Po drugi put, veoma pažljivo, na nekoj od naših čuvenih televizija koje ne prikazuju rijaliti pogledah film „Igre gladi“. Vrlo pažljivo kao što uvek gledam američke filmove, i sve vreme sam stezao rukohvat moje beržere. Takav rijaliti ne mogu da odbrane ni najveći majstori režije u ovom našem sveopštem „rialitiju“.
Tek, u tom filmu – vreme opšte, to će reći sadašnje, zastrašujuće, više se i ne trude da bude opominjujuće. Razgolićeni i primenjeni Orvel (kako on beše naivan),duhovni vođa sadašnjice.
Veliki brat Donald Saterlend, bog Bertolučijevog „Dvadesetog veka“. I lepa glumica, čini mi se da se zove Lorens… Nije ni bitno.Nisam siguran da znam kada je snimljen film,ali potpuno odslikava današnji ambijent kada 2% ljudi maltretira čitav svet. A uz to, svi mi pristajemo i nadamo se „božijoj pomoći“! Kakva crna božija pomoć. Obećanje ludom radovanje.
Tek radi se o nekoj lutriji, zabavi za bogate, Orvelovskom lotou, izboru ljudi iz nekih 12 distrikta, robova , siromašnih, da borbom do smrti, a za zabavu odabranih, prežive i „ donesu“ boljitak u svojem distriktu. Da, baš podseća na onaj loto iz „1984“. Boga mi, podseća i na nešto kod nas – Veliki Brat je sve prisutniji.
Zašto ovako crno? Pa tako je. Živimo na uspomenama da bismojoš bar malo ćapili od života. Malo još nečeg lepog. Koliko možemo, ne damo da „zlomisao zagospodari nama“. Probamo da mislimo i kažemo slobodno. Bar moja generacija. A naslednici – neka im je Bog u pomoći. Ako ga, i kakvog ga ima!
Elem, imam potrebu da nešto podelim sa vama. Košarka je u pitanju. I naš nazovi Veliki brat -FIBA. U tom smislu napisah i jedan blug pod naslovom „S ponistre se vidi Šolta“. Bejah besan. I sada namerno, nedelja je, rano pre podne, kao miran dođoh u kancelariju da bez ogorčenosti napišem nešto još o ponistrama. Sve planirano i – kao – opušteno.
Kad ono – Bogdanović mora na operaciju kolena.Naslućivao sam da je sve ovo oko kvalifikacija za SP glupost, ali da je baš tolika nisam mogao ni da sanjam. I opet proključah.
Sedimo mi u standardnom društvu na Petlovom brdu uz Mominu mućkalicu i, normalno, o košarci i prozorama. Ma svakog normalnog to nervira. Sa nama je i Bora Stanković, bog, mozak kao britva – niko da mu se približi. Ali brani Fibu, brani pragmatično, uporno I bez ikakve rezerve, ili bar malo kritičkog prilaza. To nas ostale nervira, ali iz poštovanja ne reagujemo. Iz poštovanja – sem Ražnja. Daleko od toga da on ne poštuje Boru, ali je u pravu.
Igre gladnih! A šta sve to produkuje? Uz digresiju da FIBA uopšte ne bi bila ovo što je sada ili, još bolje, u formatu s kraja osamdesetih i početka „veselih“ devedesetih, da nije bilo Velikog Bore Stankovića i Jugoslavije, u košarkaškom smislu. Kasnije Litvanije i Hrvatske. I, na kraju, Slovenije. Da se razumemo: Bora već dugo nije tamo. Ali, gde samo Bora iskopaše Baumana i ove ostale! I onaj idiotski poluprivatni ugovor FIBA i ULEB-a. Sad se FIBA vadi. Pa nije majka tukla Pericu što se kockao, nego što se vadio. E, sad se u tom vađenju mi mali po broju, a jaki u košarci, osećamo i stvarno smo moneta za potkusurivanje.
Šta Fibine birokrate hoće da postigni sa ovim sa ovim populizmom? Da se vade i žrtvuju male? Manite populizam, samo – pored populizma tu su i članarine, kotizacije i TV prava. Nisam siguran da je njima u pameti da vrate autoritet, već da tom birokratskom aparatu osiguraju visoke plate, delegiranja,putovanja i visoke apanaže kao dnevnice. I zato “igre gladnih“. Velike košarkaške zemlje, po broju, ne smeju da pipnu, a mi mali po broju ne smemo da pisnemo. I sad Bora to gospodski lojalno brani, – svaka čast ali ipak. . . .
Reče on – kad bi neka zemlja videla košarkašku Srbiju da nije prozora? Reče on to kao krucijalnu tvrdnju. A gledam, i po Africi izgiboše neke reprezentacije popunjavajući program nazvan po nekim građevinskim elementima.
Ma koju Srbiju, brale, da vide? Ima nas par soma košarkaša – ako računamo Miška Marića i mene. Dobro – jaki smo, ali igrati neke kvalifikacije bez onih najboljih je urnebes.
Ovo je iživljavanje nad onim talentovanim i malim iz „12. distrikta“. Srbija, Litvanija, Hrvatska, Slovenija… Ej, Slovenija – prvak Evrope u najjačem svetskom turnirskom takmičenju u košarci! Moja tuga,bes i radost u isto vreme – ispade, i nema šanse da se kvalifikuje. Hrvatska isto. Mi ćemo malo na kvarno da se uguramo. I, šta onda? Kinjeći male i njihove ograničene igračke kapacitete u broju ono određuju „igre gladnih „ a mi pristajemo i isisavamo i koristimo lojalne i posvećene svojoj domovini, od kojih velika većina neće ni da vidi SP. Time rušimo i sistem nacionalnih priznanja u sportu koja su se pokazala jako vrednim. Kome trreba dodeliti to priznanje u slučaju uspeha? Ceo sistem je u pitanju.
Ej, mi se provlačimo talentom da bi smo se, ako Bog da, iskazali u najboljem svetlu na SP – ako se svi odazovu- AKO! I sad se Bogdan povredi…
Trošimo ovako selektora, i njegova komunikacija je pretvorena u konstantno “kukanje“ i apele pojedincima. A oni možda i ne osećaju koliko nam znače, i koliko nas raduju.Odavde su, i možda bi trebalo da se podsete koliko su toga poneli sa izvora… A ne da sede u prvom redu i grickaju semenke dok se mi mi mučimo i gubimo od Nemaca… Ćuj ba, od Nemaca!
I onda će, kad drugi iskrvare i izbore se, doći na svetlo pozornice da se eventualno izvinu i nadoknade izgubljeno – da gurnu u zapećak prave heroje, ali sebi da dignu cenu. Ili sami sebi da dignu spomenik.
A do tada će naš siroti selektor da se bori sa vetrenjačama. Da u borbi u kojoj ni naš savez ne može da ga podrži, jer je i sam izgubio borbu sa Udruženjem ligaša, ABA ligom, sa sudijama. A da se tek obrati Fibi sa nekim predlogom ili, ne daj bože, sa kritikom – kako kad su i tamo naši? Mi smo majstori sami za sebe. Što reče Nikola Pašić – znaš ti nas – jebo ti nas!
Ovako će do besvesti da maltretiraju „12.distrikt“ , male ali kvalitetne izvore košarkakog kvaliteta i uzroke našeg ponosa. Ma koga za to briga! Malo tržište, smeta velikima. Pomenuh neke zemlje i neću više. Sve zavisi od posvećenesti pojedinaca igranju za domovinu, koja se vidi na kilometar. A i ako oni pokažu nama razumljivu spremnost, bojim se da će Veliki brat –Fiba smisliti neku drugu glupost u ograničenju.
I koga će da bude briga ko će igrati na SP u Pekingu? Sistem je napravljen da štiti najmasovnije i najbogatije. Sindrom Steaue, C. zvezde i Slovenije više ne sme da se dogodi .I ako malo kao Hrvatsaka se uznese na SP u Rusiji I – odmah sledi šamarčina, da se neko ne ugleda.
Mali smo da se bunimi. FIBA i njena birokratija se bore da opstanu – načini su poznati. Populizam na račun kvaliteta. Napraviti sistem da bogati uvek budu u završnici. Malima je zabranjeno da čačkaju mečku pod prečku!
Mada sam subjektivan, i bes kulja iz mene, najviše me nervira što ćutimo, svi sem selektora, a i on to radi na neki svoj vaspitani način, i koga već briga za to.
I ne bih ovo pisao da ne beše intervju pre par dana u Politici, s onim iz Sombora koji slabo doprinese otvaranju ovih naš prozora. Deo prve strane i cela sporska strana. I nijedna reč o Srbiji i reprezentaciji. Jedna jedina!
Ej, burazeru, pa nisi ti Novak Đoković da vodiš krstaški rat sam. Nekome trebaš, neko te čeka da vratiš bar malo!
NBA je daleko, neki put je lepa za gledanje, ali je daleko i ne interesuje nas mnogo. Nas interesuje ova naša mala Srbijica, kakva je takva je – bolju nemamo. Ali u nečemu smo superiorni i vredimo. U košarci. Sa tobom smo bolji. A,veruj, i ti si bolji i kao igrač i kao čovek sa nama.
Jer u košarci možemo da budemo najbolji i da se nosimo sa velikima, i donesemo sebi radost.
I da ne bude po onom mom inadžijskom, kad pomislim da, kad i ako se kvalifikujemo, savez preseče i na SP povede samo igrače koji poginuše u kvalifikacijama. Revolucija ili ne?
Zbog ponosa i samopoštovanja – žrtvovati rezultat. Nisam siguran da ova moja suluda ideja pije vodu. Za ovo treba referendum – za čiji ishod nisam siguran.
Ili da napravimo tim od kvalitetnih domaćih igrača, i zamoliti Uleb da nas primi u Evroligu. Uleb je jači.
Za par godina bi smo opet imali tim za visoke domete bez da nekog molimo.
Ovo mi liči na Tomasa Mora i njegovu “Utopiju”.
A sve je pre „Igre gladnih“, i „Urnebesna tama“ sa Bitefa, iz Ateljea od pre neko veče.
Photo: Printscreen