Ovim tekstom našeg velikog prijatelja, legende Radničkog i jednog od osnivača ovog sajta počinjemo seriju posvećenu stogodišnjici Sportskog društva i 75 godina od osnivanja košarkaškog kluba Radnički.
***
Vreme smrti i i straha. Strašno. Nepoznat protivnik i kako protiv njega. I NEMOĆ kao najgori ljudski osećaj. Čovek je najrazvijenija životinja i bori se se za opstanak. Ali, opet, da postanemo amebe – ne ide. Osećaji pomešani i strašno zbunjujući. Ova moja vežbanja da dva puta dnevno ustrčim do petog sprata i dole su malo za oduzimanje vremena za razmišljanje i oduzimanje prostora za strah.
Nekako se nadam i mislim da ćemo iz ovog izaći, kako i sa kakvim posledicama – ne znam. Ali izlazimo sigurno. Jutros čitam da u Italiji lekari moraju da odrede kome respirator a kome ne. Jeziv osećaj odgovornosti. Koliko sam razumeo, stariji su sa crnom trakom, hoću reći poslednji. I ja kao sedamdesetogodišnjak volim da živim, mada bih dao sve i žrtvovao se za živote moje dece, i dece svih drugih. Opet, deluje stravično. SOFIJIN IZBOR sa Meril Strip. Jezivo.
Danas je Veliki ponedeljak kad počinjem da pišem ovo svoje razmišljanje i imam neizrecivu želju da nešto saopštim. Koliko uspešno – sami ćete odrediti. Da li ću završiti u neki od sledećih Velikih dana, videću. Ako ne postignem ono da se osećam ispunjenim možda ću i da izbrišem. Iskreno se nadam, trudim i borim da tako ne ispadne.
Četrnaesti vek: epidemija kuge, ili neke druge bolesti, u svetu je odnela toliko života da je bilo potrebno dva veka da se taj broj nadomesti. Ako niste znali – proverite.
Srbija je stalno bila poput karantinskog bedema prema Maloj Aziji. Navikli smo se.
Epidimeja tifusa i čuvena srpska burad za prokuvavanje odeće… Najokrutnij i najefikasnija karantin u novijoj istoriji, ali i najefikasniji. Po cenu streljanja, da streljanja. Da – streljanja! A mrtvih na onu napaćenu malu Strbiju, mrtvih k’o šaše. Stotina hiljada ili malo više. VALJEVSKA BOLNICA.
A tek španska groznica. Odnela je više života nego Veliki rat. A i ovo Španska nema veze sa Španijom, sem u obaveštavanju. Potekla je iz Kanzasa. Priroda je čudo.
Virusologija je zaživela i nametnula se kao deo medicinske nauke. Ljudi ne bi bili ljudi da nisu počeli da razmišljaju.
I sve ovo saznajemo i učimo u lagodnom životu u prvoj polovini Dvadesetprvog veka. Fenomenalni američki filmovi, zastrašujući, opominjujući i, ako hoćete, obrazujući. Na primer „Virus smrti“ sa Dastinom Hofmanom s kraja devedesetih, ili „Zaraženi“, mislim da je autor izvesni Sorensen iz 2011.
Sve je ovo imalo svrhu da nas opomene i, boga mi, zaplaši. Tako sam ja to doživeo. Jer sam pre toga pročitao bez predrasuda Kamijevu „Kugu“ i posle toga, već sa strepnjim, Pekićevo „Besnilo“. I ponovo pre neki dan.
A žena mi je uvela neki TV paket sa milijardu filmova kojima ispunjavam vreme. Kao kreten stalno tražim one koji opisuju ovakvo neko vreme, samo strašnije, valjda da pomislim da i od goreg ima gore.
Jun 1999. godine. Moj drug Raka Živković i ja u restoranu „Sveti Nikola“ kod njega, na kraju Novog Beograda. Večeramo. Kad njemu zvoni telefon, a on beše neko mudo u vlasti, i posle petnaestak sekundi on se nasmeja, a sa okolnih terasa poče takav rafal da nisam mogao da verujem da je toliko oružja među ljudima. Potpisan Kumanovski sporazum. I njegove reči koje ću pamtiti: Dugi, reče on, gotovo je i, veruj mi, sve je bolje od ovoga. Mislio je na bombardovanje. Raka je u penziju otišao kao naš ambasador u Kongu. Videli smo se pre par meseci u “Savskom vencu”, kafani normalno, sa našim društvom, i prepričavali smo taj naš razgovor s kraja devedesetih. Beše dobro kao fazon.
Ali, ako hoćeš da nasmeješ Boga reci mu za svoje planove, pa tako se desi i ovo. Nazvah ga pre deseteak dana i samo mu rekoh: Rako,vidiš da i od goreg ima gore. Razumeo je bez reči i pomenu da je dobro, i da uživa u ikonama koje sam mu nacrtao. To ga, reče, čuva.
I onda.policijski čas 60 sati. Kako ne mogu da se koncetrišem da slikam i da pišem – dugo, veoma dugo je to. Pa onda uz stepenice, i niz… i filmovi. Jebote, na komediju ne mogu da se nasmejem, drame me nerviraju, i ostaje samo naučna fantastika gora od ovog našeg. Da se malo tešim.
Uhvatih tako film „Bornovo nasleđe“, napravljen da se prodaje bez reklame na briljantnom predhodniku „Bornov identitet“ sa Benom Aflekom. Uveče kasno nekako se koncetrisah na priču. Ej, pokazuju i opominju nas da mogu da naprave i pozitivne viruse koji oplemenjuju čoveka, ojačavaju i uzdižu.Tteorija zavere ili ne? Te negde oko dva noću, na početku Velikog ponedeljka, nasmejah se i sinu mi. Pa, jebote, oni kasne jedan vek!
Dvadaeset godina po početku Dvadesetog vekaVeliki rat i bolesti se povlače. Nešto životinjsko u ljudima, kao instinkt za preživljavanjem, uzdiže se. Polako počinje i ono lepo da se uzdiže, kao umetnost i, recimo u to vreme nepriznata veština – fudbal. Antagonizam i rivalstvo između Zagreba i Beograda počinje da se razvija, i do današnjeg dana ostaje isti trend. Neko bezazleno gostovanje HAŠK-a i dve utakmice i dve pobede protiv BSK-a u dva dana, sa normalnim razonodama u Skadarliji u međuvremenu, izazvale su, po legendi, učenike beogradske srednje kožarske škole da iz prkosa u zgradi koja je bila na mestu današnje Matematičke gimnazije osnuju Beogradski klub Radnički. Bilo je to 20. aprila 1920…
Nisu ni bili svesni da su bili začetnici nauke koja se zove VIRUSOLOGIJA, i da je tada, pre svih stvoren virus koji nije zao, a koji je jači i istrajniji od svih – virus Radnički! Nema leka protiv. Vek je pokazao.
I ovaj crni uvod je samo početak nečem što može da pokaže da smo jaki. Veliki i kad smo mali.

Razmišljam da ispričam o svemu što je napisano o Radničkom za jedan vek. Morao bih onda da pominjem imena, a njih je mnogo. Ponavljam, to bi pre bio posao za virusologe – da se upute u tehnologiju i metodologiju stvaranja virusa iznad virusa, pozitivnih i jakih – možda iznad prirode.
A pisano je mnogo, u svakom vremenu. Uvek malo obojeno vlašću – uostalom, i svi virusi mutiraju u zavisnosti od uslova. Nekako je ovaj moj virus, koji je u meni za vjeki vjekov, uvek bio napredniji od ambijenta, da ne kažem režima u kome je opstajao. Komunci, što reče onaj iz „Više od igre“, zapatili su se u mom Radničkom. Onda su bili avangarda. Jedan od njih reče, zapaljivo kako je ionako govorio: Raadnički mora da pobedi. Izvučeno je iz konteksta, ali kod mene još uvek odzvanja.
