Gospodin danas postade jako profanisana reč i obraćanje. Danas je svako „gospodin“. Nekako mi se čini da ono obraćanje sa drug i drugarica beše primerenije za mnoštvo oko nas. A Gospodin je stanje duha, proizvod obrazovanja i vaspitanja, stvar kulture.
E, danas nas je napustio jedan Gospodin, tiho, dostojanstveno kao što je i živeo. Vladan Marković, moj prvi trener. Ovo ne bi trebalo da bude nekrolog, od kojih bežim, već tekst počasti i priznanja. Za nastup i odnos sa nama, decom u to vreme. Mnogima je otvorio motive, ljubav i ambicije za bavljenje košarkom. Aca napisa nešto novinarski o njemu. Ja bih nešto drugačije, sa ljudske, vaspitne strane.
Na promociji jedne od knjiga o košarci, nesvakidašnjeg prilaza, knjizi Ace Miletića, a tih knjiga ima mnogo i treba ih još, rekao sam da je desetina hiljada ljudi utkalo sebe u ovaj naš sport. Neko slikom, neko velikim slovom, neko interpunkcijom a neko između redova. E ti između redova, neko prepoznat, neko zaturen, su, možda, najznačajniji. Svako ugradi po kamenčić u ovu našu građevinu. I sve smo hteli sad i odmah. Sintagma koju ponavljam uvek jer se nekako poklapa sa mojim mentalitetom. To je svojevremeno bilo teško postići i uskladiti. Vladan je bio jedan od temeljitijih i vidovnjačkije nastrojenih ljudi, koji je shvatao mogućnosti vremena s kraja pedesetih i početka šezdesetih. I mogućnosti upijanja znanja sa strane, što nam je itekako trebalo. Prepoznao je naš talenat i našu nestrpljivu želju za napredovanjem, i svojim radom i naporima pokušavao to da usmeri sa mogućnostima. Prihvatio se pionirskog napora prevođenja američkih priručnika o košarci, o načinu rada, o modalitetima selekcije i razvoja. Mnogi treneri su koristili taj njegov napor i njegovo znanje engleskog, veoma retko u to vreme, da nešto nauče, bar osnove, da kasnije to nadograđuju i zajedno sa igačima napreduju. To je, sigurno, i delić odgovora na moje pitanje – kako su i od koga naši treneri učili da bi učili nas. Bili su to pionirski početci našeg dizanja. Vladanu za to hvala, ali i u Savezu to moraju da prepoznaju i da, na neki način, zabeleže.
A ja sam Vladana sreo prvi put kada smo, negde sredinom šezdesetih, nas nekoliko iz Južnog bulevara otišli na Radnički. Odmah me je zagledao onako suvonjavaog i krakatog. Mislim da je malo namiriso nešto. I počesmo početničke treninge. Osnove. Svi mi bejasmo spretni zbog fudbala koji smo besomučno igrali na ulici. U početku smo i neke fudbalske fazone pokušavali da koristimo na treningu – nešto kao kroz noge i obilaženje igrača: sa jedne strane lopta sa druge strane. U košarci je to, uglavnom, bez veze, pa smo morali da menjamo navike. Treninzi postadoše prvo neizmerna zabava, pa malo teži, i onda poče osipanje. Kasnije shvatiš da je i to selekcija, prirodna. U kraju sam igrao fudbal i dalje jer ne beše koševa da pokažem šta sam naučio. Od nas nekoliko iz kraja ostadoh samo ja. I posle par meseci uskočih odmah u prve juniore. Tada su juniorske utakmice u Beogradu bile česte i bilo ih je mnogo. Izađe spisak na vratima čuvenih svlačionica na Krstu – Prvi i drugi juniori. Bejah klinac, mlad i svestan da sam početnik, i nisam bio iznenađen što me nema na spisku drugih juniora. Ali sam bio šokiran kad sam već krenuo čuo Draška Bajića za mnom: “Ej, Dugi, ti si u prvim juniorima”. Nisam siguran da li me je bilo malo sramota više nego čast. A znam da nisam po znanju ravan njima. Bio sam, možda, Vladanova vizija. I ja sam svoju prvu juniorsku utakmicu pod Vladanovim voćstvom odigrao protiv OKK Beograda u Zdravka Čelara po suncu, jedne nedelje popodne u julu 1965. godine.
Onda dođoše ferije i klinačka leta, mislim da sam te godine bio na čuvenom Jakljanu. I posle potraja malo i moja majka, koja o sportu ne imade neki stav, nagovori me da počnem da učim nemački, pored engleskog u školi, valjda zbog ujaka koji je živeo u “Dojčlandu“. Košarka se kod mene još nije primila toliko, pa pristadoh, onako olako. Trebalo je da se okupimo na Krstu početkom septembra, i mene ne bi tamo. Nije prošlo par dana, poče škola, i jedno jutro rano izlazimo iz kuće otac i ja – on u svoju, ja u svoju školu. Otvaramo vrata, kad ispred vrata Vladan. Samo što nije zazvonio. Bejah malo zatečen i onako zbunjeno rekoh ocu: “Ovo je moj trener Vladan”. On je delovao smireno i pristojno i u pojavi i u obraćanju. I reče ono čuveno i za to vreme dosta retko: “Gospodine, zašto vaš sin neće da trenira košarku?” Sa ove distance mi se čini da se moj otac nije pobojao nekog, ne daj bože problema kad je video Vladana ispred, tako da mu je možda laknulo kad je čuo razlog trenerovog pojavljivanja. A siguran sam da mu je imponovalo njegovo ljudsko i otmeno obraćanje. Tek, otac je samo pitao, onako na stepeništu – “Da li je talentovan, i da li se pristojino ponaša?” Ovo prvo je eventualni dar od boga, a ovo drugo je zasluga porodice. Vladan dade oba potvrdna odgovora. Osetio sam očev pritajeni ponos kad se okrenuo meni i pitao me: “Zašto ne treniraš?” Rekoh mu za razlog, neubedljivo i onako „ofrlje“. I ono što pamtim celog života – idi igraj košarku, bez naredbe i zahtevanja, više kao bolji izbor. I tada u Franca Rozmana 43 na prvom spratu ispred stana broj 4 moj otac i Vladan su me ubedili da se opredelim, i na neki način usmerili moj život. I to je jedini put da je moj otac na neki način uticao na moj košarkaški put.
Onda sam nastavio treninge sa Vladanom, napredovao i na neki način opravdavao očev i svoj izbor. Stariji drugari u Radničkom su me primili i podržavali. I da ne bi ovo bila priča o meni, a to je priča o svakom klincu početniku u svakom sportu, u mom slučaju svedočim da me je Vladan naučio svemu osnovnom, primetio moju brzinu i spretnost, izvadio me spolja i takvog razvijao. I nikad nisam čuo ružnu reč, tešku reč, a pogotovu ne psovku.
I u jednom trenutku zbog nekog ružnog odnosa kluba prema nama svi smo prešli u Univerzitet, zajedno sa Vladanom, a verujući njemu kao roditelju. Bez ispisnica, što je u to vreme bila “Sibirska kazna”. O tome i nismo razmišljali. I onda treninzi u kasnim noćnim terminima zimi na starom DIF-u, jakoj zimi da mi se kosa onako mokra (onda nismo imali fenove) zaledi do dna Neimara. Mislim da sam onda veoma napredovao jer su nas svi kao klince gurali i podržavali. Čak i kada sam bio ljut kad mi je zabranio da treniram sa velikim čirom na pršljenu, i oterao me kod lekara. Mislio sam da ako prekinem euforiju dobrih treninga da ću stati. A vratio sam se još oslobođeniji i željniji košarke.
I tad su već malo čuli za mene, mada toga nisam bio svestan, a na Radnički došao Piva i napravio novi juniorski tim. Bilo je puno dece i nije bilo teško. I kada je Draško Bajić preneo poruku sa Krsta da će svi dobiti ispisnice ako se Dugi vrati, niko nije bio zatečen. Uz savet mog saigrača Radišić Momira, i Vladanovu prećutnu saglasnost, to se i ostvarilo. Još nekoliko njih se vratilo. Ja sam u Radničkom, zahvaljujući treniranju sa Vladanom, postao drugačiji i bolji. Vladan je onda poverovao Pivi i u njegov pristup.
Putevi su nam se razišli i sretao sam ga više puta, i bi mi drago kad bi mi se obratio sa – ti si moj igrač. Ali bez imalo doze samohvalisanja i prisvajanja, više kao prema svom sinu. I kad postadosmo jaki pratio je i davao mi par nekih saveta koje sam upijao.
Skroman, tih i gospodstven – tako se i ponašao. Tako je i otišao gore, mirno i tiho. Otišao je moj prvi košarkaški roditelj, moj vaspitač i usmeritelj. Od njega sam se naučio ponašanju na terenu i svako iskakanje iz toga, a toga je bilo malo, i Piva je to odmah sankcionisao kao da su bili u svojstvenom dogovoru o mom vaspitanju. I na tome im hvala.
Otišao je Gospodin i ostavio divno sećanje na sebe, ali i dokaz da Krst, iako mala i zatvorena sredina, u to vreme je bila bogata i umela da iznedri veliku količinu dobrote, uzvišenosti i kao što rekoh Gospodstva kao duhovne katgorije.
Uz svu tugu danas moje sećanje na Vladana je svetlo i ostaće.
Photo: KSS