- Jugoplastika ‘71 (19-3)
Upasti u ovaj Top 10 je stvarno teško. Bilo je sjajnih momčadi koje to po određenim ostvarenjima zaslužuju, ali opet, ovo pišem subjektivni ja i stvarno mi je bilo teško vagati količine ljubavi. Ponavljam se, ali ponudit ću i par argumenata. Brojanje prema dolje otpočinjem s timom Jugoplastike iz godine davne. Ova generacija igrača Jugoplastike ostaće upamćena po plasmanu u finale Kupa Šampiona sljedeće godine, ali ovaj prvi domaći naslov splitskog kluba došao je kao plod izuzetne vizije Branka Radovića i okupljanja neponovljivog trija asova u Petru Skansiju, Rati Tvrdiću i Damiru Šolmanu. Kao ispomoć fenomenalnom trokutu služili su poznati igrači tog vremena – Mihajlo Manović, Zdenko Prug, Mirko Grgin, Zoran Grašo i još dvojica braće Tvrdić, Damir i Lovro. Najvećim konkurentom za naslov te sezone bila im je zagrebačka Lokomotiva, ali reprezentativni trojac bio je na visini zadatka, ubacujući prosječno gotovo 60 od 86 koševa Jugoplastike te sezone, i naročito briljirajući u obrani, gdje je zastrašujući centar Pero Skansi bio ključnim pojedincem. Nakon Zadra, Jugoplastika je postala drugim prvakom stare države iz Hrvatske. Težište kvalitetne košarke počelo se pomicati prema Dalmaciji.
Najefikasniji terceti prvenstva ‘71:
1317 koševa – Šolman, Tvrdić, Skansi (Jugoplastika)
1174 – Kapičić, Simonović, Cvetković (Crvena Zvezda)
1163 – Čermak, Jelić, Farčić (Partizan)
1154 – Plećaš, Kovačić, Rukavina (Lokomotiva)
1140 – Mišović, Purić, Drobnjak (Borac)
1140 – Jelovac, Žorga, Basin (Olimpija)
Splitski trio, kako je vidljivo iz tabele, ostvario je 143 koša više od drugoplasiranog trija Crvene zvezde. To je prosječno čak 6.5 koševa više po prvenstvenom kolu od bilo kojeg terceta u prvenstvu 1970-71. Uz to, Jugoplastika je imala i ponajbolju klupu lige.
- Cibona ‘82 (17-5)
Mnogi će mi predbaciti što sam stavio generaciju Cibone ‘82 ispred generacije ‘85, koja je također osvojila trostruku krunu, ali umjesto Kupa kupova, osvojila je Kup prvaka. Mislim da i momčad iz sezone ‘82 ima svojih aduta. Prvo, radilo se o genijalnom pobjedničkom projektu Mirka Novosela i Krešimira Ćosića koji je bio na zalasku svoje briljantne karijere. Cibona je u regularnom dijelu prvenstva ostvarila skor od 17 pobjeda i 5 poraza, malo iza beogradskog Partizana koji je također imao momčad za velike stvari. To joj ne bi bilo dovoljno za titulu da te sezone nije odigran prvi plejof. Cibona je u legendarnoj, trostruko produžovanoj utakmici finala, slomila Partizan u Beogradu, a nakon toga lako slavila u Zagrebu. Em je to bio prvi domaći naslov u povijesti za Cibonu, em je ostvaren protiv dosta jačeg protivnika no što je Cibona imala u sezoni ‘85 (ja nekako stalno zapostavljam ovu gubitničku generaciju Zvezde koja je imala finih igrača). Momčad je gotovo identična onoj iz ‘85, samo je umjesto Petrovića još igrao Ćosić – bekovima su bili Aco Petrović i Željko Pavličević, na krilima Mihovil Nakić, Sven Ušić i debitant u prvenstvu, mladi supertalent Zoran Čutura. Pod košem su bili još uvijek sjajni Krešo i Andro Knego. Još su Bečić i Gospodnetić igrali bine kotačiće. Svi od navedenih su igrali za reprezentaciju Jugoslavije. Za Ćosića to je bila sezona puna satisfakcije, nakon Zadra i talijanskog Sinudinea, to je bila treća momčad koju je vodio do titule u domaćem prvenstvu, a usput je osvojio i svoj jedini međunarodni klupski trofej. Konac djelo krasi.
Klubovi bivše države koji su osvojili trostruku krunu u sezoni:
Jugoplastika ‘77 – (prvenstvo, Kup, Kup Radivoja Koraća)
Partizan ‘79 – (prvenstvo, Kup, Kup Radivoja Koraća)
Cibona ‘82 – (prvenstvo, Kup, Kup pobjednika kupova)
Cibona ‘85 – (prvenstvo, Kup, Kup rvropskih prvaka)
Jugoplastika ‘90 – (prvenstvo, Kup, Kup evropskih prvaka)
POP 84 ‘91 – (prvenstvo, Kup, Kup evropskih prvaka)
- Bosna ‘78 (23-3)
Pazite, ranije spomenuti, efikasni, ali gubitnički Partizan je rangiran stepenicu iznad Bosne iz iste ove sezone. Zašto tako? Zašto nisam stavio tim Bosne iz sezone ‘79 ili možda ‘80? Mislim da je baš ovaj tim Bosne posjedovao svojstva koja ga čine jedinstvenim u povijesti. Iza Partizana su iz dva razloga – crno-bijeli su te sezone imali pozitivan skor 2-1 protiv Sarajlija, dok je drugi razlog ponovo subjektivne prirode – smatram da su Kićanović i Dalipagić podigli evropsku košarku na novu ofanzivnu razinu, i da su uz bolju koheziju trebali do naslova. Delibašić je Bosni donosio nešto drugo, nešto suptilnije. Kinđe je svojim igrama i nenametljivim ponašanjem na košarkaškom terenu, uspostavio pozitivan balans koji je momcima Boše Tanjevića i te kako trebao. Elegancija u igri koju je on donio nije niti suigrače ostavljala ravnodušnima. Mirza je sve oko sebe činio boljima. Pakleni šuter Žarko Varajić bio je potpuno u službi kolektiva; 5 ili 50 koševa na utakmici, pitanje je potrebe tima. Raša Radovanović postajao je svjetionik pod košem – Partizan nije imao tako visokog, kvalitetnog i agilnog centra. Dan danas mislim kako je Radovanović nedocijenjen igrač. Organizatori igre tima su, osim Mirze, bili: Svetislav Pešić, kasniji trenerski imperator i Sabit Hadžić, kasniji reprezentativac SFRJ. Pod košem i na krilima reprezentativci Đogić i Benaček, te solidni klupski igrači – Bosiočić, Krvavac, Zrno… svi preko dva metra. Nitko se te godine nije mogao mjeriti s dužinom klupe Sarajlija, a svi su dali svoj doprinos u osvajanju naslova. Baš svi. Ovo je prvi tim bivše države s kompletnom košarkaškom momčadi koja je mogla parirati bogatijim španskim i talijanskim klubovima. Gotovo identična postava je dogodine trijumfirala u historijskom Kupu šampiona.
Najboljim timovima Jugoslavije kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih bili su Bosna, Jugoplastika i Partizan. Osvojili su šest uzastopnih titula u periodu od ‘76 do ‘81. Ako pogledamo postotak uspješnosti u periodu tih godina, najuspješniji je Partizan (zahvaljujući slabim sezonama Bosne ‘81 i, naročito, Jugoplastike koja je napustila prvu ligu – inače je prilično izjednačeno). Delibašić u Bosni i Jerkov u Jugoplastici, propustili su sezonu ‘81 zbog JNA, dok je Kićanović u Partizanu, iz istog razloga pauzirao ‘80, Dalipagić ‘79. Partizan je uzeo tri naslova, Bosna dva, Jugoplastika jedan. Ipak, od sezone 1975-76 do sezone 1979-80, znači cijelu jednu petoljetku, Bosna je bila najuspješnijim košarkaškim kolektivom Juge.
Najuspješniji timovi prvenstva ‘76 – ‘80:
77.2% 95-28 Bosna
77.0% 94-28 Partizan
76.4% 94-29 Jugoplastika
- Partizan ‘78 (21-5)
Nikako bez sezone ‘78, spominjane po rekordima efikasnosti, slabim obranama, Ćosićevim natezanjem s ljubljanskim Brestom i KSJ, i vrhuncem rivalstva Kićanovića i Dalipagića. Koliko god je ostatak tima djelovao skromno, ova dvojica bili su, barem naizgled, iznad svih dotad postavljenih normi. Nikada prvi i drugi najbolji strelac prvenstva bivše Jugoslavije nisu dolazili iz iste momčadi, sve do pojave Kiće i Praje. Nikad niti jedan tim u povijesti evropske košarke nije imao duet koji je iz utakmice u utakmicu išao preko 30 poena svaki (zajedno rekordnih 68 te sezone), niti je imao tako konstantne zabavljače masa – prva alley-oop zakucavanja domaće košarke djelom su Kiće i Praje. Njihova peta i posljednja zajednička sezona u Partizanu bila je ekstremnim primjerom njihove kontroverzne koegzistencije. Nakon što su Partizanu donijeli prvi naslov u istoriji kluba ‘76, dvije godine kasnije osvojen je i prvi međunarodni trofej – Kup Koraća. Malo tko je Bosni davao šansu pred odlučujući prvenstveni susret u Beogradu, samo tri dana nakon finala Koraća u Banjoj Luci. Sarajlije su ipak pokazale moral pobjednika što su potvrdili i dogodine u Grenoblu. Kićanoviću i Dalipagiću nije bilo suđeno uzeti taj naslov ‘78, usprkos solidnoj podršci – pod košem su bili još neiskusni Boban Petrović, Miško Marić, Pešić, Vujačić, a na vanjskim pozicijama su igrali Todorić, Beravs, Kerkez. Većina navedenih je igrala za repku bivše države, ali je jedino Boban ostvario značajniju karijeru. Kićanović je već sljedeće sezone pokazao za šta je Partizan bio sposoban, uzimajući prvensvo s identičnim timom – bez Dalipagića! Bosna je možda imala malo dužu i iskusniju klupu i danas se čini potpuno ispravnim što je uzela naslov te ‘78. Tužno je samo to da nikad više nećemo imati priliku vidjeti dvojac kakvim su bili Kića i Praja na vrhuncu svoje moći.
Najefikasniji dueti ex-YU prvenstva (zajedno koševa u sezoni):
68.0 Kićanović – Dalipagić (Partizan) ‘78
62.1 Kićanović – Dalipagić (Partizan) ‘77
61.2 Korać – Gordić (OKK Beograd) ‘62
60.2 Kićanović – Dalipagić (Partizan) ‘76
59.7 Bojović – Radović (Partizan) ‘63
59.5 Petrović – Cvjetićanin (Cibona) ‘86
- Zadar ‘75 (25-1)
Jedna legendarna škvadra bivše države doživljava svoj apsolutni vrhunac u sezoni ‘75. Premda sam razmišljao i o momčadima Zadra koje pokoriše Jugoslaviju druge polovine šezdesetih, ipak je ovo tim koji strši iznad svih dotadašnjih varijacija. Zadrani su nakon poraza od Jugoplastike u uvodnom kolu prvenstva, nanizali čak 25 pobjeda i osvojili titulu s dotad neviđenom bilancom. Ako je povratak Ćosića iz Amerike bio zaslužan za pomjeranje zadarske košarke na novu razinu i ako je dugovječnost Đerđe postavila nove limite trajanja jednog igrača; ova sezona označava i kraj jedne ere, jednog specifičnog načina igre. Projekt prebacivanja kvalitete na Dalmaciju bio je dovršen, Zadar je osvojio 5 od posljednjih 11 šampionata države ( Jugoplastika jednu). Da Krešo nije 4 sezone proveo na studiju u Americi, Zadar bi u najpesimističnijem scenariju imao barem još dvije titule. To ga u povijesnom kontekstu vrijednosti, stavlja na prvo mjesto, čak ispred deset uzastopnih titula Crvene zvezde u ranom periodu. Ostatak ekipe sačinjavali su: budući superstrelac Branko Skroče, izuzetni leteći potencijal Čedomir Perinčić, veteran brojnih bitaka i ranijih naslova Bruno Marcelić, i Nedeljko Ostarčević, koji će Krešinim stopama put studija u Americi; trenerom je bio Lucijan Valčić. Nije najtalentiranija i najdublja momčad, ali jednostavno je imala nešto posebno. Utjecaj Ćosića i Đerđe ne može se opisati samo riječima, njih je trebalo gledati. U 6 zajedničkih sezona, 5 naslova prvaka države. Najbolji dvojac YU-košarke svih vremena? Vjerojatno. Kec i petica.
Minusi ovog tima nisu brojni; osim kraće klupe, najvećim grijehom ere Ćosić/Đerđa je potpuni nedostatak evropskih trofeja. Dva polufinala Kupa šampiona ne čine se adekvatnim mjerilom kvalitete jer su već ranije na istom, ili čak i višem nivou, nastupali OKK Beograd i Olimpija. Iste te sezone ‘75, Zadar je u najprestižnijem kontinentalnom takmičenju pojačao Amerkanac Dag Ričards, Krešin frend s faksa, ali je Zadar dvaput uvjerljivo pregažen od strane Real Madrida s ukupno 40 koševa razlike. Skor Zadrana u prvenstvu od 25-1, nadmašit će zagrebačka Cibona 12 godina kasnije, ali ta do naslova neće. Tad se već uvelike igrao plejof.
5 titula Đerđe i Ćosića sa Zadrom:
‘65 81.8% 18-4
‘67 86.4% 19-3
‘68 86.4% 19-3
‘74 84.6% 22-4
‘75 96.1% 25-1
Zadar svakako ima svoje adute kada govorimo o najuspješnijem timu bivše države. Đerđa i Ćosić su prilikom osvajanja naslova, vodili tim do nevjerojatnog skora od 103 pobjede i samo 15 poraza, što je fenomenalnih 87.3% uspješnosti.
(Nastaviće se)
Photo: YouTube
2 komentari
BEŠE I NEKI RADNIČKI KOJI JE SVE NJIH DOBIJAO OD POČETKA SEDAMDESETIH PA JOŠ NEKOLOKO GODINA! ! !
mislim da su 1982. u ciboni bekovi bili petrovic i damir pavlicevic a ne željko pavlicevic