Pre izvesnog vremena ispratismo našeg prijatelja Blagoja Georgievskog-Buštura. More suza. Ni Dragan, ni Srećko, ni Branko ni ja nismo hteli da krijemo osećanja i tugu. Ma otišao nam je prijatelj i hteli smo da tugujemo. Ljudski je to i jedino ispravno. Još uvek je sveže i pokušavam da se privedem normali.
Ovo o čemu hoću da se izjadam i izrazim je malo drugačije, ali i neverovatno podseća na ljudsku empatiju i neku fatalističku sudbinu. Tek sad vidim neku vezu. Naime, desetak dana pre tragične vesti o Bušturu pojavio se na mojoj terasi, poprilično velikoj, crni veliki golub. Pun ih je Beograd. Ljudi ih hrane i odomaćili su se. Kad vidiš jato na zemlji i pođeš među njih i ne plaše se –samo se razmaknu da prođeš. Beograđani.
Malo me nerviraju kad parkiram ispod otvorenih kablova između bandera i onda, kao po nekom pravilu, brdo njihovog izmeta se sruči na moja i druga kola u liniji. Verujte, pranje nije nimalo lako. A, opet, grad je to i moraš da se prilagođavaš. Pa ujutru u šest ili sedam, zavisno da li je letnje ili zimsko vreme, počnu u mnoštvu da mi dobuju po limu na krovu i bude me. Ali, to su sitnice.
Da se vratimo na moju terasu i mog goluba. Ustanem ujutru, on šeta po terasi, sam, pazite – sam. Naglo otvotim vrata i on odleti van mog vidokruga. Prilično krupan, i nije prvi golub koga ja teram. Znate, kad je zima mi i malo hrane držimo na klupici na terasi, i pomislih da je tu zbog toga.
Tek ja i sledeći put „vratima“ ga oterah, a on onako polako, kako je hodao onako krupan, napravi nekoliko koraka i odlete. Nasmejah se i postade mi simpatičan. Pokupih za sledeće jutro gomilicu mrvica od hleba i stavih na sredinu terase. Odmah ujutru pravo na vrata. Vidim ga opet, gomilica mrvica manja, i nisam ga terao, a i nije mi smetao. A nigde nikog od njegovog jata u blizini. Možda, pomislih, ali samo pomislih, da ga se nisu odrekli . . . . Pu, pu, ali su životinje iskrenije i nemilosrdnije. To se zna.
I onda se desi ovo sa Bušturom. Ja na par dana zaboravih na svog crnog, već druga sa terase. Vratih se iz Skopja i prvu noć nisam od utisaka mogao da trenem. Ustajem ujutru i mahinalno pogled na terasu, kad – moj drugar tamo. Malo osporio. Mrvica jako malo. Beše hladno. Duvao je neki severac, Bilo mi ga žao. Skupim mrvice i otvorim vrata od terase. Mislio sam odleteće odmah. Ne, on polako, lenjo napravi par koraka i tek onda uzlete, ali ne daleko. Videh gde, na susednu zgradu. Ostavih hranu i niko od ptica se ne pojavi. Namah zaboravih i odoh da lečim umor od Skopja. Ipak smo u godinama.
Sutradan ujutru opet moj drug. Nekako usporen i neuplašen, bar tako je izgledao. Uzlete na otvaranje vrata samo do oluka. Pomislih da se odomaćio i na momenat mi beše milo. Ona kiša napravila kašicu od mrvica pa dodah nove. Sledeći dan je uzleteo samo do ograde terase. Gomilice mrvica za njim ostajaše sve veće i veće.
Sumnja i zebnja. Već sledeći dan nije se micao, samo malo prošetao. Mrvice netaknute. Osetio sam neku nelagodnost. Hladnoća se nekako povlači i ponadah se. I uveče gledam dole TV, dođe moja Vesna i vrisnu – leži golub na terasi. Ne znam zašto se nisam iznenadio, ali mi se steže nešto ispod grudi. Odmah sam znao. Odem gore. Na mokrom betonu pored oveće gomile mrvica pružio se moj drug i od njegovog visokog plavetnila ostade samo telo, a duša odleprša. Pokrih ga kartonom i, verujte, stresiran odoh u krevet. Metar i po pored njega. Celu noć košmari i polusnovi. Ujutru sa strahom i zebnjom, i nadom na terasu. Sve isto. Samo su se pojavili gavrani. Uvek imate gavrane u životu. Racionalne i nemilosrdne. Oterah sve to, i ceremonijalno se rastah od neplaniranog prijatelja.
Svako od nas ima parnjaka – neko dok deli tugu, neko kad umire. Možda je, a ja sam fatalista, moj drug Buštur imao srodnu dušu sa mojim drugom crnim golubom, i zajedno su odleteli u zelena prostranstva. Previše su bili bliski događaji da ne bih pomislio da sam u pravu. Pustite mene ovako osetljivog i slabog da umišljam za sebe. Tek, previše koincidencija. Moji prijjatelji sticajem okolnosti su sad negde gore i uživaju u slobodi. I čekaju nas. A mene pustite da tugujem za svojim prijateljima jer tako hoću.
Jer „Čovek (ni)je ptica”!
Photo: YouTube printscreen