Početna BLOG: DUGIDugi: Let iznad golubijeg  gnezda (2)

Dugi: Let iznad golubijeg  gnezda (2)

33 pregleda

Da neupadam u kontradiktornosti, definitivno, bez obzira na trenutne manifestacije voleo nas je roditeljski, kao decu. I grdio i kudio, ali nas i branio od svih. Možda za sebe nije bio tako dobar ali za nas. . .  I to smo mnogo sporije shvatali nego što je trebalo.

A voleo je sve svoje igrače, prosto se vezivao za njih. I ne samo nas iz Radničkog.

Minsk 1967. ili ’68 godina. Piva trener starije juniorske reprezentacije i na nagovor Laze ugura Dragana Radosavljevića i mene iz mlađe selekcija, a kako dan pred  put zaljubljeni Miljanović iz Sl. Broda ostavi stvari i ode, jedini u gradu od talentovanih juniora sa važećim pasošem beše Latifa, i on krenu sa nama. Piva prvi trener, Toša Lazić pomoćnik. Avion do Moskve i voz do Minska, bogami putešestvije.

A turnir kao turnir olimpijskih nada, veliki, impozantan ambijent. Velika hokejaška dvorana i stalno puno. Dvanaest reprezentacija. I sad da ne lamentiram nad celim odigravanju. Finale protiv  zastrašujućih Rusa. Nešto nisam da pamtim ta imena, i nije ni bitno. Arzamaškov, Saljnikov, Bjelov i dosta njih. A i naš tim sjajan – sve sami mladi A reprezentativci. Samo da pomenem: Vinko, Duci, Šolman, Moka – dovoljno. A Rusi, ili Sovjeti da budem politički korektan, kao planine, i ide teško. Biju Srbi al’ biju, i to još više Turci. Samo parafraza.

I Piva na tajmautu smisli nešto što nikad nije uvežbavano: da trojica prave blokove na penalu, i oslobode Damira za šut. Moka je to momentalno shvatio i poče da funkcioniše. Damir daje i daje i daje. Lepo beše i za videti. Šolmanov čuvar Saljnikov, plavušan, jak kao zemlja, brz kao zmija, upade u problem. A da, i stalno je bio namršten.

I ovo je važno – Piva u odelu, ali skinuo cipele i navukao japanke. On do kraja.

Kada se ovo što vam pričam dogodilo ja sam se zadesio iza ruskog koša, beše prostora dosta. Zašto – ne sećam se. Tek u toj konkurenciji je čast bila da obučeš dres, a da te pošalju na zagrevanje to beše ravno krunisanju. Zaključujem da su me poslali po vodu, ili čuvenu „mandarinovku“. Teško je u malo reči objasniti sve šta je šta. Davna vremena. S druge strane terena zagreva se, ali ozbiljno, Cvrca Manović, netom nova nada Jugoplastike, inače ponikao na Krstu.

I onda se Šolman diže,valjda deseti put a onaj namršteni iz  nemoći mu uđe u telo od pozadi. U vodoravni se Damir na metar i po visine i zveknu na pod uz zvuk koji nema znak ni u jednoj azbuci, abecedi ili nekom drugom znakovnom pismu. Gledam ga na zemlji, na tren i u vidno polje mi uleće Cvrca u šprintu od onog koša. Mislio sam da primenjuje naučeno na Krstu, da brani novog klupskog drugara. Ali gleda ukoso, i moj pogled kao u američkim filmovima švenkuje na desno. U kadar uleće Piva, skinuo japanke i trči vukući za sobom Tošu, koji ga vuče za sako, kao plašt. I isturenu već opisanu čuvenu pesnicu, a Cvrca kao Beara – Pivi u  noge. Nesretni Saljnikov bi na glas prizivao Sibir da ga  je naš trener dohvatio. Znate, publike puno, i nije baš kao  u Kini kulturne revolucije kada su preko ozvučenja određivali kad i kako i na kom nivou se navija. Beše za nijansu slobodnije. Bejahu malo slovenskiji, ali iznenađeni. Na turniru olimpijskih nada socijalističkih zemalja, u zemlji ishodišta ideologije, nije bilo mesta za kriminal, ekscese i ispade. Doduše kada sam mnogo kasnije pročitao u dahu i sa jezom roman „Dete 44“ naknadno shvatih veličinu naših mladalačkih iluzija i zabluda.