I KUD Abrašević, i svi španski borci su bili tu. Da, baš oni koji su svi do jednog u Španski gradjanski rat otišli iz šahovskog kluba Radnički, u to vreme smeštenog u podrumu zgrade JAT-a kod crkve Svetog Marka. Ovo samo zarad informacija i kompletiranja utiska.
Pa drugi rat, pomor, smrt, muka, i onda su MOJI iz Radničkog pokušavali da spašavaju, bezobrazno i drsko, one koji su osuđeni rođenjem bez krivice. Jevreje na primer. I opet uprkos okruženju i opasnosti.
A posle rata, ili „revolucije“, moji su zadržali ime što je bila hrabrost nad hrabrostima jednog od onih “novih” koji se suprostavio čak i Leki. Samo mi i Hajduk iz iz Splita u to vreme zadržali smo predratna imena. To razumeju samo oni koji pamte to vreme, a njih je sve manje i manje.
I onda poče sport. Zapatiše se ovi vojno-policijski projekti kao u celom istočnom bloku. A kod nas, u Radničkom, kod nas ostadoše zaluđeni, zaljubljeni i prkosni. U planinarskom klubu su opstali neki iz Jugoslovenske vojske u otadžbini. Zvonimir Blažina, naprimer, svojevremeno nabolji evropski alpinista. Inače Slovenac koji se zarekao kralju. Biće da su i neke službe tome doprinele, ali to se podrazumeva.
A rekoh – sport. U to vreme pokazalo se da je sport izbežište iz politike, i on poče da se razvija. Dok su se državne strukture nadmetale oko onih gore navedenih projekata, sport se zapatio. Mali počeše da se uzdižu.
I moj Radnički – pogotovu on. Deo grada koji u ondašnjim uslovima bejaše dalje od centra i od očiju vlasti. Nismo dobili Kalemegdan. Dobismo smo stari sokolski dom sa rupom od bombe pored, gde se zapatio čuveni stadion na Krstu. Baš tako. I ljudi okolo. I kraj zaštićen sam po sebi. Da li po zasluzi, ili po legendi, Krst se zapatio. Kalemegdan je danas nešto što nas podseća na našu braću Turke, ali Krst ostade Krst. Sebično malo prostora između nekoliko ulica i sebično puno svojatanja i prvrženosti. Kao i prkosa, možda bez pokrića, ali mnogo prkosa i uspravnosti. Iz svog, za to vreme, iskustva “mlađeg brata” imali smo neviđenu zaštićenost i poštovanje u celom gradu. Zaslugom generacija pre nas, to je sigurno!
Ali, da li je prkos i veličina bila baš bez pokrića?
Krajem pedesetih bejah klinac pred školu kad od svog oca čuh nešto nalik na eho – Sine, nisu samo Zvezda i Partizan, mišljaše on na fudbal. Ima, reče, i neki Velež (gde ga samo iskopa) i Hajduk, i – uz dramsku pauzu – neki Radnički iz Beograda.
Pobedio prvih deset utakmica a posle mu otimali, ili on prodavao bodove. Pamtim to kao juče i sad shvatam da je tada virulencija virusa zvanog Radnički pokazala svoju tihu, ali snažnu prenosivost i “zalepljivost” za organizme koji počinju da misle svojom glavom. Čak se utiša neko vreme u tebi, učauri se i čeka, čeka momenat da se razigra u svoj svojoj svetlosti i ljubavi koju širi.
A FK Radnički u drugoj polovini pedesetih bejaše strašan tim. Strah i trepet za sve. Neću da pominjem imena –namerno. Pa tek ono čuveno finale Kupa Jugoslavije 1957. ili 58. Sa 3:0 na poluvremenu za Radnički, sa generalima i njihovim pištoljima u poluvremenu u svlačionici Radničkog, i konačno 5:3 za Partizan. Ako neko misli da su devedesete jedinstvene po takvim pojavama – grdno se vara.
Već tih godina su i bokseri i rvači počeli da se dižu. I to najviše zahvaljujući onoj našoj „pozorišnoj“ hali, ma kakvoj hali – halici na Krstu, koja beše jedinstvena u svom ambijentu u to vreme. Košarkaši su tek tražili svoje mesto u porodici i godine su prošle da pokažu da nisu ženski, ili da ne kažem pederski sport. Za to vreme su košarkašice gazile veliku Jugoslaviju kao njivu, gore nego Nemci 1941. Bile su neprevaziđene i nepobedive pet, šest godina, i okosnica državnog tima.
Razvijali su se i drugi klubovi: odbojkaški, šahovski, atletski, rukometni.
Da budem malo sebičan i ličan, učantrao sam se među košarkaše sredinom šezdesetih kada su već nešto značili na jugoislovenskoj sceni. Sa nekoliko briljantnih igrača, reprezentativaca, i mnogo trenera proisteklih sa terena na Krstu. A da, i sa strašnim DOMAĆIM terenom u ulici Žarka Zrenjanina. Ali to bejahu samo počeci koji su tek nagoveštavali prostor i samopouzdanje, iskakanje iz one psihologije malih Radomira Konstantinovića. Kod nas u košarci je “veliko iščekivanje” i izlazak sunca počeo sa onim Pivinim juniorskim timom, prvakom Jugoslavije 1968. Pominjem Pivu mada su zasluge za taj iskorak imali i drugi. Pivino istorijsko prekomandovanje klinaca u prvi tim je bio taj, tako često danas u lošem kontekstu pominjan eksponencijalan uspon, ta vertikalna kriva. Kako samo sve podseća i u izražavanju… U nekom obliku deo istorija se uvek ponavlja.
Virus Radničkog se već bio zapatio, uništio lične imunitete i postao za neke neizlečiv. A trebalo ga je samo negovati. Posebna vrsta virusa. RAVID 1920.
Zašto sve ovo? Mi svi, zaraženi ovim virusom, uopšte se ne nadamo ozdravljenju. Verujte!
Početak sedamdesetih, otrežnjenje i oslobađanje misli i imaginacije kod nas u zemlji, i u Beogradu. Tada se i mi sa virusom RAVID 1920 oslobađamo. Sva sreća pa ne beše policijskog časa. Šalim se, ali tako je bilo.
Pa, ljudi, 1973. godine od sedam klubova SD Radnički u saveznim ligama Jugoslavije pet su bili prvaci! Ko nije bio deo prvaka nije smeo da dođe na Krst od zajebavanja. Neverovatno i neshvatljivo, ali istinito. Taj naš virus bejaše nesvakidašnji i svemoguć.
Postadosmo nešto u onom našem okruženju. Kada smo u svetu eksplodirali kao narod koji ima svoje mišljenje, u sukobo Istoka i Zapada, kada se nismo mogli svrstati ni sa koje strane gvozdene zavese, mi smo se uzdizali. Svi. I moj Radnički. Ma ljudi, taj virus se toliko zapatio da protiv njega nisi mogao.
E, sad, kako protiv takve pošasti? Tada postadosmo veliki i takve nas pamte.
Ja o svom sportu imam svoje, najlepše i izuzetno subjektivno mišljenje. Ali kad mi drugi odaju priznanje, meni i mojim prijateljima, saigračima, onda se osećam s ponosnim i ustreptim. Postadosmo prvaci države, ej – one velike, i pobednici Kupa. Pa drugi u Evropi, što mi je najveći žal. I niko onda to nije prepoznao kao virus koji je trebalo da bude poželjan.
Ej, jedan vek! Mnogo! A opet tad bejasmo najjači, i malo je falilo da se prekomandujemo u VELIKE. Nismo umeli, nismo znali, i čekamo novi momenat.
Virus se sedamdesetih razigrao. Mi košarkaši, pa večiti rvači, pa bokseri, pa odbojkašice, šahisti i rukometašice. Posebno one – RUKOMETAŠICE. NAMERNO PIŠEM VELIKIM SLOVIMA.
Potrajalo je to neko vreme pa se i virus uobrazio i, spontano, umirio. Ali, ponovo će on, siguran sam. Mi smo k’o Kinezi, čekaćemo i pet vekova ako treba – ubeđen sam.
