Početna BLOG: SOULYSouly: Moja privatna Atina ’95

Souly: Moja privatna Atina ’95

od Duško Miletković Souly
16 pregleda

Za one koji možda pomalo prate i kronologiju jedne skitnje, moram da kažem da me jedan neočekivani telefonski poziv krajem ’92 odveo iz sjevernih njemačkih oblasti u magični Prag, zemlju Češku, samo još par dana Čehoslovačku (razdružile su se prilično mirnim i kulturnim putem 01.01.1993., za razliku od nekije ala’ budala). Kapirao sam da ću da dođem da vidim ća ima u Pragu – bio sam tamo već osamdesetih i nije me se nešto dojmio – koju nedelju i tako to, pa da palim u nepoznatom smjeru, đe vas već odnese život u emigraciji. Ostadoh ja tako tamo više od decenije, pronašavši svoj sanjani Eldorado.

Neki drugi put nešto više o gradu Pragu i čarima zemlje imena Bohemia, samo da dodam da sam tamo na neki način preskočio devedesete, nekompletan sam čovek što se spoznaje o događajima na našim prostorima tiče, nisam bio nešto naložen na taj dio YU historije iliti histerije, isto vam se računa, tako da ponekad o određenim stvarima imam dosta različito, verovatno nekompetentno mišljenje jednog neznalice što drugim je očalama, dekadentno i distancirano gledao na događaje kojima neki primati vole da se diče, a oni drugi nastoje da ih zaborave. Još kad kažem da predsjednikom bješe mi Vaclav Havel, apsurdni dramatik, čovik koji silazio je među nas žitelje onako neobavezno, bez tjelohranitelja i svite, i ćaskao sa svima, platio koju turu piva, raspitivao se u nas stranaca kako smo zadovoljni građanskim slobodama novostvorene Češke ili se, pak, privatno družio sa Mikom Džegerom, Luom Ridom i drugim zvezdama, iznenada izbauljavši pred vas iz neke uske praške uličice u sličnom sjajnom društvu. Nije ni čudo da uvrnuo me zauvek taj Havel – nije da je bio moćna klasa i demagoški kapacitet kao Slobe, Franje i Alije, ali bilo je zanimljivo rasti uz njega.

Elem, imadoh ja i par proživljenih ljubavi u magičnom gradu Pragu, nekih od njih i danas se sjećam. Beše jedna graciozna crnka. Čehinja. Glumica. Nemojte ni pokušavati tako nešto braćo… Znate kako izgleda ona skakačica uvis – Ana Čičerova – e, tako nešta po pitanju crta lica, mada tamnije, mongolske puti. Još uvek sjećam se njezinog prezrivog izraza kad promrsi – Eh, Jogurti (Jogurt = češki naziv za Jugoviće, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost). Mada – naučila me žena ta neke stvari u životu, a najvažnija je da sam se zauvek izlečio od ljubomore. Da li samo ljubomore u odnosu sa ženama ili još nekim oblicima iste – prosudite sami…

Trajalo je to naše zajedničko bivstvovanje negdi od onog Dejinog gola lobom Zubizareti u finalu Kupa šampiona, pa sve do završnice Evropskog prvenstva košarkaša ’95. Sportskim žargonom, jer nije da nismo upražnjavali brojne sportske aktivnosti. Znači, više od godinu dana. Jedna od mojih duljih veza. A onda, nekako sve krenulo je da se kruni ljeta devedeset pete i do onog legendarnog finala „SR“ Jugoslavije i Litve, ostala je ostavština, i ja već bijah u stanju poprilične dekompozicije. Opet me je žensko napravilo volom…

A i to Prvenstvo Evrope u Grčkoj, obilježeno mojim ljubavnim stradanjima, bilo je žigosano nekim novim pojavama u svijetu košarice. Još od ’92 hrvatska repka vukla se redovito po postoljima svih najvećih takmičenja, pa tako i u toj Grčkoj. Oni drugi delovi bivše države ili nisu bili košarkaški dorasli velikim takmičenjima, ili su im uvaljene sankcije, tako da su pune tri godine košarkaši iz Srbije i Crne Gore gomilali frustracije – cija svit kao da se urotio protiv njih. I, eto, pojaviše se konačno toga ljeta umjetnici reprezentativno već pozaboravljeni – još uvek noseći ime „Jugoslavija“ na dresovima. Valjda je taj natpis države mrtvih djelovao na mene, pa sam, kao i mnogi drugi basket-zaljubljenici, priželjkivao finale moje Hrvatske i momaka iz bivše nam zajedničke države.