Tek, nekako se sve smiri. Damir mlad, jak i spreman, izdrža pad i ne bi mu ništa.Začas se sve zataška. Rusi ipak osvojiše turnir, i, što reče Moka – morali su jer su zato i napravili turnir. Piva je i ljudski i očinski i treneski kiptio od besa, proguta sve, ali je tim postupkom sve igrače dokupio.

Možda je on i malo lebdeo iznad igrača, i trebalo je vremena da ga shvate i prihvate, a u reprezentaciji obično toliko vremena nemaš.

I nešto što sam primetio.Bio je malo naporan ali nesebičan i dosta uporan u večitom razglabanju o košarci (a neće valjda o vasionskim letovima), ali je golubove čuvao u svom svetu, sebično za sebe, ili je imao neki nama strani golubarski svet. U našem svetu je esnaf i svoju profesiju čuvao i poštovao. Ja sam to osetio kada zakačih skakanje uz tribine što sam na trening utakmici onako tinejdžerski glupo i nevaspitano uvredio protivničkog terenera. Treneri su ga i zato voleli, i oni koji su su imali strpljenja od njega su mogli mnogo da nauče. Pitajte mog druga Zlatana Tomića. O tome više ne može da nam kaže, a da je među nama mogao bi mnogo – Luka Stančić, i mnogi drugi. Bio je otvoren, nesebičan, sav se davao i bez trunke sujete i kalkulanstva. A znao je, pazite – da sasluša druge, pogotovo igrače. Nesvakidašnje. I za ono, i za vremena kasnije.

Tako i sebi dajem za pravo da ono što smo sa njim postigli bila njegova vizija sa puno naše nadogradnje koju je on dopuštao. I mnogima je to izgledalo nerezonski, ali samo naizgled. Ali rezultat je sudija svega. Pa setite se, i Mikelanđelo je sa učenicima oslikao Sikstinsku kapelu (niko nije lud da pretpostavlja da je sam to radio), i samo je on, ili malo njih sa njim, nazirali konačni izgled.

E sad malo pretenciozno. Svaka naša utakmica je bila mala minijatura, delić neke naše zamišljene „sikstinske kapele“. U drugačijem obliku i za množinu ne možda tako vredno, ali za nas da. Ovo moje.

Govorio mi je – slušaj Ranka, a ovaj – Slušaj Pivu. Iako nisu bili baš najbliži. Govorio mi je da slušam i Lazu, i Luku, i njihovo s poštovanjem izrečeno: Samo slušaj i prati Pivu.

Piva, koliko sam čuo od starijih, i ne beše neki igrač, uglavnom zbog vida. Kažu da je bio talentovan ali se brzo gubio u  igri. Kao da je već onda igru gledao unapred, trenerski. I da, kažu da je bio jako dobro košarkaški školovan i obučen, što, pošteno, nama i nije nešto značilo tada.

Ovaj iskok iz priče je zbog jednog događaja iz sredine sedamdesetih. Igramo revijalno protiv veterana našeg kluba. Neca i kompanija. Piva se pojavio na zagrevanju u trenerci, spreman ali kasnije nije igrao.

I na zagrevanju ispred mene na kapici diže se Piva u skok šut. I to ne  običan. San svakog igrača – Sija Nikolić i Iva Daneu šut. Poređenje možete oceniti kao pretenciozno, ali je moje i branim ga. Pogledah ga iznenađeno i rekoh – OPA! Brecnu se na mene, šta je, i ućuta kao da ga je malo bila sramota da mi objašnjava da je i on bio igrač, i da košarka ne počinje od nas. I da vredimo onoliko koliko cenimo ostavštinu starijih, i koliko vrsta svojih vrednosti ostavljamo mlađima. A da budem bezobrazan, tek stariji nas na toj utakmici izudaraše i dobiše utakmicu. Ma kakvi prvaci Jugoslavije. Da se zna ko je stariji. A to što su sudili i krali da je i nas bilo sramota jer su nam neki od njih bili uzori i idoli…

E sad mi bejasmo, šta god ko govorio, njegov proizvod, ili više produžetak. Od njegovih maštanja i ideja baždareni i usmereni da su misli Ražnja i Srećka i njihov mozak bile blutut vezom vezani za njegov. Ali onda počinjaše naše i povratno, i onda je nastajalo ono su mnogi pežorativno i sa podrugivanjem nazivali – ma improvizacija. Beše tu i malo zavisti. I uz svo poštovanje mnogo kasnijih na pijedestal dignutih „triangla“ i sličnih, na silu napravljenih filozofskih kategorija u košarci, mi, i ne samo mi, smo to upražnjavali mnogo ranije. Jer košarka je prelepa igra, i kada je savladaš prosta je. Normalno, mnogo pameti i znanja i rada je u sve to ugrađeno,.ali nema vremena da se mrštiš i stavljaš prst na čelo kao onaj Rodenov ljubimac. Zbog brzine razmišljanja nema, ili je jako, jako malo vremena za igru 5 na 5. Ako je ima mnogo je to ružan doživljaj i za igrače i za ljubitelje. Zbog težnje brzorazmišljajućih sve se u trenu završavalo 2 na 2 ili, kao nadogradnja, tri na tri. I da li vam to koincidira sa onim starinskim ubitačnim basketima, tri protiv tri, koje smo nemilosrdno upražnjavali uz apsolutnu Pivinu podršku. Ne mogu da ne napomenem da su većina trenera iz čisto pomodarski neznanačkih razloga bili protiv basketa.

Miroljub Damnjanović Dugi

U svemu ovome se provlači ime našeg kapitena Ražnja. Dosta stariji od nas, bliži Pivi po godinama. Bljiantne košarkaške pameti, svoj stil igre godinama stvaran promenio je i prilagodio nama, a onda nas i učio i vodio, i bio značajan u našem osvajanju prvenstva.

E taj isti Ražanj je sa ostalim starijim igračima sačekao Pivu pri njegovom povratku u Radnički iz OKK Beograda. Sredinom šezdesetih. Približnih godina. Radnički beše iskusan tim, formirane psihologije i sa reprezentativcima: Neca, Ražanj, Miško. Ali nekako stalno na granici liga, iskorak napred pa nazad. Tako da Piva nije imao mesta da nešto tu menja. Ovako sa ove vremenske dinstance, a nekoliko puta sam pomenuo da je Ražanj to uspeo, Za druge, uz svo poštovanje – nisam siguran. To mora da prokomentariše i neko drugi, ali mislim da je naš trener već imao izmaštane ideje. Tlo u tom momentu ne bejaše plodno. Pa ni sredina, ne samo tim. Učaurena, ravna sa izrazitom zebnjom od talasanja. I nekako kad se pojavi neka ambicija kod nekog, kao da podsvesnio oseća potrebu da se udalji iz svog okruženja, i onda obično uspe. Mnogo njih iz Radnikog su uspeli na strani, i kao da ih beše sramota ili teška žal da se ponose odakle su. Vuče se taj, grubo rečeno, kompleks malih, peče i boli. A kad Piva sa nama uzlete, tek to zapeče – znači može se. Zato možda i pominju Pivu uglavnom u anegdotama, a i ja pomenuh neke, ali ne priznajući mu da je uspeo što niko pre i posle njega nije. Da izraste veliki u maloj zatvorenoj sredini.

Anegdota ima u životu i poželjne su, u svim sferama. Ali one boje život a ne osmišljavaju ga. Uglavnom su dobronamerne mada ima i  onih drugih. I smeta mi onaj čuveni kometar o Pivi, od uglavnom ex-naših: Pivi se posrećilo. E, LAŽ i zla namera.

Tamo 1973. ili ’72, od sedam ekipa SD Radnčki u saveznim ligama one VELIKE zemlje pet ih je bilo šampioni. Ko nije bio prvak te godine nije smeo na Krst. U velikoj košarkaškoj ligi Jugoslavije, u drugoj polovini sedamdesetih, od dvanest trenera devet je poteklo iz Radničkog. Radnički je obrazovao razmišljajuće ljude. Samo tražim priznanje a ne pomilovanje za najhrabrijeg među njima, za onog koji je u onakvoj sredini uspeo da odleprša u visine. Sada već neponovljive. I ma koliko to izgledalo da niko nikad iz Radničkog kao trener neće biti košarkaški prvak Jugoslavije, kao trener i član ekipe. Istorija je istinita, uvek je  gruba, nemilosrdna, ali glupošću opskurnih ličnosti neki put i nagradi.

Stadion KK Radnički

Piva je uvek bio u svom svetu, emotivan i kad ga iznenada izvučeš u stvarnost bio je podložan manipulacijama drugih jer on sam nije bio neki mangup. Njegov svet je bila mašta i talenat. Malo, ili skoro niko mu to nije priznavao. A mi smo, i ovim odajem svima nama priznanje, to prepoznali i prihvatili.

Piva nije baš bio racionalan u životu, i bio je svestana toga. A što je najlepše, o svemu, pa i o tom svom hendikepu, pričao je na najduhovitiji mogući način. U svemu bez ustezanja, ulepšavanja i preskakanja predstavljao je sebe. Sećam se njegove priče o dogodovštinama iz košarke koja nas je dovodila do smeha na granici, pa i preko granice suza, tokom priprema na Žabljaku, Jedistven beše.

A emocije do pucanja, bez trunke zaziranja šta će drugi o tome da kažu.

Za njega takvog je trebala zaštita i prizemljenje, da bi se iz njega izvuklo nemerljivo bogatstvo i lepota. Nažalost, mi, mislim na Radnički, ne bejasmo takva sredina.

Svima je ostala u sećanju slika kada je pao kao proštac na pod hale, kada smo, a svašta smo mu priređivali dok nas je oblikovao, izgubili utakmicu od Lokomotive u kojoj smo 45 sekundi do kraja vodili sa sedam razlike i imali loptu. I izgubili u regularnom vremenu, bez trojki u to doba. To beše liga kad smo ispali u Drugu ligu sa pozitivnom koš razlikom. Dobro mu je srce izdržalo. Taj poraz je rezao i boleo, kao i neki drugi posle, ali nam je pomogao da naučimo, da se uzdignemo i kasnije eksplodiramo.

Mnogo sam se raspisao i sada ću da privodim kraju ove moje lamente. A sećanja samo naviru. I dok pišem ne osećam ni bes, primećujete da ne psujem, ni razočaranje jer bih time unizio našeg trenera. I možda najznačajnije sećanje i deo mog života. Samo jedna fina i dugotrajna tuga.

Krst od sećanja, koje pomenuh na početku, zbog nas i naših posle ne smemo da zaboravimo. Ovo bi trebalo da bude kraj jedne, što reče Miletova Jelena, filmične priče o jednom nesvakidašnjem čoveku i talentu. Prespavaću i onda ću videti da li je baš ovo kraj.

E nije baš. Život  je valovit izazov. Pojavljuju se usponi i racionalniji ih zaobilaze. Ali su izazov. Tako da ima uspona i uspona. Neki su baš strmi. Tu se prave serpentine. Čovek svašta smisli. A prečice su velike muke, ali sanjari i uporni ih biraju.

Mažda je ova moja priča izgleda više kao priča  o nama nego o Pivi. Ne. Piva je bio neodvojiv deo nas. Pratili smo njegove snove i sanjarenja. Crpeli njegovo znanje. Valjda nas je tako i izabrao.

Ovo je i priča o sredini iz koje smo izrasli, i iznad koje smo se izdigli.

Naš Radnički se sada gradi iz temelja. Prelepo. Ali i osnova i nadogradnja su LJUDI. Hrabri, posvećeni i opredeljeni. Nisam siguran da ću to doživeti. Uostalom, i mi smo živeli snove naših prethodnika, ali sam siguran da će neko sublimirati i naučiti nešto iz naše istorije i možda od nekih koji ti bolje znaju i izdići se u visine i tamo ostati.

Desetine hiljada ljudi u toku veka su ugradili kamenčiće u takve snove. Dosanjamo ih, ili dosanjajte ih. I pamtimo sve te ljude, posebno takve kao Piva. On je mnogo više od same priče. I povod i primer za način i hrabrost.

Dosta.

(Kraj)

Photo: Arhiva Koš magazina, KK Radnički

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar