Depresija. Mesecima ne radim ništa, između ostalog i ne pišem. Dobronamerni me opominju i traže. Drugarski i nežan način da me podignu. Ideje malo presahle a lenjost komanduje. Strašno. Ali ima još nekog koji određuje i nudi životne prlike. Naravno, moraš da ih prepoznaš i da želiš da se potrudiš. I desi se nešto.
Elem, svi slave neke godišnjice. Sa ponosom ih prisvajaju iz sopstvenog zadovoljstva, ali i iz poštovanja prema množini od koji svaki ugradi svoju neku ciglicu u nekakvu količinu prohujalog vremena.
Pre dve godine i nešto moj Radnički proslavi svoj prvi vek. Lep osećaj. A, opet, i drugi imaju nečim da se podiče. I tu imam neizrecivo lepe emocije. Pre svega zbog prijatelja koji to obeležavaju.
Pre petnaestak dana slučajno ispred Zahumske 57 na Đermu, moje zgrade. Ja sa punim cegerima sa pijace, a Gavra sa praznim prema istoj. Bejah vredniji od njega tog jutra, što je, priznajem retkost. Komšije smo, prijatelji, skoro generacija i često se srećemo i sa zadovoljstvom se ispričamo. I on će tom prilikom: !Dugi, KK Radivoj Korać slavi 50 godina postojanja i pozivaju te da budeš prisutan 17. juna u 19″. Kako starimo, sve više nam imponuje kad nas se neko seti.Vreme je nemilosrdni sudija. Ali u ovom slučaju beše jako milosrdno.
Ali znate, kako penzioneri zaboravljaju, bar ja, kad je koji dan i datum. I koliko god dan izgledao dug, i da imamo vremena na pretek, ono brzo prolazi i neumitno idemo prema biološkom kraju.
Prođe desetak dana i Gavrin poziv mi zamače.
I tog 17. juna sedim posle podne i slučajno pogledam svoj seiko 5 automatik, koji popravih pomoću WD40, kad tamo – FRI 17. Bejah šokiran što sam Gavrin poziv gurnuo u stranu i kako vreme brzo prolazi. Odmah okrenem Gavru: Gavro je li to večeras? Jeste – odgovori mi on kratko. I uz mali šok laknu mi što imam dovoljno vremena da se obučem, i to svečanije izpoštovanja prema događaju. Znate, nije baš OK da u ovim našim godinama izigravaš tinejdžera. Sedam u kola i da kao stignem nešto ranije, da poranim i da parkiram bliže. Znao sam da moja ulica iz detinjstva – Franca Rozmana, nije više ista. Namnožilo se i novih zgrada i automobila. Srećom ugledah jedno prazno mesto ispred samog ulaza, koje niko nije iskoristio zbog rupe i visokog ivičnjaka. Sitroen može da se podigne, i to učinih i naterah ga preko trotoara i rupe. Zagreba nešto ružno. Nisam se ni osvrnuo, ali osetih to kao srećan znak i početak divne večeri.

Jesen 1959. godine. Ulica kestenova. Otac, majka, brat i ja sa početne stanice stare trinestice sa Dušanovca krećemo u nepoznatao, bar za brata i mene.Posle nekoliko stanica silazimo kod jedne pekare tridesetak metara od velike ulice sa jablanovima. Kasnije saznasmo da je ulica Južni bulevar, pekar je „Vlada pekar“, i to zauvek ostade. Ugao Ustaničke i male kaldrmisane, turskom kaldrmom, ulice čudnog imena, ali koje se odmah ureže u pamćenje – Franca Rozmana. Gusti, fascinantni špalir kestenova sa obe strane ulice – nadrealno. Sa leve strane lepe predratne prizemne vile. Sa desne strane jedno stovarište građevinskog materjala. I krenusmo polako ulicom. Kuće se prorediše i počeše barake i nekoliko poljančeta idealnih za mali fudbal. I nešto što me je godinama plašilo i za mene bilo misterija. Jedna meni tada visoka ograda sa gustim rastinjem iza,prašumskog tipa. Nešto kao mesto gde stanuje „Baba Roga“. Ulivaše mi neku jezu dugo vremena.