Prvenstvo u Atini protjecalo je prema očekivanjima, ali kako je išlo, osjećao se određeni animozitet javnosti prema reprezentativnim povratnicima. Grčka javnost, ratnih godina poprilično naklonjena tvorevini koja je još nosila staro ime, odjednom se, usled poraza domaćeg tima, okrenula kontra dotadašnje sabraće. Lice i naličje svijeta mijenjalo se užurbano tih godina, češko i ostalo šire društvo Praga poistovjećivalo se se sa Litvanijom i Hrvatskom zbog njihovog puta u naizgled istu „neovisnost i demokraciju“; Srbija i Crna Gora, ujedinjene u SR Jugoslaviju, budile su svojim imenom određeni, nostalgični sentiment u življa istočne Evrope, ali su zbog rata, sankcija, unutrašnje i vanjske politike države, djelovanja svjetskih medija, bile percipirane kao jedna od posljednjih utvrda zločinačkog, agresorskog, totalitarnog soc-komunizma, i kao takve, bilo je jasno da bi trijumf „plavih“ u ovom okljaštrenom, mada sjajnom i nezaboravnom sastavu, bio krajnje neukusnim zalogajem za svjetsku javnost.

Hrvatska je na krilima NBA zvjezdi, Kukoča i Rađe, te vanserijskih Komazeca, Perasovića i Vrankovića, stigla do svoje četvrte uzastopne medalje na velikim takmičenjima – tko je tad mogao i sanjati da će ostati posljednjom do dana današnjeg? Polufinalni poraz protiv Litve, bio je maksimumom repke koja je tragedijom pogibije svog lidera, Dražena Petrovića, i kroničnim nedostatkom kvalitetnih razigravača (u Grčkoj igrali Alanović, Gregov, Ivica Marić), ostala bez ideje u godinama koje slijede. Tog 2. srpnja 1995. Hrvatska je, u jednoj ružnoj utakmici, bez povređenog Kukoča, tad najboljeg igrača Evrope, savladala Grčku i osvojila evropsku broncu.

Litva k’o Litva. Uvijek sjajni, jednostavni i trajni znalci košarke, krcati velikim imenima koja činila su ponajveću generaciju njihove duge košarkaške historije. Doživjeli su dva poraza na takmičenju, oba od SR Jugoslavije. Onaj finalni, ušao je u anale mnogih, pa tako i u moje jer dana tih s posebnim osećajima se prisjećam – uz svu tu košarkašku gungulu, ja liječio sam se od ljubomore. Mjesto dešavanja gledanja finala EP ’95 bila je kultna praška kafana „U Zpěváčků“, tad još onako rokerski oronuli, ruševni objekt, u kojem se okupljao praški underground, te gomila nas probisveta, raznih usmerenja, intencija, kontinenata, rasa i religija. Moj makedonski bratko Goran S., koji imao je nezahvalnu zadaću tješitelja u vrime mog liječenja od ljubomore, pravio mi je društvo u prvom redu ispred TV aparata. Kompletna kafana, stotinak ljudi, osim nas dvojice, navijala je za Litvu (mada, siguran sam, neki od bratskih Čeha malo su se i pretvarali). Zašto sam ja navijao za SRJ, odnosno Srbiju? A trajao je ratni požar još… Nemam pojma, kažem vam da sam nekako preskočio te devedesete, a tih dana bio sam posebno nerazuman ka tetrijeb.

Mnogi kažu da je to bilo najbolje finale košarkaških prvenstava Evrope – ko sam da kažem da nije. Obilovalo je gomilom nezaboravnih momenata – Sabonisovim dodavanjem „odbojkom“ iza leđa, neverovatnom predstavom Šarunasa Marčulionisa, MVP-ja turnira, koji je u finalu gađa iz igre 11-14 za 32 poena, uz po 6 skokova i asista, magičnim pokretima i preciznom šutu Arturasa Karnišovasa, nove zvezde litvanskog neba, ili onom zakucavanju Predraga Danilovića preko Arvidasa Sabonisa, jednom od najnezaboravnijih momenata evropskih smotri, premijernom plesu Dejana Bodiroge na velikom reprezentativnom takmičenju, ili neshvatljivo šupljoj, potpuno potcjenjivačkoj obrani Litve iza linije 6.25m. Znalački je to iskoristio Aleksandar Đorđević koji je odigrao valjda najveću partiju karijere sa 41 košem i 9 trica iz 12 pokušaja. Sale je iskočio još jednom, nakon one stambolske trojke, podigao je svoj renome košarkaškog ubojice na novi level. Ponekad se pitam kakva bi to tek reprezentativna karijera bila da Saša nije tri uzastopna takmičenja propustio zbog sankcija i još tri zbog nepozivanja od strane Dude Ivkovića (i još nekih persona) kasnih osamdesetih: 5-6 medalja i par zlata više… Sve te naše ex-Yu karijere, ne samo one košarkaške, bile su oštećene ili barem obilježene sankcijama, nebitno da li vojnim, ekonomskim ili mentalnim…

Nema veze, finale je bilo lišeno sankcija, ali ne i politike. Odluka Litve da napusti teren u završnim minutama kao da je bila odluka celog svijeta, kao da je bila cviljenjem zapadne nomenklature – pa neće valjda opet – ća bi jedan mislioc reka… Kad je postalo jasno da titula ide nazaj na Balkan, moj makedonski bratko skočio je sa svoje stolice, počastivši cilu kafanu bosanskim grbom, uz komentar – evo vam ga sad, nabijem vas sve! Za trenutak samo, birtijom „U Zpěváčků“ zavladao je onaj opasni tajac koji na našim prostorima signalizira izvesni i skori krš i lom. Ja pomislih kukavički – kud sad Gorane, najebasmo ga žešće, stotinu njih i dva glupa Jugovića…. Ali sutra malo – kulturan su Česi narod, braćo. Samo su nas prezrivo pogledali nešto pronicljivije no inače, nasmijali se, odmahnuli rukom i rekli – ah, Jogurti, ‘nek’ se vesele i provociraju, šta oni drugo znaju…

I nas dvojica, moj makedonski brat Goran i ja, veselili smo se taj dan, iako, još samo par sati ranije, meni do veselja nije bilo. Meni, etiketiranom Hrvatu, možda i nije najbolje pristajalo slavlje pobjednika sa tri prsta na pobjedničkom postolju, odnosno barem ne bi trebalo. No, kako već rekoh, izlečila me moja Čehinja, crnka, glumica, oprostila me zanavek od ljubomore, tako da na slavlje momaka iz Srbije ( jel’ bija koji Crnogorac osim Palje? ) nisam gledao sa zavišću koja bi bolje pristajala patriotski usmerenim primatima. Navikao sam se, sad već ljubomora-free čovik, čak simpatizirati „plave“ kao i u vrijeme zajedničke države, u sljedećih sedam dugih godina gledati proslavu momaka u dresovima Jugoslavije sa najvišeg stepenika pobjede, i dalje ne osjećajući jal i zavist – možda i zbog činjenice da je onako inatlijski i dalje pisalo nepostojeće „Jugoslavija“ na dresovima njihovim ili, možda, zbog činjenice da mnogim trijumfujućima prezime je završavalo na –ić, kao i moje, ili zbog uspomena brojnih, zajedničkih. Nisam pametan…

Kad je nakon Indijanapolisa 2002. godine nestalo Jugoslavije iz paralelne stvarnosti Kosmosa i sa košarkaških dresova, Bore Stankovića iz vrhovne uprave FIBA (koja slučajnost, ha?), nestalo je i zlata, nestalo je troprste proslave trijumfa, inata, pobjeda, jada, čemera, frustracije, čega li već – zauvijek. Ili barem zasad. Osim Srbije, u posljednjih mnogo, već četrnaest godina, nitko drugi nije ni primirisa postoljima najvećih takmičenja ako ne računamo četvrta mista novostvorenih balkanskih nacijica, četvrta mjesta na evropskim šampionatima.

I dok je počinjala fešta povratnika iz SRJ na glavnom i najvišem podiju evropske priredbe toga 2. jula 1995. godine, hrvatski velikani koji su se trebali nać na trećem stepeniku postolja i još jednom mirno i poslušno odslušat „Hej Slaveni“, ritnuli su se k’o ona krava što dobro daje, al’ na kraju sve prolije, priredili su pravi kulturno-umjetnički, kako štampa reče – herojski i nadasve domoljubni – program napuštanja dodjele priznanja, ispraćeni u svlačionicu sa, naravno, tri prsta od strane prekodrinskih pobjednika takmičenja. Hrvatska košarkaška karma narušila se tog dana nepovratno, a momcima iz Srbije u jugoslovenskom ruhu, donijela je još sličnih trenutaka u narednih sedam godina. Jest da smo mi, civilizirani Hrvati, uzvratili par nedelja kasnije, ne baš na košarkaškom polju, ali zato jednom humanom priredbom masovnog karaktera u kojoj je učestvovalo nekije četvrt miliona glumaca, isto toliko statista i ponajveći broj traktora u istoriji svita.

Kako se na najčudniju, možda i najlegendarniju noć povijesti evropskih prvenstava, spuštao neminovni zastor, ja sam, sad već potpuno izlječen od ljubomore i nekih drugih poroka, zajedno sa svojim bratkom Goranom, nazdravljao s jednim češkim nam drugarom.

Ma, svi smo dobro znali da ste vi Jogurti najjači, samo, znate, Litva je danas bila in, bilo je proevropski podržati je. – reče Honza, naš češki frend.

Kako to – mi Jogurti – ja sam Hrvat, Goran Makedonac, a pobjednici košarkaške svečanosti su iz „Jugoslavije“, odnosno Srbije – smerno ću ja.

Ma, svi ste vi iz iste kace – cereći se procijedi Honza – Jogurti iz iste kace.

A što brate Jogurti? – konačno se odvažih jer trenutak je odisao iskrenošću.

Pa, ono – ležerno će Honza – osvježavajući ste, korisni i zdravi, ali brzo se ukvarite…

Možda će vas interesovati

1 komentar

Milica July 1, 2016 - 20:42

Da se otvori i ženska rubrika na portalu! Glavni autor – Souly 🙂

Odgovori

Ostavite komentar