Osamdesetih je malo mutirao, pa i on je grešna duša, pa krenuo „U KORAK SA PARTIJOM“ koja beše puna metastaza, što nas dovede do devedesetih koje smo pregurali kao drugi svetski rat. Sa puno opekotina, rana i ožiljaka, i rezultatskih i ljudskih, ali preživesmo. Moram da priznam – dosta sami, onako žilavo, inadžijski i stisnutih zuba.
Devedesete ostaviše posledice kao svima. Ko je razmišljajuće biće – shvatiće.
Onda mi, onako kako je Bertoluči opisao ulazak u Dvadeseti vek, uđosmo u Dvadeset prvi. Povetarac demokratije nam uli nadu, ali na kratko. Opet smo opstajali na milostinji i osećaju sramote, ali samo osećaju nadređenih i čuvenom stavu – da Radničkom treba pomoći, pa to je najstariji klub… Moraš da trpiš i ako se osećaš poniženim i kao član grupe „pozitivne“ segregacije. Zašto? Zato što što smo preživeli sve vlasti i režime. Vala ćemo i ovu. Ovaj naš virus se lepi samo na ljude koji vole Radnički. Koji nemaju lične interese, ili ako ih imaju vezanu su za Radnički. Svega je bilo. I pokušaja otimanju ovog našeg malog vlasništva.
Šta znači da nestanemo? Da drugi bude najstariji? Bez veze. I ovo „Žigosani u reketu“ malo dodiruje naše osećaje. Malo, jer trebalo bi to energičnije i bezobraznije. Ma ne može tako, braćo!
Opstajemo, ovaj naš virus kojim smo zaraženi je neuništiv. A deljenje u samom Radničkom je nedopustivo. To normalno ne može da se desi u ovim velikim koji čak i odlukom vlade dobijaju pomoć. Ima li neka vlada za nas?
I da li su ljudi koji su sada u Radničkom po volji onih koji odlučuju? I – šta ima ko da odlučuje o ljudima koji se bore za nešto što traje jedan vek? Dosta je bilo sažaljenja i onako podcenjivačkog odnosa. Šta ako trajemo ovoliko? Da budem aktuelan – da li treba da nam zabrane totalnu zabranu postojanja?
Ej, sto godina smo pobeđivali sve, i sami sebe često, što je za razmišljajuće ljude uvek prisutno.
Postajem ljut, a to ne volim. Moram da priznam da sam na trenutak, samo na trenutak (replika iz „Variole vere“) pomislio da me je u poslednjih par godina ovaj virus, od mog rastanka sa mojima, napustio. I onda se jednog jutra probudim sa suzama uz strašan san. Pa moji ne mogu da proslave sto godina postojanja! Neko jači a nevidljiv je tako odredio. Ali sve ovo će da prođe, ostaćemo mi zaraženi našim virusom, lepim i poželjnim, i otićićemo gore negde sa njim. Doćiće i dva veka, i mi ćemo opstati, siguran sam. Bilo bi neprirodno da želim da budem i tada prisutan. Ali biće neki drugi, malo mlađi i podjednako zaraženi i zaluđeni.
U ponedeljak, drugi dan Uskrsa moj i naš Radnički slavi i uzdiže se sa jednim vekom postojanja. Stojim uspravno i malo plačem, priznajem.
PONOSAN SAM!
Photo: Radnički SD
2 komentari
Svaka čast na tekstu ali izbaci ovu glupost da su samo tvoj Radnički i Hajduk zadržali ime. Ko će zadržati akone Radnički. A zadržali su i Velež, Borac, svi koji su nosili ime Radnički…
U to vreme svemoćni Jugosport je tako odlučio.Imena su naknadno vraćana.Čak je i Radničkom nuđen bivši stadion Jugoslavije ,sadašnji Zvezdin,samo da promeni ime u Tekstilac.to je direktno odbio Leki rankoviću naš prvi predsednik.Pod izgovorom da Radničkom ne treba buržoasko nasleđe.Posle ovoliko vremena zvuči neverovatno.