Sa neizmernom tugom i veoma sam potresen vešću da je otišao negde u raj Borut Basiin, moj prijatelj. Dugo je nosio prezime Golob, po majci, i odatle mu, valjda, nadimak Taubi (golub na nemačkom).Kasnije kada ga je valjda priznao otac, dobio je prezime Basiin. Prezime italijansko sa dva i.
Toliko, samo malo u uvodu.
Kada bi neko postavio pitanje najbolje petorke sa ovih prostora svih vremena bio bi u problemu jer bi odgovor bio, praktično, nemoguć. Pođeš samo od plejmejkera i već je problem. Njih je više nego ceo tim. Da ne nabrajam poimence. O tome sam već ranije pisao. Mi malo stariji koji više pamtimo i znamo istoriju naše košarke, mnogo generacija, teško da bi se odlučili. Između ostalih, tu se nalazio i Borut Basin koji je u kombinaciji sa velikim Daneuom bio ubitačan. Njegovo ime unosi pometnju u sam izbor. Bio je briljantan i nesvakidašnji. Čudak i spadalo u isto vreme. Duh, imaginacija i beskrajna zabava je za njega bila košarka.
Ja ću ovde da iznesem kako sam ga doživljavao i video, i koliko mi je radosti uneo u život.
Pa da krenemo od početka.
Kasne šezdesete. Ostadoh nekako sam u hotelu, i neko od starijih se sažali i reče: “Hajde sa nama u bolnicu da posetimo Taubija. Imao je saobraćajku”.Nisam ga do tada lično poznavao ali sam ga gledao protiv Partizana na Kališu i protiv mojih na Krstu. Obe je odigrao briljantno, rasturao i zabavljao se uz stalan osmeh na licu. Od košarke je pravio vodvilj i zabavu. “Buba u uhu“ na košarkaškom terenu.
Elem, ulazimo u bolesničku sobu a Taubi, sav ufalšovan ali raspoložen. Upoznajemo se uz par kurtoaznih reči, i ja se osmelih da pitam kako se dogodila nesreća. Pa, reče on, zamisli – voziš autoputem preko sto na sat i neki ludak iz mraka sa fićom izađe pred tebe. Ja onako naivno, upitah – a koji je to ludak? Pa ja – nasmeja se i razoruža me za sva vremena.!
Onda smo počeli da se viđamo češće. Ja sam ga, uglavnom, sa divljenjem gledao sa klupe i divio mu se. Sve, baš sve je zavisilo od njegovog raspoloženja. Niko mu ništa nije mogao.
Zakačismo malo i reprezentaciju, i primetio sam da je bio veoma blizak sa Ćosićem. Normalno, sve je to bilo iskričavo, puno fora i fazona sve dok Žila nije otišao u mormone. Pokušao je i Taubija da uvede među iste, ali je brzo shvatio da bi Taubi svojim duhom i šarmom priveo mormone sebi, a ne obratno.
Čuo sam i priču da je na nekoj od ranijih turneja Taubi namamio golog Ćosu u hodnik i zaključao vrata. Pa se Ćosa umotavao u tepihe od sramote. Mada ni Ćosa nije bio od juče, pa je osveta bila bacanje svih Taubijevih stvari sa četvrtog sprata na ulicu u nekoj vukojebini u Americi…
Znam da je nagovorio Ćosu da na sebe obuku samo donji deo trenerke za utakmicu bez šorceva, jer kod Ace Nikolića je uglavnom igralo šest do sedam igrača, a ostali su vreme provodili na klupi. Ali kada je Aca pet minuta do kraja poslao Ćosu na zagrevanje bilo je povuci – potegni. Sva sreća Aca se bio zaneo, kraj brzo dođe a Ćosa je bio zelen i preznojio se od muke i straha.
A na pripremama B reprezentacije u Kranjskoj Gori doživljaj koji se pamti.
Moj kum Milun Marović mi pokazuje kako se rukama love pastrmke u ledenoj vodi Save Bohinjke, par stotina metara od izvora. Na jednom mestu ustava, zadržava vodu i pravi jezerce dubine par metara a veličine oveće sobe. I, normalno, sa jedne strane vrbe se savile do vode i napravile nešto kao tunel. Uđe čiča u vodu koja je bila toliko hladna da sam je ja jedva prelazio iako je bila široka samo nekoliko metara. Mek, bogami, hrabro rukama pod kamen i malo-malo pa izvadi ribu. Ja bejah samo nosač. I onda šok. Ispod onih vrba, iz onog leda, izroni pojava sa maskom, perajima i puškom (što beše zabranjeno). Jedva smo prepoznali Taubija. Zaledio se čekajući neku veću ribu. Mi se prestravili, a on se nasmeja. Mi smo, u stvari Mek, navatali tuce manjih riba a on ništa. Ali ovo nije ribolovačka priča. Kako je samo mogao da izdrži toliko dugo u onoj hladnoj vodi. Čudo.

Ali najlepše uspomene i momenat kad smo se najviše zbližili je onda kad smo zajedno bili gosti Partizana na turneji po Italiji, sredinom sedamdesetih. Ne govorim o zajedničkoj igri. Mada smo odigrali samo jedno poluvreme zajedno jer se on povredio. I to poluvreme je bilo sinfonija. Lepota od trikova, pasova i zajebancije u igri. Nekom Ameru je u jednom napadu dva puta proturio kroz noge loptu. Proturio je i meni kad sam u jednom momentu napravio blok. Publika u delirijumu, opšte veselje.
No, kako je već bio na zalasku karijere i nespreman, povredio se i nije igrao do kraja turneje. Ali to nije smetalo organizatorima da ga proglase najatraktivnijim igračem na turniru uz frenetično odobravanje publike.
Na turneju je poveo suprugu i sina Jaku. Nadasve simpatičnog plavušana od tri godine. Svima su bili dragi, posebno Jaka, a, opet, posebno mom kumu i meni. Sjajno se slagao sa nama.
Elem, sve ovo se dešavalo u Porto san Đorđu na italijanskoj obali Jadrana. Tako jednom prilikom šetamo moj kum Marović i ja duž plaže pune kupača. Plaža peščana, i dugo je plićak. Kad odjednom ugledah kako kroz vodu dvadesetak metara od obale malo plavo žgepče koje me podseti na Jaku. Uzviknuh – Jaka! On se okrenu, nasmeja se i potrča prema nama. Bejaše bar kilometar daleko od hotela. Malo se naježih.Uglavnom, odgegamo se zajedno do hotela i predadosmo dete roditeljima. Nisam siguran šta sam očekivao, ali uz neviđenu nonšalanciju Taubi se nasmeja i reče: On je k’o mala kuca – uvek se vraća. Meni ipak beše malo nelagodno.
Taubi nam je pričao o svojim dogodovštinama, naravno najviše sa Ćosom, ali i sa drugima. Izdvojiću jedan njegov geg kojim nas je nasmejao do suza.
Jednom prilikom krene Taubi nekim malim autom od Bleda prema Jesenicama. Imao je društvo sa kojim se stalno viđao i družio: Brane Oblak, fudbaler, Janez Gale, hokejaš, Taubi i još jedan četvrti kome nisam upamtio ime. Obično su se sastajali u jednom kafiću u blizini tada,milicijske stanice u Jesenicama. Tamo se on i uputio tom prilikom, i na jednom mestu gde beše jako širok put uočio je milicijski radar koji je kontrolisao vozila iz suprotnog pravca. I odmah mu pade na um ideja. Naime, nekako u to vreme Janez Gale, čuveni hokejaš, sportski bog u najpopularnijem sportu u Sloveniji toga vremena, ali golman, kupio je ganc novu “ajkulu”. Čudo od auta u to vreme. I stalno se hvalio time. Osvajao je i ženske pomoću “ajkule”.
Tek, prilazeći Jesenicama, Taubiju pade na pamet ideja i došavši u društvo odmah otvara priču. Isprovocira razgovor – te kako “ajkula” ne može da ide više od 150, te da i nije neki auto sem što je udoban. Prst u oko i crveni plašt pred Galea. Razveze se priča i Taubi na kraju poentira. Te kako je dogovorio sa milicijom da stanu na put ispred Bleda, te da će oni da mu izmere najveću brzinu i bla, bla, bla – zamasti on priču i bejaše ubedljiv. Gale riknu i skoči. Ne bi ga zaustavio ni bager Mičigen. Ostalo je sve u sferi nagađanja i mašte, i kasnije priče Galea kad se smirio i priznao da je navučen. Tek, uđe Gale u “ajkulu” onako napaljen i ljut. Krenu prema označenom mestu. Prođe kroz mali usek i ugleda radar u daljini, i niz malu nizbrdicu nagazi do daske –prođe pored milicije sa skoro 200 na sat. Jedva je ukočio do italijanske granice. Stade, okrete se i onako naivno se vrati da pita miliciju koliko su mu izmerili da je išao. Epilog možete zamisliti. Vratili su ga u Jesenice pod pratnjom, video drugare kako se smejulje i odmah shvatio sve. Znam da su i neki visoki političari morali da saniraju situaciju. A mi, mi smo umirali od smeha dok nam je Taubi ovo pričao.
Onda je prošlo neko vreme. On se polako gubio sa vrha. Ja sam služio vojsku u Zagrebu, a on igrao u Industromontaži. O tome sam već pisao. Taubi je malo dobio na težini, ali je u pokretima i reakcijama bio brz, munjevit. Igrati protiv njega na treningu, a pogotovu sa njim, je bilo vrhunsko zadovoljstvo. A družiti se – pogotovo.
Nekako spontano nastade prekid u našoj komunikaciji. On završi karijeru, a ja u inostranstvo. I desetak godina se niti čusmo, niti videsmo. Mada sam se ja stalno raspitivao za njega i njegovu kolibu.
E, kada je ovde počeo pičvajz i raspad one nam lepe zemlje, kod mene se iz inata stvori poriv da zovem sve prijatelje iz Jugoslavije da čujem kako su i šta misle. Na moj ponos reagovali su svi kao ja, a ja neskromno tvrdim da sam to i očekivao. Tako posle nekog vremena dođem i do Taubija. Obradovao se i kao da se nije iznenadio pozivu. Onda je živeo u toj svojoj kolibi bez vode i struje. Godinama. Na moje pitanje kako je i šta radi, on odgovori: Dobro sam i stojim na prozoru sa puškom i čekam jelena. Setih se Kranjske Gore i zavideh mu na načinu na koji se izborio za svoju slobodu. I do kraja života je živeo na relaciji Kobarid – koliba.
Dovedosmo veterane Slovenije u Beograd, a on beše među njima, i ja odmah pre nego u hotel pokazah im sve ruševine još neraščišćene (to beše odmah po bombardovanju). Njemu su oči zasuzile.
Voleo sam da razgovaram sa njim ili, prosto, da ćutim. Bio je srce od čoveka i oličenje nonšalancije i „jebe mi se“ života. Poslednji put ga videh na proslavi osamdesetog rođendana Ive Daneua. Obradovasmo se jedan drugom kao deca. Već sam onda primetio da je bio rovit. Nekontrolisani šećer je uzimao svoj danak. I mada smo se proveli fenomenalno, primetio sam da su noge počele da ga izdaju i onaj način života koji navedoh. Zapuštena bolest ga je vodila kraju. Od Ive sam čuo da su mu dani odbrojani, i na kraju da je preminuo.

Kao da je umro deo mene. Otišao je moj idol u osvajanju i nošenju sa slobodom na svoj način. I svi znamo da to košta. Rano je odlepršao beli golub u slobodne visine.
Vreme u košarci mu je već odalo počast, a ako je ovo moj nekrolog njemu – HVALA MU.
Photo: Twitter
2 komentari
[…] | JUGOPAPIR | RTS | SLOVENSKA-BIOGRAFIJAKOŠ MAGAZIN | SPORTAL | […]
[…] | JUGOPAPIR | RTS | SLOVENSKA-BIOGRAFIJAKOŠ MAGAZIN | SPORTAL | […]