Izađosmo na čistinu, pored dve barake i jedno poljanče, a preko puta dve iste zgrade u gradnji, starinsko građenje – od četiri sprata. Elem, prosvetni radnici osnovali zadrugu koja za njih gradi stanove. Pope nas ćale na prvi sprat broja 43 i pokaza: tu će biti naš stan. Brat i ja smo bili mali da bismo osetili ushićenje kao naši roditelji. Samo se sećam komentara moje majke koja reče nešto što je danas malo smešno: Malo je daleko od centra. Brat i ja se odšunjasmo i obratismo više pažnju na poljanče preko puta i dva velika solitera ispred – crveni i plavi u ulici jablanova – Južnom bulevaru.
Vraćajući se u iznajmljenu sobicu u Kumodraškoj, kod Dušanovačke pijace mislio sam samo na jablanove i onu misterioznu kapiju sa gustim rastinjem. Zašto? Ne znam.
I prođe neko vreme. Kratko. Uselismo se. Počeli smo da sklapamo poznastva sa vršnjacima u kraju. U početku sumnjičava i površna, a ispadoše večita. I jedan momenat koji je evidentan. Ljudi se nađu, skuće se i počinju da povećavaju porodice. I dece sve više i više. Osnovne škole „Svetozar Marković“ i“Milica Pavlović“ prepune. Detinjstvo, u pravom smislu se razbuktalo. I nešto drugo što je počelo da nam zaokuplja pažnju – sport. Dva stadiona blizu a atmosfera ondašnja, ne danjašnja. Uglavnom, ili skoro stalno se pratio fudbal. Počesmo pomalo da čitamo o sportu u novinama u zavisnosti koje je koji roditelj kupovao. Dnevni list Sport beše samo za odabrane, nekako „rara avis“. Ali je čitan, uglavnom, prvih nekoliko strana onog velikog formata stare Borbe gde bejaše nešto o fudbalu, sve ostalo prema kraju sve manje i manje. I šlajfnice o ostalim sportovima bejahu sve skučenije idući prema kraju lista, sve do poslednje stranice gde su vesti bile kao,“bože me prosti“ one crno uokvirene na kraju Politike.
Zato je kao grom iz vedra neba odjeknulo održavanje Evropskog prvenstva u košarci, nama u tom momentu malo poznatog sporta, u Beogradu 1960. godine. I Bog ponovi – „Neka tu bude košarka“. Ona se polako zapati. Koševi u školama, na pojedinim, doduše retkim betonskim prostorima po gradu. Mada su ti koševi bili, prosto, lako pomerljive, da ne kažem kradljive prirode, širilo se. Često neko prepozna svoj koš na tuđem igralištu, a u međuvremenu neko „tuđ“ je ugledao svoj na njegovom. I tako u nedogled. Međutim, kako se broj koševa u gradu umnožavao broj“prepoznavanja“ se smanjivao. Obrnuto proporcionalno.
A i lopte su u početku bile urnebes – valjda iskopavane u Viminacijumu. Retko sasvim okrugle i od raznih materjala. Prave košarkaške lopte dugo, veoma dugo nismo videli. Ali uprkos svemu magična igra se zalepi za naša srca. Poče da napreduje i u listu Sport, sa zadnje strane prema unutra, utakmice sve posećenije.
Uspesi reprezentacije izbaciše u orbitu nove sportske zvezde; Daneu, Đerđa, Đurić, Korać, Gordić…. I mnogi drugi. Polako ali sigurno se pela košarka na lestvici popularnosti. A posebno beše uočljiv ovaj koga navedoh kao četvrtog. Riđ, štrkljast, nemilosrdan strelac, najbolji na mnogim takmičenjima, postade jako popularan i kao igrač i kao skroman, vaspitan i obrazovan momak.
A, da, i jedna anegdota. Kako je svako veče stajao na početku Knez Mihajlove ulice, mnogi parovi su dogovarali sastanak “kod Žućka” u određeno vreme, jer je bio vidljiv sa velike daljine. Ne znam da li je istina, ali simpatično zvuči.

Uglavnom popularnost košarkeje je rasla. Druga polovina šezdesetih pogotovu. Neki košarkaši stigoše pa i prestigoše fudbalere po popularnosti.
Na plimi takve atmosfere neki od nas se namah zalepiše za tu igru ne sluteći da je to neizlečiv virus. A lopte su polako prestajale da liče na kokosov orah i jaja. Ali, bože moj, kad si gladan i govno je slatko. Najbolje lopte su još uvek čuvane za utakmice i njima su trenirali samo najbolji igrači.
Sredinom šezdesetih počeo sam ozbiljno da treniram košarku i bio veoma vredan.
Ali svih tih godina sam odlazio kod Vlade pekara i od onog zatvorenog dvorišta hvatala me jeza. Kao klinci svuda smo se muvali – po podrumima, skloništima, nekim tunelima između dva solitera, ali baš nikad nismo zakačili tu “prašumu“, da li iz nezainteresovanosti ili iz straha – ne znam.
I sada dolazimo do teme zbog koje je ovoliki uvod, mada i da je detaljniji ne bi bilo na odmet.
Uglavnom, eksplodira košarka, bokori i rascvetava se iz godine u godinu . Sve se prati. Uspeh na OI u Meksiku podigao naše „objektivne“ apetite. I svi željno očekuju SP u Ljubljani zakazano za 1970. godinu. Potajna nada, ogromna želja i entuzijazam.
Ali, usred svega toga – šok! Proleće 1969. Odjeknu vest – poginuo Radivoj Korać. Neverica i ogromna tuga. Uzdanica generacije, zvezda, uzor i primer. Tada je moj Piva jedan jedini put u životu napustio trening. Zbog Žućka. A u košarkaškim krugovima sveopšta žalost i strepnja. Puca sistem.
Žućkoje stanovao u Nebojšinoj ulici, išao trinesticom koja je stajala baš ispred Vlade pekara. Često sam stajao tu ispred dugo i čekao da ga vidim. Pa sam često oblačio ćaletov mantil i držao ga rukom nezakopčanog da bih kopirao Koraća. A i dan danas uvek imam po par ili dva spenserica, cipela koje je on nosio.
U međuvremenu naš kraj se razvio, podignuti soliteri, namnožilo se dece, izrasla puna energije. Donešen jedan koš na „pozajmicu“. Poče da se pika basket. A pomenuti plac Baba Roge – netaknut. I onda, na inicijativu nekolicine, uz nesebičnu pomoć počivšeg košarkaškog tate tog vremena Nebojše Popovića, osnovaše klub i dadoše mu ime „Radivoj Korać“. Vrlo hrabro i obavezujuće. I poče borba, prolazi između Scile i Haribde. Dugotrajna borba i obaveza. Obaveza koju je svom težinom samo ime nosilo. Ne sme da se sramoti.
E, zbog toga smo se okupili u petak 17. juna u Franca Rozmana 55. Čujem i da je ime ulice promenjeno, ali dozvolite starom nostalgičaru da koristi ime iz svoje mladosti.
Rekoh na početku da sam malo poranio zbog parkinga. Međutim, kad stigoh bilo je već skoro puno. Svi smo se poznavali. Neki zbog starosti i zbog maski (retkih) neprepoznatljivi, ali to beše brzo prevaziđeno osmesima i emocijama. Jedino što donesmo svi zajedno na plato breme od sigurno 3000 i više godina koje pregurasmo do sada. Pozdravima i ljubljenju nikad kraja. Mislim da se i ovaj oslabljeni kovid malo smilovao. A vala i ako nije neka mu je na dušu – povod je bio prelep.
Pu,pu da ne baksuziram,da ne beše večitog Bate Đorđevića ja bih bio među najstarijima ,ako ne i najstariji među ostalima.Program je bio lep i malo duži, ali se zbog silnog emotivnog naboja kod svih prisutnih tome mora progledati kroz prste.

Neizmerna međusobna ljubav, prijateljstvo i poštovanje. Ej, velika većina je tu od početka. Tolike godine. I namerno ne pominjem imena jer bi me bila velika sramota da nekog izostavim. Nekako mi pade na pamet da sam se ja odselio iz Franca Rozmana baš u vreme kada su oni osnovani.
Ganuše me Gavrine suze. Nekako sam drugačiji utisak imao o njemu. I pomislih kolika je bila hrabrost to da u vreme kad je Beograd postajao košarkaški centar Evrope, u euforiji nicanja klubova na svakom koraku, osnuju klub pod imenom jednog od glavnih stubova u temeljima velike i, po mom mišljenju, još uvek nezavršene piramide zvane Jugoslovenska i Srpska košarka. I upornost i strpljenje da do sada izdže. Suptilno su izabrali svoj put i način. Hrabro su nosili svoj krst za koji ja kažem – kad uspeš da ga izneseš uspravno onda si uspeo. Nijedan Pontije Pilat im ništa nije mogao.
I da ponovim – sa radošću ulazim kroz kapiju koja mi je nekad ulivala strah i neku strepnju. Ali sada ulazim sa radošću. Kapija do koje smo dolazili sankajući se od stepenica u vrhu Dragana Pavlovića (ako i to nije sada promenjeno). Ako je bilo jako hladno išli smo i dalje, jer je bilo leda. Kapija ispred koje mi je, po jednom takvom ledu, mali kamionet prešao preko noge dok sam bio na sankama. Na svetog Nikolu 1962. ili 63. Kako nekih posledica ne bejaše to mi nekako ispade srećno mesto. Malo bolela noga i prođe. Deca su čudo.
Da, po ledu i snegu kojih smo se svi mi tamo sećali i koji su trajali onako beli i hrskavi mesecima.
Ulazak kroz kapiju kao ulazak u raj. Osmesi ne silaze sa lica, kao da su svih 50 godina prošle lako. I samo u crticama i sekvencama shvatih kroz koliko su muka prolazili svi oni tamo da bi onaj plac osvojio i sačuvao za decu toga kraja. Malo se osamim, sednem i lebdim u mislima.Ulazim u 3.000 godina poznastava, uspomena i zajedničkih sećanja. I imponuju mi što su svoje ambicije usmerili ka nečemu što je mnogo više od igre i samog sporta – praviti od deteta čoveka, usmeravati decu prema dobrom i poštenom. Uz to zauvek prijatelji i zanesenjaci.
Ja sam, valjda, kad sam pošao na košarku krenuo desno a ne levo. Ali znam sve one, pogotovu iz plavog solitera, koji su se trudili oko Koraća. Malo sam počeo ranije da igram, mislim pre nego su nastali, i mislim, skromno, da smo i mi iz KK Radnički svojom igrom, rezultatima i popularnošću malim delom učestvovali da moji drugari iz kraja osnuju klub velikog imena, a sada i velike tradicije.
Ej, 50 godina nisam tamo, a oni rastu, samonikli ali čvrsti i izdržljivi kao kaktus i drugačiji i nesvakidašnji.
Znam da sport ume da bude i lep i nemilosrdan u isto vreme, i da se klubovi osnivaju da bi, u krajnjoj liniji, napravili neki rezultat, i ako to ne ide posle nekog vremena se gase i ljudi odustaju jedan po jedan. Ali, ovi su svoji i drugačiji i, nekako kao uzvišeni čudaci. Mi koji smo u ovom našem svetu divimo im se – ostali, što se mene tiče, ne moraju. Meni su oni ovakvi kakvi su dovoljni i sebičan sam.

Ređaju se govornici, svako bi nešto da kaže sa osmehom, a meni osećanja idu od ushićenja do tuge, jer se krunimo. Sve nas je manje i manje. Jer, da ponovim stoti put – život je bolest koju niko nije preboleo. Možda je proslava 50 godina kluba prava mera za zajedničku radost. Jer videh i štapove i štake. I bez obzira na sve osmehe, osmeh kao ogledalo duše ostaje. Plutamo po sećanjima i siguran sam da ćemo se gore svi ponovo videti u nekoj rajskoj Franca Rozmana 55. I svestan da izlazim sada u mrak ulice, otržem sebe od milih i dragih i ulazim u stvarnost. A ona je takva kakva je – hirovita i nepredvidiva. Ali, kao izuzetak, KK Radivoj Korać isto kao deo današnjice stoji prkosno i uspravno.
Procenite koji je bolji deo i šta je lepše.
Ja znam.
Photo: Privatni album
4 komentari
Kada jedna Legenda košarkaška,kao što je naš drugar iz kraja Dugi Damnjanovic, napise ovako emotivan clanak o “tvom”klubu, suze koje naviru citajuci su suze sete i ponosa,bogami i radosti.Hvala Dugi sto si svojim prisustvom uvelicao nas jubilej!
Dugi ljudina,sportista i bratina😘😘😘
“Hrabro su nosili svoj krst…”- Bogumi, vecu pohvalu od jednog “krstasa” klub nije mogao dobit. Hvala Dugi, izuzetan tekst, bravo! Nadam se da ti je to vece dopunilo rezervoar inspiracija, za dalje pisanje. Poz. Amer
Jedan sam od onih koji su bili na osnivačkoj skupštini KK “Radivoj Korać” i ponosan sam zbog toga.
Navijao sam i za KK “Radnički”, zbog komšija iz Franca Rozmana.
Hvala Dugi na lepim uspomenama.
Milan iz crvenog solitera