Početna BLOG: DUGIDugi: Tetka Katica

Dugi: Tetka Katica

od Miroljub Damnjanović Dugi
9 pregleda

Sigurno se sećate (ili možda ne) romana “Bog malih stvari”  indijske spisateljice Arunditi Roj. Fascinantna sigurnost u odabiru, hiljade godina filosofije i bogatstvo kulture bez puno uticaja sa strane. Pa, bože moj, to je i i bio podkontinent gde onda dođoše “spasioci”  Englezi, pa ni oni onakvi kakvi su nisu mogli da mnogo pokvare. A da umeju – umeju, mislim da kvare.

E taj bog malih stvari to je nadživot, nešto što je mnogo, mnogo teško prepoznati, to je ono što mi bagatelišemo izrazom – sitnice koje čine život, ili život čine male stvari, i kod nas je tu kraj. Uzrečice za svakodnevnu konverzaciju. Jer životne istine, tuge i ljubavi nisu u onim velikim čituljama preko cele strane, već u malim, najmanjim, često bez okvira, poslednjim i najjeftinijim. E, to je jedan od načina pogleda na stvarnost i život oko nas. I to nije ni lako, ni česta pojava.

Kad pomislim na moj Radnički često mi pred oči iskaču iskrice sećanja, naoko nebitne ali duboko urezane u moje pamćenje. I ljudi, pre svega ljudi. Svi koji su se bar malo zarazili neizlečivom bolešću zvanom SD Radnički.

Pre neki dan sedim u Protinom kafiću kod Saveza, čekam Ober Acu da dođe i da me malo zeza i odvoji od stvarnosti. Kad tamo trojica, očigledno domaćih. Jedan od njih glasno upita ostalu dvojicu da li se neko od njih seća nekog Pevca sa Krsta. Nisam mogao da verujem, kliknu fajlovi sećanja i emocija. Naime, predhodno veče bio je na nekom od TV kanala  film “Lilika”  Branka Pleše, u kome je jednu od uloga, ne glavnu ali izuzetno bitnu igrao i Vlada Pevec, naš PEVAC. Počeše neka njihova sećanja, slušam i odlepršam. Te kako je Pevac bio mali i slabašan, ali iza svakog ćoška na Krstu je imao sakrivenu ciglu pa ako ga diraš sačeka te kad-tad. A sećam se da je uporno tvrdio da je Krst najviša tačka Beograda. Beograda naše mladosti.

“Više ne prolazim ulicom Dositejevom i sećanje polako vene, al’ nekad poručim piće i tako to krene. . .” – da parafraziram Đoleta. I namah zažmurim i setim se i Barona, i Princa, i grofa, i Bore, i Briksa, i Svete, i Maoa… Naših senki i naših anđela čuvara. Oni su tiho, nenametljivo ušli u naše duše i u naš svet i niko, baš niko se nije toliko (u sebi) radovao našim uspesima i branio nas i tešio kad se spotaknemo. Ambijent gore na Krstu nije baš bio kao na Santijago Bernabeu, ali zbog ljudi se posle nekog vremena inficiraš neizlečivo.

Ovo nije priča ni o nama kao nekim veličinama, niti o nekima iz uprava. Ovo je sećanje na duh i zajedništvo i u radosti, i u tugi, gde smo svi bili jednaki. Kada sam se zapatio “gore” počeo sam da upoznajem pojedine momke i iz drugih sportova, pa i neke starije koji su stanovali u zgradi Sportskog društva – mislim da je i Toma Hladni bio jedan od njih. Pa i nekih mlađih koji su koristili hotel “Čavku”, o čemu  u sledećem pisaniju malo opširnije. Beše tamo i neki – čuj neki – čuveni Šok, čuvar i domar sa semenkarnicom ispred. I nezaobilazna TETKA KATICA.

Starija žena, i ja sam je iz poštovanja uvek zvao teka Katica. Bila je zaposlena kao čistačica ali joj čišćenje nije bilo baš u opisu posla. Imala je neponovljiv dar da zabavlja druge, pa bogami poneki put malo “pakosno ” i sebe samu. Psovala je ali kod nas je to, a pogotovu kod nje, deo folklora i nikome nije smetalo.
Ne znam kako je došla na Radnički, ali naš Saki Prelević joj je do kraja govorio “vi”. Čak i posle nekih gluposti koje su nas dovodile do suza od smeha. izgovarao bi ono čuveno: “Vi, Katice, niste normalni”. E jedino pred njim je bila pristojna. A izluđivala ga je jer do kraja života je kontejner nazivala dizajner, i luk arpadžik –
rapadžik. Kad joj kažu – nije Katice dizajner, neko kontejner – “Pa to sam
i rekla”, i tako u  nedogled.            .

Nije baš bila za gledanje, ali smejala se nekako zarazno sa ono malo zuba koje je imala, i sa njom je uvek bilo interesantno, bar za sve sem za onog kome sitno napakosti i onda od njega beži kao od krsta dok se ovaj ne odljuti. Nas mlađe  nije maltretirala, a i nije imala zašto. Ali neke bogami jeste. Ispričaću vam neke od događaja u kojima je ona bila glavni akter, a imala je neopisivu potrebu da se grubo šali.

Neke sam priče samo čuo, nekima sam bio i svedok, i sećam se da je crni Saki imao muke da smiruje neke kojima je smestila. Normalno, kad je nju ribao opet je sledilo ono čuveno – “Vi, Katice stvarno niste normalni”. Volela je da popije i začas bi se uradila – a onda bolje da si dalje od nje. Živela je, po priči drugih, sa nekim Švabom koji je takođe cirkao, pa je bilo i okršaja. Njega nikad nisam upoznao, kako je on prolazo u tim mečevima – ne znam, ali sam par puta video Katicu sa plavom šminkom oko očiju i uvek ono čuveno: “Udario me tramvaj”.
Ja, priznajem, nisam je takvu često viđao, ali prvi put beše upečatljivo, što mi ostade u neizbrisivom sećanju. Beše neko proleće, vreme prelepo, treniralo se punom parom, mi u uzletu. Tombola, najbolja u gradu, radi punom parom. Prepuna bašta – tada je bila otvorena. Mislim da su i zbog tombole zatvorili gornji izlaz iz onih naših “hajatskih svlačionica”, pa smo morali dole na teren ponovo uz čuvene stepenice. Piva je obično odmah posle treninga odlazio da posedi na tomboli sa Sakijem i Cakanom Jakovljevićem, čuvenim novinarom Novosti iz zlatnih vremena. Piva tombolu nije voleo, i samo bi jedan listić bockao čačkalicom po izvučenom broju.

Elem krenem da se sa njim posavetujem, uz stepenice pa levo. Tombola puna kao šipak a ispred tombole Katica. Sva modra u radnoj kecelji i plače. Lije krokodilske suze. Da ne kažem nešto gluplje, tek nije to bio najlepši prizor. Ja, onako klinački zbunjen, prolazim pored nje, a tako sam vaspitan – najnaivnije izustih: “Šta to bi tetka Katice?” I onda kreštav i prodoran plačni glas (iz lekcije “dobro došli među odrasle”): “Sine, nisam se jebala, majke mi!” Cela tombola stade i pogleda me, žamor prestade. Onaj što čita brojeve zastade, a ja prestao da dišem i pocrveneo kao bulka, u zemlju da propadnem. I onda sonorni Pivin bariton, a sedeo je na prvom stolu i podviknu bogami: “Ajde ostavi dete na miru, vidiš da je pocrveneo”. Kasnije sam čuo da ju je istamburao onaj njen Švaba, ili kako se već zvao, zbog navodne švaleracije.

Na Krstu se sve znalo i to je bila dnevna rutina, međutim za mene šok. Kasnije, kada ti objasne suštinu, počinješ sa simpatijama da primaš krstaški folklor. Onda sam slušao priče i pričice o njoj i kidao se od smeha. Do suza.

A volela je da priča o švaleraciji, slušao sam je i pogledom pitao upućenije da li je to istina. Ne znam – nisam nikom držao sveću, ali bilo je i preterivanja, pogotovo kad je malko nabarena. Bila je nemilosrdna prema prisutnima od kojih su se neki bunili a neki ćutali, mislim o švaleraciji. A svi smo mi ljudi od krvi i mesa, bilo je tu svega po malo. Ali u svemu tome je bila, bez pretenzije da se svidi, sirovo i brutalno direktna i nenadmašno duhovita da smo se tresli od smeha i svako malo pa neko otrči u WC.

Njen kriterijum za najboljeg “švalera” je bio – on je najbolji, nikad nije došao bez kilo čvaraka i litra rakije. Na urnebes koji bi nastao govorila je: “Jeste, jeste, kad vam kažem”.

Onda su mi ispričali kako se zakačila sa nekim domarom Tomom, i kako mu je smestila. U našoj staroj klupskoj zgradi ispod tapisona bio je šaht za vodu, dubok 3-4 metra. Imao je poklopac kao i svi šahtovi na ulici. Zgrada je iz dvadesetih prošlog veka, a zašto je to tako teško je objasniti. Bio je šaht tamo sve do kraja šesdesetih, valjda za vodomere ili šta drugo. Tek s vremena na vreme domar se siroma uvlačio dole duboko. Podigao bi poklopac, pomerio i na njega stavljao ciglu, valjda da se zna da je dole. Prođe Katica tiho i dok je on dole nešto prčkao gurne nogom ciglu u šaht i ode. Izlazi iz šahta čovek sav krvav, i na pitanje – šta to bi, čika Tomo reče: “Ne znam, omakla mi se cigla na glavu”. On čovek mislio da je sama pala, da je nije lepo stavio. Posumnjao Saki, ali ova ništa ne priznade sem nekima najprisnijima, kasnije kad je sve malo leglo. Kad je sekretarica pitala zašto je to uradila, usledio je čuveni odgovor: “Ma ko mu jebe mater”. Bez objašnjanja ali sva ljutina izbi iz nje i tu se završi. Ko zna kako joj se zamerio, verovatno nešto oko čišćenja, ali bezazleno. Tek, njena mera osvete je bila kakva je bila.

Ne sećam se da li mi je iko rekao da ima ili nema dece, i odakle je. Njoj je Radnički bio sve, i izbežište i sigurna kuća. Delovala mi je ponekad jako tužno iako se trudila da ostavlja utisak arambaše. Ona je htela i da se igra i da se šali, bez obzira koliko su te njene šale nama izgledale grube. Tako se borila za malo lepog u svom, čini mi se teskobnom životu, i možda joj je Radnički više značio nego ikome od nas.

A da je umela grubo da se šali – umela je. Volela je da se na njen način igra i da se, na primer, sakrije iza vrata i plaši ljude. Kad se iznenada pojavi kreštavo biće – bilo je baš da se ukočiš. Da li je jednom prespavala tu noć na Radničkom, ili je došla rano, tek čekala je sekretaricu koja ju je na neki poseban način i volela i čuvala. Sakrila se Katica iza vrata. Čuju se ulazna vrata i ključ u bravi kancelarije. Vrata se otvaraju i kako to život ume da namesti, jedan put u milion – prvi ulazi nesretni Saki, ne sluteći ništa. Valjda je imao nešto hitno da obavi pa požurio. Kada je skočila iza vrata, Saki se odsekao. Pao je na kolena, a šok je bio obostran. Uplašila se i ona, i onda sledi ono čuveno Sakijevo – “Vi, Katice, stvarno niste NORMALNI!” Bejaše tu izvinjavanja i malo suza, ali ne lipši magarče… prođe to. Aleksandar Prelević je bio slovenska duša, nikad zlopamtilo. Katica je posle par dana do suza uveseljava sve u kancelariji, i goste i domaće, ponavljajući priču hiljaditi put i filujući malo.

Tamo osamdesetih beše neko ružno vreme u zemlji. Nestašica svega i svačega – sem duha. Čuj mene – BEŠE ružno vreme!? Za Srbiju je ovaj glagol trajan. Tada nije bilo kafe, ulja i ostalog za zamagljivanje nesreće. Napolju zima, bljuzgavica, blatnjavi sneg, čistača malo ili ne rade. Oko Radničkog isto, unutra – još i gore. Katica je tu i “vodi” politiku. Ko je upoznao našu staru zgradu zna da posle ulaza, odmah levo, bila je uprava sportskog društva, a desno – bokserski klub. Jedini klub koji je zbog tombole malo bolje stajao od ostalih. Njihova kancelarija bila je mala, zagreje se za čas kaloriferom. Unutra uvek po nekoliko zaludnih na rakijici i kafi. Oni su čak imali i svog ekonoma, Nadu, koja se brinula o opremi (tada je boks, verovali ili ne, još bio živ) ali i o kafi i sitnim potrepštinama. Međutim nisu joj davali da kuva kafu, već su je slali u bife “Kajmakčalan” da odande donese kafe, valjda da se malo puvaju.

To je strašno nerviralo ostale u Radničkom, s pravom. Rešiše da im malo napakoste. Ne znam ko je predložio, ali dogovor je bio da se Katica sakrije iza ugla u hodniku, i kad se Nada vrati sa ajncerom i kafama na njemu iskoči onako “neodoljiva” iza ugla hodnika i vrisne, da bi se ova uplašila (u to nisu sumnjali) i eventualno ispusti kafe. Dogovor postignut, u neko doba Nada pođe po espap, a ovi čekaju. Vrata od kancelarije SD otvorena, sto u uglu, sekretarica sve vidi. Vreme je bilo kako je bilo: hodnik prljav, pun neotopljenog snega. Katica iza zida maše sekretarici i čeka. Prođe malo vremena i čuše se ulazna vrata, jedna pa druga, i čeka se veselje.
U vidnom polju Gordane sekretarice bila je Katica i njen iskok ispred  “Nade”. Sa rukama koje mašu pored ušiju, otvorinih usta sa par zuba i vriskom kao iz “Osmog putnika”. Ali – to se tako namesti. Prvo tajac, neka lupa i sledi start Katicin kao Vilme Rudolf i njeno bežanje uz stepenice. A u hodniku rika koja se stapa sa pojavom našeg Bucka, Ražnja. U ganc novom Burbary mantilu u kome je pao na leđa u onu prljavštinu.

Ko poznaje Ražnja zna da je miran, više vranjanski, dertovski i merakljijski tip, ali kad pukne progovori Rijeka Crnojevića iz njega i onda – vulkan. Elem, pojuri on gore za Katicom a ona se zaključala sa tri brave jer da je stigao, verovatno bi je premlatio mnogo gore nego onaj njen Švaba. Kako Ražnatovića bes brzo prođe, tu se on nekako smiri i vrati dole. A meni samo ostaje da se i sada sećam Gordaninog i Sakijevog napora da ne eksplodiraju od smeha umirujući Ražnja. Našeg Bucka koga su svi mnogo voleli. Moja imaginacija je silna, i sad zamišljam tu situaciju i smejem se sam sa sobom.

Eto – to vam je bio Radnički. Utočište od ulice, ružne atmosfere u kući, bekstvo od siromaštva, nesrećnog detinjstva. Borba svakog da stvori svoj neki smisao života, makar i kasno i, možda, nalaženjem sebe u toj nadasve dobroj sredini, možda malo oboji svoju tešku, turobnu i nesrećnu prošlost. Možda neko i ne ume, nije imao gde ni da vidi i nauči, već je samo maštao i silno, silno želeo malo topline, bliskosti i trunku, samo mrvicu razumevanja. Možda i svoju zavesu, svoje sopstveno pozorište. I svako je hteo da svoju ulogicu odigra najbolje. Tu nije bilo glavnih uloga. Mera je bila dobrota, obraz i praštanje.

Kad  malo bolje promislite, taj zivot je istina, i mada je nekako na marginama deluje ljudskije. Tetka Katica uzela je svoj delić sreće od života, i sa radošću je potrošila sa svima nama u Radničkom. Ja je ovako pamtim, i pamtiću i vreme koje su nosili i oblikovali LJUDI.

Ovo je priča, pričica iz života, mogla je da bude deo romana Arunditi Roj svejedno, ali je sitnica koja uz mnoge druge čini naše živote smislenim.

LEPO…

Photo: Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar