo njegove snove i sanjarenja. Crpeli njegovo znanje. Valjda nas je tako i izabrao.
Ovo je i priča o sredini iz koje smo izrasli, i iznad koje smo se izdigli.
Naš Radnički se sada gradi iz temelja. Prelepo. Ali i osnova i nadogradnja su LJUDI. Hrabri, posvećeni i opredeljeni. Nisam siguran da ću to doživeti. Uostalom, i mi smo živeli snove naših prethodnika, ali sam siguran da će neko sublimirati i naučiti nešto iz naše istorije i možda od nekih koji ti bolje znaju i izdići se u visine i tamo ostati.

Desetine hiljada ljudi u toku veka su ugradili kamenčiće u takve snove. Dosanjamo ih, ili dosanjajte ih. I pamtimo sve te ljude, posebno takve kao Piva. On je mnogo više od same priče. I povod i primer za način i hrabrost.
Dosta.