Početna BLOG: DUGIDugi: Deda, kako je nekad bilo?

Dugi: Deda, kako je nekad bilo?

od Miroljub Damnjanović - Dugi
314 pregleda

Za Novu godinu sam dobio dve knjige za poklon od ćerke i unuka. Od ćere –„Tata ispričaj mi svoju priču“ a od unuka – „Deda kako je nekad bilo?“. Ovo prvo je strašno teško jer se suočavaš sa promašajima i uspesima, priznanjima i, a ja to neću, i prećšutkivanjima. Više kao potreba za memoarskim romanom, grubim i nemilosrdnim, nešto kao naprimer – „MIR DAM“ – Gresi njihovog oca. Zato to neka ostane za zaostavštinu. A ovo unukovo mora da bude istinito, da mi poveruje i da možda nešto pokupi, a voleo bih.

Sada je u toku, počelo je Svetsko prvenstvo u fudbalu. Pošteno, ovi naši su mi toliko unizili želju da ga pratim. Da sam odlučio da ga gledam selektivno.

Mada imam želju, kako mali Mikica to zamišlja, ili predlog. Koliko znam da FIFA ima više članova nego UN. Obzirom da sada učestvuje pedesetak reprezentacija i sve više i više, ovaj Infantino ili“ ilko“ bi mogao u dogledno vreme da donese odluku da sve članice FIFA igraju SP svake četvrte godine. Onda bi mi sigurno bili plasirani. Kapnula bi neka kinta odnekud pa bi zaposleni u savezu imali premije za plasman. Sigurno, mada sramotno zvuči.

Elem, albumi sa sličicama – fontana ispred Moskve. Albumi jako kvalitetni, ali sličice su dosta skupe i opet ih nema. I pored toga jako primamljivo za ljude. Pogotovu mlade. Mada mislim da je to još uvek bolje od interneta.

E sad – „Deko, kako je nekad bilo“? Da, kako je nekad bilo? Ovo što dalje pišem pokušajte da povežete sa ovim prethodnim.

Da koristim izraze naroda sa kojima smo najduže bili zajedno, a koristim. A to su Turci.. Naprimer ono hvala ili fala bez ‘h’ je turska naracija. Ko je jedanput posetio Kapali čaršiju, taj me razume.

Dosta sam bajat/opet pusto tursko/.I razmišljam malo depresivno ali i izazovno i, sigurno, subjektivno i lično.

Koš magazin je neko smislio. I nalepismo se. Postade nam hram sećanja i razmišljanja.

Kao i priče o košarci. Mada, više o ljudima koji su zaraženi košarkom. Svojevrsni, neizlečivi naš KOVID. I svi zaraženi imaju svoje priče i sećanja. Sebe ubrajam u takve. I moj život pre košarke ima milion priča i pričica koje su me, možda, i gurnule u ovaj naš svet. Tako smo i postali deo Koš magazina. Jer on nije samo priča o košarci, već i priče o ljudima koji su kroz košarku naučili da pamte i zaljučuju o životu i njegovim posledicama.

Ovo je moja priča koga je sopstvenim izborom košarka, kasnije, naučila da ceni i pamti. Samo sekvenca iz života koga pamtimo ja i stariji. Možda ovi mlađi da pitaju očeve i dede. Drugačije beše nego danas – po mome, ljudskije i prirodnije.

Elem, bejasmo deca u odrastanju. Zadovoljstvo nam beše malo pristupačno. Samo druženje i lične konstrukcije. I fudbal i škola i malo tuče na ulici. I tukao sam i bivao tučen. Verujte. Južni bulevar i Neimar nudili su razne opcije za opstanak i vaspitanje. Odnosi drugarski i bratski. I svako nalazi sebe u nečemu, bilo koliko to izgledalo nesvakidašnje ili čudno.

Neimarski park, carstvo školskih odmora i bakalnica ispod terase kod buduće početne stanice autobusa 24.

A parkić. Između Ognjena Price i Petra Kočića. Čuo sam priču, bez neke provere, da se neki avion upalio, tokom onih „čuvenih“ prijateljskih bombardovanja Beograda tokom četrdesetih godina i izbacio komletan tovar bombi koje je imao, valjda, po nekom protokolu. I to se sručilo baš na neko siromašno naselje na mestu današnjeg parka, i pobilo i razrušilo sve. Baš Milosrdno.

Nisam čuo šta bi sa avionom, tek dole mrtvih ko šaše. I u nekakvom raščišćavanju i zataškavanju tu nastade parkić.

Kao klinci nismo znali za sve ovo, tek u ime svih nas iz pedeset i neke taj parkić postade naše izbežište i zaštita. A ovo sve pišem zbog nečeg sasvim nevezanog, drugog.

Ima ona izreka – Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i oteli sve! I posle nekog, ne mnogo dugog vremena, počesmo od „otimača“ da kupujemo sitna zadovoljstva, onako mala, ali za to vreme dovoljna.

Sećate se filma „Tri karte za Holivud“, Karadžića i one čuvene žvake.

Početak šesdesetih i zapatiše se one i kod nas. Ne sećam se da li je bilo više vrsta, ali ja se uhvati za neke žvake Šampion. Proizvodnja Polj.Zadruga – Nerežišće  – Otok Brač. Otprilike za mene u tom vremenu daleko kao Kalifornija. Ima tu i nečeg kao proviđenje. Kasnije sam celog života bio i ostao vezan za to ostrvo. Kažem, nisam ja to tako određivao, ali mi je zadovoljstvo neizmerno zbog toga.

Za neupućene, ostrva i stanovnici koji su nazivani boduli bili su jako siromašni sve do širenja i eksplozije turizma. Malo ribe, malo uzgajanja zemlje u centralnim delovima i, uglavnom krcanje na brodove pa i odlazak u pečalbu preko bare. Za Brač uglavnom Čile.

I onda, kako je to nekad funkcionisalo, neki prvoborac iz tog kraja izbori se za svoje i u okviru poljoprivredne zadruge u Nerežišću u okviru nekakvog „razvojnog“ programa predloži, i to se ostvari, proizvodnju žvakaćih guma pod nazivom Šampion za tržište cele nam bivše velike zemlje. Bejahu još neke druge, mislim iz Slovenije, ali ja se uhvatih za ove.

U samim žvakama su bile lepo upakovane, obavijajući žvake, sličice fudbalera tog vremena. S kraja pedesetih i početka šestdesetih. I dan danas pamtim izuzetan kvalitet crno belih sličica. I počeh da ih skupljam. Onako sam za sebe, tajno. To je potrajalo i pretvorilo se u dnevnu rutinu. Od subote, jer tad se i subotom išlo u školu, jedva sam čekao ponedeljak. Kupovao sam ih u onoj prodavnici u parkiću. Klinačka kupovna moć – možete zamisliti. A bejaše jedna devojčica koja me je simpatisala onako tankog i sramežljivog, i ona mi je dodavala po par dnevno na velikim odmorima.

Žvake su bile slatke, ubih se od žvakanja, a sličice su se gomilale.

U jednom momentu shvatih da imam dosta toga i dosta duplikata. Štos poveći. I ne sećam se da li je to bilo napisano u samim žvakama, ali albuma na kioscima u to vreme nije bilo, kao danas.

Biće da je nešto sitno napisano u žvaki, malo neodređeno, tek ja uzeh plavi koverat i olizah marku, sa pismom za Zadrugu – Nerežišće – Otok Brač. Pozadi moje ime i adresa – Franca Rozmana  43. I napisao sam latinicom kojom sam se služio i redovno kao i većina mojih vršnjaka. Evropa, brate!

Nikom nisam rekao, samozatajno! A i dalje sam žvakao, zavisnost je prerasla u frajerstvo i mangupluk. Tek ja se ne uhvatih pušenja kao mnogi moji.

I prolazi vreme. Skoro da sam zaboravio, kad stiže koverat, podeblji, na moje ime i na adresu našeg poznatog slovenca. To beše, valjda, prvo što sam dobio na svoje ime na adresu, i tako polako počeh da postajem ličnost.

Otac mi dade koverat i kad smo ga zajedno otvorili – unutra – ALBUM za moje sličice. Pošiljalac sa Jadranskog ostrva. Poslat na „Časnu reč“ i moje pismo. Puno zadovoljan i malo začuđen.

I onda plavi Karbon lepak, i jezik mi se osušio sledeća dva tri dana. Pažljivo i strpljivo. Album dosta ispunjen, ali i motiv za dalje. I potraja. Završi se školska godina. Leti manje parkića i samim tim manje žvaka. Ponovo škola, i ponovo album aktuelan.

Počeše i kišice – jesen. Album punim, sve sporije i sporije. Normalno i za tadašnje i sadašnje vreme. Uz ogromno lično zadovoljstvo ispunih album do, skoro, samog kraja. Samo mi je falila sličica Bernarda Vukasa, čuvenog iz Hajduka i Reprezentacije.

Za starije koji se sećaju, a ako čitaju mlađi neka pitaju očeve i dede, bila je raširena priča da je on bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji igrač Jugoslavije tih godina.

E sad se vraćam na glavnu priču. Iz škole kući smo svi sa Južnjaka išli kroz parkić. A parkić mlad, vidi se. Zidići novi, očuvani. Žbunići niski, a drveće tanko.

I onda izlaziš na trgić, možda najlepši u Beogradu. Malo nagnut. Sučeljavanje ulica Ognjena Price, Mihajla Gavrilovića, Lamartinove i Petra Kočića. Rekoh malo nagnut kao neki toskanski ili trg sa periferije Rima. Nije veliko, ali je mnogo lepo i danas.

U levom uglu trgića, gledajući odozgo, stara lepa zgrada sa terasom i stepenicama prema Mihajla Gavrilovića. Tamo si mogao i okolo, ali uklapalo se. I oba puta su vodila pored pekare Riste Rumuna. Preko puta je bio jedan servis za automobile. Ulica beše strmija prema južnjaku, i kada je bilo snega, a bilo ga je, sankali smo se do mreže na kraju uluce.

A u zgradi sa terasom bakalnica, Đura Ćormarković, obućar i jedan dobar krojač, rašireno zanimanje tog vremena. Makedonsko prezime, nisam upamtio a sin mu beše generacija pre mene i, koliko se sećam, igrao je dobro košarku na novopostavljenim koševima u našoj maloj sali.

Sada to nije više tako, ali i ti kafići okolo i par novih zgrada, lepo uklopljenih, nešto dozidano, nije poremetilo lepotu ambijenta. I meni jako nostalgičnome i danas izgleda jako lepo.

Da, lepota je  invazivna kategorija i učaurava se. Mislim da smo i svi mi iz tog kraja prihvatili lepotu kao kategoriju, malo, zahvaljujući tom trgiću. I ostaje tako kod svih, kod koga više, to bolje. E tako je lepota tog parkića uticala na naše odrastanje, na mene sigurno. Prelepo.

E sad odlazimo iz škole kući. Nekad sami ,nekad zajedno. Nekad oko terase, nekad preko nje, stepenicama. Bejaše i zidić oko terase na kome ožuljasmo zadnjice u toplijim vremenima.

Verovatno se to taloži, malo i sebično, takve lične absorpcije lepote ostavljaju traga kasnije u životu. Lepota se upija i zapati.

I to svakodnevno prolaženje parkićem i trgićem postade normalno i deo karaktera.

Sad se vraćamo na glavno. Album pun sličica. Dosta, ali ne preterano puno duplikata. Da se menjaš sa nekim – to tada nije postojalo. A kod mene jedno prazno mesto u albumu. Postadoh malo deprimiran i  indiferentan prema sličicama, ali nisam prestao da ŽVAĆEM. To mi postade imidž.

Prolazim sam prema Južnjaku već opisanim putem. Parkić pa terasa. Kišica i tmurno. I na terasici neki mali trem tek da se malo sakriješ od kiše.

I tek tako u usamljenosti nisam siguran da li je Bog ili neki Gensek odredio da idem niz stepenice ili okolo. I krenem niz stepenice. Lišće opalo, vlažno. Ništa neobično. I krenem i drugi stepenik, taman i pun lišća. Mada mi nešto privuče pogled.

Na drugom stepeniku odozgo čist, beli pravilan papirić. Neizužvan .Za mene dovoljno intrigantno.

Sagoh se da pogledam. Okrenuh je i šok. Sličica iz žvake – BERNARD VUKAS. Kao retko kad sam osetio da sm pobedio, mada osetih žmarce. Sam u sebi. Moj album je pun – meni dovoljno. Pređoh onih par stotina metara do kuće nestrpljiv i zadovoljan. Kao kad pobediš na utakmici – zadovoljstvo do tuširanja. I tremica.

Pažljivo nosim sličicu. Čista i neokaljana. Nisam osetio neko uzbuđenje dok nisam otišao na spavanje. San mi ne dolazi na oči. Sličica na stolu pored kreveta. I negde iza pola noći nedade mi đavo mira , ustadoh i KARBON lepak i trijumfalno otvorih album, koji je pomalo počeo da skuplja prašinu. Zalepih Bernarda Vukasa kao poslednjeg i smirih se, i zaspah kao beba.

Sutradan ništa neobično. Setih se „uteha“, i šta sad. Trebalo je skupiti novac za poštansku pošiljku za, već, čuveno Nerežišče, Otok brač. Potraja nekoliko dana, a strpljenje mi nije neka jača osobina.

U pošti u vrhu Maksima Gorkog rekoh šta hoću. Žena me gleda, vidi klinca i upita: Šta je to? Morao sam da pokažem, i ona, dobra, ispuni sve što je trebalo za preporučenu pošiljku. Ja sam se osetio pobednikom, a ona se nasmeši.

Ja sam svoje obavio sa tajnom nadom da će mi se vratiti uložen trud. Počeo sam i da zaboravljam pomalo. U ondašnje vreme nije to išlo tako brzo kao danas. Znate, voz do Splita pa brod do Supetra, pa onda verovatno neka starinska poštanska dostava po ostrvu. To ne beše brzo a i nestrpljenje nije bilo prisutno kao sada.

Skoro da je sve palo u zaborav, tek jedne subote, beše zima ali sunce (Čega se ja sećam!), ranije zvono. Svi u kući. Otac otvori i ispred poštar. Upitan pogled i preporučena pošiljka za Miroljuba Damnjanovića. Sekund čuđenja, i ipak sam počeo sa odradstam u očima oca.

Mali savijeni paketić.

Ćale, a nikad ga nisam tako zvao, uze paketić, morao sam da potpišem, i dade mi ga. Vraćaju mi album i u njega umotana kutija. Sa Brača. Otvaram kutiju i unutra ono za nas starije čuveno PELIKAN penkalo – crno telo i zeleni poklopac. I tra,la,la. Nagrada za nadu,strpljenje i sazrevanje. Nisam mogao da verujem, ali sam shvatio da sam u početku odrastanja malo sazreo. I početak novog razmišljanja. Treba pokušati i biti strpljiv i uporan. I tako sam počeo da se razvijam.

Možda je Bernard Vukas bio najbolji, ali meni je učinio, i ja sam ga upamtio ovako.

E tako je počeo da sazreva neki klinac koji je svojom voljom kasnije izabrao košarku kao cilj i svrhu… verovatno kao i u životima drugih, i miliona malih događaja koji vas usmeravaju. Tako i ovo. Možda je malo usmerilo moje opredeljenje kasnije. A ipak, sam i ja, ranih sedamdesetih, u dresu jedne velike države, završio u jednom albumu, ovaj put KOLOIS žvaka.

Koincidencija ili sudbina, tek tako bi.

DUGI

P.S. Ovo je sitno sećanje nekog ko je kasnije posvetio život košarci. Zato i neznam kome bih poslao ovaj tekst sem Koš magazinu. Mada samo imenom ima veze sa košarkom i onim albumom Koloisa sa početka sedamdesetih.

Imam ja mnogo mana, a jedna od njih je da ništa od materjalnih stvari ne čuvam. Ni dresove ni medalje, ni tekstove. Ni Pelikan penkalo, ni album. Moj otac je to nešto pokušavao, ali je ostalo malo.

Šta ćete, takav sam, mislim pogrešan.

Ali se svega sećam. Baš se mnogo sećam! I lepo se osećam zbog toga. . .

Photo: Printscreen, Koloy’s Kolinska,Košarka 1971/72

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar