Početna BLOG: DUGIDugi: Let iznad golubijeg  gnezda (1)

Dugi: Let iznad golubijeg  gnezda (1)

od Miroljub Damnjanović Dugi
14 pregleda

Ne valja, počeo sam da umišljam i da doživljavam sebe sve ozbiljnije kao pisca. Kao uzdigao sam se iznad onog običnog domaćeg zadatka. Mislim školskog, kao na primer pismeni – uvod, razrada, zaključak.

Vidim da se čita i pomislim da ipak ima nekog kome odgovaraju moje, na primer, skraćene rečenice bez glagola. I zanat suzbijen na velika slova i interpunkciju. I, možda, nesvakidašnje pisanje u aoristu i u onom drugom, još daljem vremenu, nisam siguran kako se zove. Mada ja više volim sirovost i surovost i preskakanje u izražavanju nego školovanu uređenost i temeljitost.

Možda pišem kao morzeovom azbukom, ili kao starinskom stenografijom iz ekonomskih srednjih škola svojevremeno. Ili mi mozak kuva od nerečenog.

Valjda sam zakasnio u izrazu i vremenu, pa hoću mnogo toga toga da kažem u malo reči. A opet se rasplinem – nespojivo.

Zato ne volim svoje umišljaje s početka teksta.

A baratanje utiscima, ličnim percepcijama i svojim sećanjima – sve je to subjektivna kategorija. Sve je podložno kritici i opovrgavanju. Pogotovu sećanja, a to sam valjda već rekao u nekom od predhonih tekstova, a možda i nisam.

Ja sam svoja sećanja prihvatio kao bogatstvo i smisao svog života. Pri tome dozvoljavam da svako ima svoje, i to bogatstvo mnoštva je trezor mislećih.

A sećanja su izuzetno homosapijensno vlasništvo. Kompleksna, nevidljiva kategorija. Vrlo različita. Umeju da budu teška i lepa. Ona koja traže oproštaj, ali i nude oproštaj. Sećanja su i bogatstvo i krst.

Trudimo se da se sećamo lepog i uspeva nam uglavnom. Ali u jednom deliću mozga,malom ali istrajnom ostaju ona teška, ona za koje komšija Alchajmer, koji stalno stoji pred vratima u ovim godinama, dođe kao rešenje a ne kao kazna.

A mi iz Radničkog nosimo svakojake opcije, ali o tome drugi put. Tek, naučismo to.

A ovo o čemu i o kome pišem komšija iz predhonog stava ne može, niti hoće, niti mu dajem da gurne u zaborav.

I opet sam se raširio, a tek da znate šta mi je sve na pameti. I na moje digresije, i na skretanja ste verovatno već navikli. Ovo o čemu ću pisati (ovo je, valjda, prvi infinitiv koji sam iskoristio u svojim pisanijama) zaslužuje ovoliki uvod, moju punu posvećenost bez obzira na vanvremensku emotivnu subjektivnost. Biće to tekst pun životnih iskrica, mojih sudova i tumačenja, stvarnih događaja, ličnih sećanja i, možda, malo pesničke slobode. Ja to ne prepoznajem, ali dozvoljavam da su drugi to u stanju.

Želim da pišem o Pivi. Zaslužio je mnogo više od mene, i mnogo više od drugih, nego što je dobio za ono čega je začetnik, stvaralac i fantasta. Univerzijada u Moskvi 1974. Radnički sa par pojačanja predstavlja Jugoslaviju. Mnogo sportova i sportista, druženje u slobodnom vremenu, pogotovu u velikoj sali, za nas specijalnoj kojih je na Lomonosovu bilo koliko hoćeš. U uglu klavir. Galama, smeh, normalno kod mladih. I odjedanput sa klavira tonovi  „Vreme plača“. Rej Čarls i Piva za klavirom. Zamukosmo, začu se jedno „Opa“ i on prekide pravdajući se zadebljalim prstima. Kao ćevapčići, kako reče. Jedan od mnogih talenata koje je posedovao. Namerno sam ovo stavio na početak, tek da se zna.

Otišao je 27. novembra 1995. Odavno, ali tako skoro koliko su sveža sećanja na njega.

Ili Bog nema milosti pa njemu beše tako zapisano. A verovatno i nama je bilo zapisano, boldovano, da se on i mi sretnemo i „ujedinimo“ krajem šezdesetih prošlog veka. Elem, skupljasmo se, naizgled s koca i s konopca kako se kod nas u narodu kaže. Ali dece je onda bilo i nije ih trebalo odvajati od kompjutera nego samo malo zagrebati ispod površine. Vreme kad nisi morao da plaćaš da bi trenirao, a i nije mogao svako da igra košarku. Morao si da se nametneš i da neko namiriše nešto u dečaku.

Juniori Radničkog, prvaci Jugoslavije 1973.

A Piva je onda kao rentgenom gledao kroz nas. Video je nešto u nama, i to ne samo ono što smo mi onako balavi želeli, već nešto mnogo više od naših najmaštovitijih nadanja.

Desetak godina kasnije smeniše „kumovi“ Pivu i dovedoše trenera,već afirmisanog, i to van zemlje, takođe odraslog na Krstu. I njegova prva rečenica beše, a pamtim je, ureže se: Nema više „URA“ košarke. To su oni mislili o našoj igri, o Pivi i njegovoj viziji. Bez obzira na uspehe. Sve kao Pivi se posrećilo. E, tugo . . .

A koliko je samo znoja i snage potrošeno pod nadzorom ona dva, možda malo i razroka zbog gledanja u golubove, zanesenjačka plava oka.

Koliko nam  je naših ličnih nenadanih rešenja bilo dozvoljeno u igri i kasnije, vizijom, bilo uvežbavano. Sve je video u nama i dozvoljavao da se to razvije, i još to unapređivao.

Zato smo bili ispred, malo čudi i, po mome, avangarda. Svuda su nas zavoleli i, mislim, da smo dosta doprineli razvoju lepote košarke, brzog razmišljanja. Nešto kao preferans i šah sa kotranapadima. Pokušajte to da zamislite. E – tako su nas i cenili, a cene nas i danas. Svuda, samo ne u svojoj kući – da poludiš.

Pa tadašnji trener Zvezde reče da je to bio jedan od, ako ne i najbolji tim Zvezde u novijoj istoriji. Možda i jeste, i mani imponuje da se složim sa tim. Malo su bili stariji, samo malo, i mnogo smo naučili od njih igrajući beskrajne trening utakmice na Kalemegdanu kod Brkinih jablanova. Ali nas ne pomenu kao rivale, pogotovu ne da smo ih dobijali nekad lakše nekad teže, ali i gubili. Sjajan rivalitet učitelja i učenika. I ostade mi urezano nešto kao da je Radnički nešto namestio 1973. Valjda nešto protiv i njegovog tima. Ali to je oduzimanje priznanja Pivi. Možda zato što se Piva izdigao iz iste sredine što drugi nisu mogli, iz istog gnezda.

Zasmetalo mi je i kad je Ranko koga mnogo volim i on mene,pošteno, a Piva ga je cenio, na jednom našem druženju u “Svetom Nikoli” na Bulevaru reče – Šta je Piva uradio za našu košarku? Video je moj iznenađen pogled i nije više komentarisao.

Skakućem sa uspomene na uspomenu, sa teme na temu. Nesređenost u pisanju. Znate, a i pitam se, a hoću, kako da pišem o jednom nesvakidašnjem fantasti koji kad priča već ima tri ideje unapred u glavi. Pošteno, u početku bilo ga je teško pratiti dok protok kroz naše mozgove nije probijen. Onda više nije morao puno da priča, ni da završava rečenice.

Sinoć se čujem sa Srećkom i on reče,a to me je podsetilo na ovaj deo teksta – ja bih ove današnje trenere posle deset dana treninga sve „iznabadao“. Normalno, slobodna hiperbola. Posle pet sati treninga izlaziš da igraš utakmicu sa više od pedeset prozivanja. To je ono za naučene akcije. Za individualnost nema mesta ni vremena. Niko to više ne ceni, ne želi. Treneri se boje, nesigurni su. Linija manjeg otpora. Reč improvizacija je toliko profanisana da ima negativnu konotaciju kod svih nesigurnih koji bi samo da imaju opravdanja. Pred sobom, pred drugima, a igrači su samo sredstvo. Malo grubo, ali tako je.

Imrovizovanje, individualna mašta i kreacija je nadogradnja naučenog kroz osobe koje to mogu. Ona podrazumeva i hrabrost u učestvovanju i donošenju odluka nenadanih za druge, ali uz razumevanje svojih. To smo kod Pive imali, tako smo izabrani i obučeni i dobili poverenje i slobodu.

I što vreme prolazi shvatam da smo bili kao reakcija teških metala, teški unutar sebe, lako je bilo izazvati fisiju, ali teško fuziju, što je nadogradnja i u atomskoj fizici. Teško je u sredini gde su svi, ama baš svi, glavni i glavniji kad se uradi nešto dobro. Mi sa Pivom smo imali tretman u sopstvenoj sredini kao – da se neko  ne naljuti – afroamerikanci šezesetih. Kao strano telo. Ništa nije smelo da se dogodi van uravnilovke i neiskakanja.

Piva možda nije hteo, ili nije smeo da odleprša sa Krsta. Možda se tu nakaradno osećao ušuškan, ali je možda i osetio snagu da se izdigne, opstane i odupre mentalitetu „palanke“.

Sa strane, pogotovo nama, izgledalo je da on za sebe ništa nije znao da uradi. Lepota jeste u davanju, nesporno, a ta naša sredina je priznavala samo netalasanje kao kategoriju.

Ja sam zatrovan Radničkim. I što vreme više prolazi to mi je srce punije. Ali ne prćutkujem. Izabrani smo kao ličnosti koje misle, i ja iznosim svoj stav. Ma doći će neko sposobniji i pametniji od nas da prevaziđe te komplekse malih. Moje je da priznam.

A sad opet o Pivi. Ne da nije umeo, nije želeo da se „kožira“, ondašnji izraz za fensi oblačenje. Da možda ostavlja neki utisak pojavom. Dovoljno je bio lep, sa očima koje su, valjda, upile svo plavetilo neba od gledanja u golubove (a prepoznao sam da su ga fascinirale njihova sloboda i vernost), i sa malo, samo malo manjka kilograma, sa malo šminkeraja bio bi faca. On to jednostavno nije želeo. Mada je i ovako plenio. Od starijih smo čuli da su ga devojke raširenih očiju gledale kao reinkarnaciju, ili obratno, Pola Njumena na ovim prostorima.

Uvek je bio čist i dosadno jednostavno obučen. Valjda su bliski vodili računa o njemu, a on je to smatrao bizarnostima, i samo tražio prostora da se razmahne maštom i talentima.

Sećam se da se Brankica trudila, koliko je on to na svoj tihi način dozvoljavao, da ga obuče i obuje.

I bruks čizme, onda in, pravljene po meri i skupo plaćene i obuvene samo jedanput, kao za baksuz za utakmicu koju izgubismo. I čizmice a, možda i Brankica, bejahu žrtve košarkaške zaluđenosti i sujeverja.

I neki šareni sako, diskretan, moda tog vremena, koji nije skidao sve vreme, a desilo se da smo lomili sve u to vreme, ali sako progoren na leđima od nekog ko je pušio u autobusu iza. Nije ga skidao, proglasio ga srećom i nosio uprkos svima i svemu.

Sećam se dosta sujeverja i možda nesigurnosti, ali je košarka bila konstanta.

I sad opet jedan skok u stranu.

Jedan lik koji je ostavi trag u Jugoslovenskoj košarci a isto je potekao sa Krsta, u Radničkom bukvalno našao porodicu, kasnije u Savezu proveo godine i godine, reče jednom: Sklonite se, evo ga Piva, sad će opet o košarci. Ej, sklonite se ide čovek koji diše. Ejlienskog porekla i o čemu će – o svemiru. To samo govori koliko ga nisu razumeli.

Napisao sam neke teze po kojima bi trebalo da pišem i stalno mi padaju  nove na pamet. I kao precrtavam kad ih obradim. A svaka mi je važna. Preskačem vremena, kontekste. Možda je tako i bolje. Mada se bojim da server Koš magazina neće izdržati ove pretumbacije.

Mi iz Radničkog smo čudo. Napadamo samo svoje, a meki smo onima spolja. I svako ko od nas dođe – od njega počinje istorija. Ono čuveno – pre rata nismo imali ništa i onda su došli Nemci i odneli nam sve.

Kad o ovom pišem osećam bes i ljutinu, i možda napišem nešto ružno, a na to nisam navikao. Zbog ambijenta u kome smo nastajali i uspevali ovo je oda iskakanju i pojavi kao što je bio Piva.

Sedeo je na stepeništu u hotelu u Kraljevu, onako običan u japankama, leto je bilo. Neki juniorski turnir. Mi stojimo ispred njega i zaklanjamo recepciju, malo nesvakidašnje. I onda njegovo – ponašajte se pristojno u hotelu, svima dobar dan. Hoću kućno vaspitanje, reče.

Bili smo mladi mladalački najpametniji na svetu pa smo sa osmehom ga gledali i mnogo kasnije smo shvatili baš.

Kao i ono u Zadru kad konačno postadosmo prvaci. Neopisiva euforija. Nekoliko maturantskih balova i ceo hotel su slavili sa nama. A mi. Jebiga, u tim godinama kad ulicu pređeš na crveno umisliš da si Bog. Neopisiva radost mladih. A jedini koji je, ubeđen sam, to najintimnije shvatio i slavio je bio naš kapiten i stariji drug Ražanj. Mislim da je njemu onda sve bilo dozvoljeno, vala dugo je čekao i dočekao. Čak ga je i Piva sa blagim osmehom ispratio.

Elem, Ražanj dignute glave i razvučenih usana ide kroz hotel sa kelnerom koji iza njega na kolicima vozi flašu viskija, a Mile i ja da se ugledamo na kapitena u bazenu sa drugim kelnerom i drugim kolicima sa pivom.

Ne znam da li se sećate  – “Buba u uhu”, uživo van JDP-a.

Onda malo smirenje i onda ono Pivino, lagano, očinski – Sad treba da glumite prvake. Možda nije našao pravi izraz pa je Meku i meni to izgledalo malo smešno. Čuj, da glumimo, da se puvamo i nadimamo. Pa ti onda bljesne. Mnogo je teže ostati na vrhu nego se popeti gore. Malo je mesta a svi hoće gore. To smo odmah osetili na mnogim prijateljskim utakmicama tokom sledećeg leta. Svi te poštuju, dive ti se, ali svi, ama baš svi hoće da te skinu. Pogotovo sledeće sezone. Više nisi nepoznanica, svi te shvataju ozbiljino, mnogo ozbiljnije nego ranije. Tu se tek vidi koliko si jak.

Piva je mnogo brzo razmišljao a kako je malo govorio, i usporeno, drugi su ga pogrešno shvatali. On nije imao potrebu, ili nije hteo da dugo objašnjava. Valjda je mislio da ga svi razumeju. Neki nikad, a nama je trebalo vreme da mu uđemo u mozak, ili on nama.

Ili kad mi je mnogo ranije posle jednog treninga na Krstu u jednoj rečenici rekao kao savet, ili zadatak: Gledaj Džejmsa iz Bostona i Voljnova. Samo to, ni gde ni kako, tek da razmišljam.

Voljnova videh na Sajmu nešto kasnije, a Džejmsa na nekom filmu, čuvena šesnaestica, koji se u košarkaškom svetu vrteo do besvesti, do izlizavanja. Opet uz moju digresiju da sam ga ja tokom vojeske u Borongaju u Zagrebu puštao vojnicima desetak godina kasnije. Neko finale NBA iz 1964. ili 65. Ne sećam se. Upamtih i Rasela i Lju Alsindora iz tog filma. Da se potrudim verovatno bih se setio mnogih ali to za ovu priču nije bitno.

A Piva je voleo da govori –PER ASPERA AD ASTRA. Neki od nas tek od njega su naučili ono čuveno –ZAMISLI NJIH KRENE A NAS STANE.

E, a bolno težak poraz od Mladosti u Zemunu mu je davao za pravo. I ako ga nismo u početku shvatali ozbiljno, život nas kasnije klepi po glavi. Naučismo da je poraz najznačajnija lekcija u životu.

Zato smo u Gostivar, već veoma jak i formiran tim, išli u najjačem sastavu.

Avgust, asfalt se topi. Nikog iz kluba – sa nama samo on. Dovoljno, ali i nepoštovanje. I prolaz pored one čuvene lokomotive plavog voza, stanica slučajno ili zbog vrućine fantomski prazna. Samo tamo daleko, skoro kod Save, na poslednjem koloseku neki voz polazi. Vagoni kao ovi danas na Mokroj Gori, mali. Lokomotiva kao iz kaubojskih filmova. Polako kreće. Iako je među nama je bilo zajebanata, taj koji to reče, a reče –ode voz za Skopje, voleo je mnogo da priča i onda kad je trebalo, a pogotovo kad nije.

Svi stjimo ispod nadstrešnice kod „prvog levog“ kad se Piva trgnu iz svog sveta. Polete preko jednog koloseka, drugog, jednog perona, drugog, trećeg, gore-dole.

Ko to tamo peva u najavi petnaest godina ranije. Smešno do besvesti, trener ti je i otac i ne smeš glasno. Jedini  koji je smeo da nešto kaže uz osmeh je bio Ražanj – Pivo, ovo su mangupi, zajebavaju. Stade Piva kao Klint Istvud u pustinji, okrete se, očekuješ još muziku Enrika Morikonea. Uz sav njegov bes siguran sam da je pomislio da je za ludilo, imaginaciju koju je selektirao trebalo i mangupluka. Sve ima svoju cenu, a on je znao i da se žrtvuje da bi dobio.Mada je onako dečački, a u njemu je do kraja života čučalo veliko dete, zamrzeo našeg lajavog druga za sva vremena. Ode karijera. A pogotovo posle epizode sa priprema u Arnđelovcu. Ovo je za priču.

Po Pivinom planu krenemo mi ujutru oko devet po grupama na vrh Bukulje. Piva kao rešio da povede računa o sebi, i on sa nama. I „prevari se Suljadina Fata“ i odluči se da pođe sa grupom koju je predvodio Brza, znameniti junak iz predhodnog događaja. Nas nekoliko za i sa Bracom Karatijem. Bogami preživesmo ga do vrha. Ko se seća Brace zna da je to bio nadčovečanski napor. I kad smo pomislili da smo sve preživeli, onako neiskusni, trčali smo nizbrdo dugim koracima, više kočili ali zajebancija vrhunska. Ne mogu da vam opišem kakvu smo upalu guznih mišića dobili, tri dana nismo mogli da sednemo na stolicu. Nemojte nikad da trčite nizbrdo, verujte – nauk za ceo život. Uglavnom, vratismo se za sat i po. Tek ovih sa Brzom nema. Podne, dva, pet… i u pola sedam, kad su stariji već pomišljali na miliciju, pojaviše se naši Igmanci. Piva iskolačenih očiju, zelen. I od svih objašnjenja koji su zalutali u pamćenju, upamtim Pivinu repliku: Jebote, okrenem se ja a Bukulja u daljini ovolicka. I to pokaza ispruženom rukom i približenim kažiprstom i palcem na oko pola centa. I od straha i muke, a opet duhovit. Tek naš trener do kraja priprema ne izađe iz hotela, prestade da se trudi da se vrati u formu, a Brza, Brzina karijera poče da klizi.

Ovo beše digresija i vezana je za iste aktere i na Beogradskoj stanici i ovo posle. Tek da se vratimo putu u Gostivar.

Ražanj je malo koristio privilegiju da je po godištu bio blizak Pivi, i sve vreme puta je ronzao: Pivo gde me povede. Kao, sad mi mladi moramo, a on ne. I pedeset puta Pivina replika – Zamisli njih krene, a nas stane. Posle zemunske Mladosti Piva je prvu petorku slao da kupimo burek i jogurt. Za svaki slučaj.

Sad opet vremensko teleportovanje u zimu 1973, KEŠ, utakmica protiv Reala u Madridu, prestonici Kastiljanaca, najelitnih Španaca, kako oni to postavljaju.

Svi sa Krsta i Jova iz hale na  NB prosuše po bokal vode za nama. E kako to ne beše Gostivar, nakalemiše se mnogi iz uprave da putuju sa nama.

A vize, Franko, predrasude i neobaveštenost. Tek, ulazak u normalan svet beše iznenađenje. Sve gledamo da nije neki Potemkinov Madrid. I opuštenost, i Prado. I taman smo se navikli kad jedan auto odlete u vazduh. ETA, ili šta već. Opet se stegneš. Pa sat od Reala sa posvetom. I posle svih kontrautisaka igraš utakmicu, za Radnički i Krstaše nezamislivu. U hali 12.000 ljudi, sa ogledalima duplo, a sa našim strahom još više. Svima su nam se noge odsekle. Kao u onoj partizanskoj – KO DRUKČIJE KAŽE TAJ BLEBEĆE I LAŽE… Malo hiperbole, ali nije daleko od istine.

Dok smo primetili da se igra košarka oni nabiše razliku. Brabender ubica, a čuva ga Ražanj. I sad u tajmautu, a razlika ihaj, naš kapiten se izlete: Ma ljudi, meni Brabender nije problem. A Pivi već ranije pena krenula, fitilj se skratio, stisnuta pesnica sa isturenim zglobom srednjeg prsta za nabadanje, mada mnogo ljudi beše okolo. Tek  Pivino pre ekscesa beše ono briljantno – a taj način se uči na nekom od predmeta psihologije, beše – A je li, bato, koliko bi nam dao da ti je problem? Od tuge, muke i nemoći, počesmo da se smejemo ko idioti. I defitivno upadosmo u mali broj ludaka i čudaka koji, pogotovu u to vreme, posetili ex špansku imperiju.

Šampionski tim Radničkog 1973.

Ovo nije preterivanje. Svi ovi moji utisci i sećanja su potvrđeni u mom direktnom razgovoru sa iračima Reala na zajedničkoj večeri posle revanša u Beogradu, koji smo glatko i sa priličnom razlikom dobili. Luik reče da su se svi smejali kad su se podsećali tog momenta, a tek publika.

A sad opet unazad. Leskovac. Stara hala sajma. Dvesta metara od kuće u kojoj sam rođen i crkve u kojoj sam kršten. Nekoliko sijalica od dvesta sveća. Polumrak. Moji duhoviti Leskovčani doneli hoklice od kuće za sedenje (malo pesničke slobode), prisustvuju pionirskim koracima košarke u Srpskom Mančesteru. Protivnik – Dunav Ruse iz Bugarske. Velika razlika u kvalitetu. Kod nas igraju svi. A njihov plej mali kao lopta. Srećko i ja na kraju klupe u polumraku. Pošteno, nismo ni očekivali da ćemo više u teren. Ali, ne daj vraže, neki višak penala kod nas i Piva nas posla iza publike da se zagrevamo. U igri Mek – dovoljno. Zagrevanje se oduži i mi počesmo da se zezamo. Nismo ni primetili da neko od naših ispade sa pet penala. Piva ustade, okrete se, i dok nas uoči u onom ambijentu prođe koji sekund. I nas neozbiljne. A mladi, šta ćeš.

I onda ono njegovo čuveno,vaspitno. Stisnuo zube, sva sreća bejasmo daleko, igramo sa četiri igrača – nema izmene. Mek i juniori. Ispade još jedan, i utakmicu završismo sa trojicom. Sa Milunom to protiv takvog protivnika nije bio problem. Odglumismo nonšalanciju ali smo gledali da budemo malo na distanci od njega. Razumljivo.

Ali, kad razmisliš, lekcija za život – poštovanje svakog protivnika i publike. Nismo samo Srećko i ja upamtili tu lekciju.

Photo: KK Radnički

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar