Početna BLOG: DUGIDugi: Blue jeans blues

Dugi: Blue jeans blues

od Miroljub Damnjanović Dugi
5 pregleda

ZZ TOP. Album FANDANGO. Numera br 5. Stravičan solo, ili kako ovi upućeniji kažu – gitarski rif. Molim stručnjake da ne zakeraju ako nisam pogodio izraz, ali otploviš, uznese te muzika i odlepršaš. BLUE JEANS BLUES.

Volim da slušam bluz i moj drug Amza mi je nasnimio bar osam stotina diskova. Bar, jer ako sam slagao – slagao sam za malo. Znam da i u kafeima gde je dobra muzika puštaju bluz na parče ,kažu da će odmah klijentela početi da „duva“. Interesantno zapažanje. Neki pak kažu da je bluz jednoličan i monoton. Ja ne mislim tako.

U stvari, ovo nije priča o mojim muzičkim ukusima niti o samom bluzu, a vezana je za naslov. Blue jeans. Ako pažljivo slušate i Erika Bardona i “House of the rising sun”,u tekstu se i pominje krojačica brand new blue jeans. Taj izraz za danas odomaćenu odeću se pojavio,ako se ne varam, negde šezdesetih. Kad su nama počeli da se otvaru prozorčići sveta, saznanja i slobode dečačke i kanije momačke.

A ovo moje razmišljanje, bolje reći uspomene, počele su tako što sam krenuo jedno veče u “Potkovicu”, da se upišem, da nemam minus za taj dan. Prolazim kasno pored prodavnice LEGEND u bulevaru i – rasprodaja . Veliki brojevi. Model 102, kopija Levis 501, broj 36×36, osamstotina dinara. I kupim, normalno, jedne – pete iste, ali šta ću kad je jeftino. Južna Srbija progovara malo iz mene. Odem u rečenu nevladinu svetu instituciju i prozva me Mira, Mirka, koja je naša rodbina  stacionirana svaki dan tamo po osam sati. Ima pravo i ja krenem da objašnjavam i tako mi pred očima pukne značajan segment mog života koji se samo vrteo oko danas tako bizarne i jeftine stvari, farmerki. E, pa zahvaljujući našoj Mirki nastade ovo naklapanje koje ja pretenciozno zovem “esej”..

Na ovim našim prostorima,ili bolje rečeno na  „onim” našim prostorima različito su nazivane te pantalone koje su značile i neki način odlepljivanja od  projektovanih kriterijuma, ukusa i estetike.Samo mali prozorčić. Neki su ih nazivali „kaubojke“  neki  „traperice“  a kod nas se odomaćilo „farmerke“. To je verovatno od toga koji film je u kom kraju ostavio najsnažniji utisak. Znate ono – sinemaskop, kolor, dobri kauboji, loši Indijanci, pa posle i loši momci, normalno kad su posle Indijanaca izređali sve Meksikance, Eskime kojima su otimali sve što se moglo oteti. Ali se western filmovi primiše i, kao uzgred, blu džins.

Svako koristi resurse koje ima, pa beskrajna polja pamuka sa juga Amerike dadoše sirovinu za jeftini materjal, pamučni, grubo obrađen bar u početku, što je osnovno značenje reči jeans. Kako se Amerika brzo i mnogo gradila to su uglavnom koristili radnici koji su se tamo naprezali na prugama,u rudnicima i na zlatonosnim rekama. Pa shodno mom „malomikičinom“ objašnjenju prihvaćenih prevoda, te pantalone su mogle da se zovu i „rudanke“,“pružanke“ „zlatanke“,da ne lupam dalje, završiću na hulahopkama, oprostiće mi Fredy pokojni Merkury.

Po logici stvari,obrada pamuka je išla, nešto slično kao kod nas vune – prvo grubo, verovatno valjanjem, kao kod nas sukno. Sećate se onog “aba” iz ukrštenih reči.To je sigurno bilo najjeftinije i prilično grubo tako da je to,verovatno, bila preteča nekog od metoda za depilaciju nogu. Sem kod onih koji obuku unterciger i srastu sa njima do smrti.bZnate one untce koje i pozadi i napred dugmad za slučaj nužde. Da se ne skidaju. Otuda i ono – napred žuto, pozadi braon…

Sve se to rezvijalo i, mada onda nisu postojale marke farmerki, bar koliko su naša saznanja dosezala, pojavi se izraz: leviske. Ili malo zapadnije od nas levisice. Interesantno je da je Levy Strauss ušao u posao i postao sinonim na prilično bizaran način.Svi oni radnici koje pomenuh su obično obačili untrce i pantalone jednokratno,odnosno bar većina od njih „zauvekčno“ (uredniče izvini i prevedi ovaj novosrpski izraz). Džepovi su služili za alat koji beše i grub i težak, pa su posle izvesnog vremena našiveni džepovi počeli da otpadaju. I onda se pojavi pomenuti pametni Jevrejin, smisli nitne i pokori kompletnu industriju. Inteligentno, fascinanto i prosto u isto vreme, ali je priča istinita.

Nama su western filmovi bili i otvorčić u svet i izvor dobre muzike, ali malo nam privukoše pažnju i one svetloplave pantalone. Bejahu i neke druge boje, pa i koža, ali ovo mi ostade u pamćenju. Znate za naše podneblje koje se netom otimalo od Orijenta i u nasleđe nam ostadoše čakšire, morate priznati da je su farmerke, sem drugih socioloških značenja, bile mnogo lepše za oko.

Da li beše peti ili šesti razred osnovne kada sam na jednom našem drugaru prvi put video farmerke, i to, čini mi se, leviske. On je bio par godina stariji od nas, jako temeljit učenik, već momak i sjajno su mu stajale. Ja sam inače bio visok i počeo još da džigljam. Prerastem sve stvari za par meseci, muka za roditelje. Kompleksi udaraju i borba na svakom planu za dokazivanje. Ali da pomislim na farmerke – ma mislena imenica! I onda, posle par meseci – nagrada od boga. Ujak iz Nemačke šalje paket “pobednicima”, kako je to bilo uobičajeno. Na pitanje šta bih – bez razmišljanja rekoh farmerke, i neke kao duboke patike za košarku, koju sam stidljivo počeo da igram.

Paket je stizao i stizao, zagubio se mesecima. E, onda sam shvatio i povezao ono Desankino “Jer sreća je lepa samo dok se čeka”. Pa kad je konačno ocu rečeno da ode po paket čekao sam ga kao prvi TV. Par sati se odužilo, i onda – šok. Otac ljut se vraća. Paket je uz put otvoren i nešto ukradeno iz njega. Opet provere u pošti, traje kao gladna godina. Normalno, mislio sam da je sve to protiv mene, izdaja. Ali, jebiga, kome su farmerke nešto značile i bile su retke pa može neko da ih prepozna –ukraden je jedan od štofova za odelo, tako redak u zemljama pobednicama u ono vreme. Još par meseci nade i straha, i sitnog podjebavanja drugara iz kraja. Svi su u Južnom bulevaru, i ptice na grani, znali da Dugi čeka farmerka. I svi su ih zajedno sa mnom čekali kao svoje. Bila je to “Naša stvar” – KOZA NOSTRA!.

I stže GODO, a uzbuđen ceo kraj. Unutra farmerke, neke marke Luis. Malo, samo malo razočarenje. Nepoznata marka, ali izdaleka izgledaju slično je kao Levis, pa na brzinu može da prođe. Da sam onda znao da su to farmerke iz “diktatorske i fašističke“ Španije sa indignacijom bi ih odbio. Jes’, šio mi ga Đura. Obukoh ih. I sada imam osećaj da ih nisam skidao tri godine, ni za vreme spavanja. Dolazili su da me vide klinci iz okoline. Čak sam jednom od nekih koji su pokušavali da puše u tim godinama onako,misleći da to valjda sa tim ide i da je korak u sazrevanju zatražio dva dima. I onako sav važan, sa cigaretom no name marke, povukoh pažljivo dva dima i onda, kako samo Bog i Marfi mogu da nameste, iz mraka prema kući izroni moj otac sa tašnom u ruci. Pogleda me I reče – “Pođi kući”. Znate šta sve može da prođe kroz glavu pubertetliji za vreme penjanja onih petnaestak stepenica do prvog sprata. Ne ,ne znate i ne možete znati.

Otac uđe u kuću i reče majci s vrata: “Miško puši!” Tišina, traje eon. Mogli su sve, da me izbace, odreknu me se – samo da mi ne kažu skidaj farmerke. Teško iskustvo, i prođe nekako a ja sam kasnije između zamišljenog odvajanja od farmerki i pušenja izabrao ono prvo, i nikad u životu nisam naučio da pušim.

Kao što napomenuh, stidljivo sam počeo da igram košarku i one patike iz paketa sam pocepao na betončetu igrajući fudbal. Neko vreme, malo duže sam stavljao kartone ispod tabana i neke parčiće od pocepanih automobilskih guma da bih trenirao na Krstu. Čak mi ih je i otac jednom prilikom dao da se odozdo kod Đure Ćormarkovića, obućara u Ognjena Price, zalepi guma kao pendžet. I primih se na košarku. E, to najnovije prozorče u svet i život zvano košarka teško se otvaralo. Valjda je “farba” bila nova pa se lepila, ili su šarke bile nepoznate  i pravile problem. Tek, kad smo ga otvorili dunuo je svež vazdu, uđe svetlost i izlaz u svet je bio naš. Zavisilo je samo od naše volje i želje.

Počeše putovanja i sada samo hoću da iznesem svoja sećanja na tu tako željenu i nikad dovoljno zadovoljenu želju zvanu – farmerke. Svet je polako postajao naš, pokoravali smo ga, svašta novog smo videli, mnogo predrasuda srušili, mnogo straha izgubili i nonšalacije stekli, ali se sećam svake, baš svake sitnice i susretanja sa svim  novim markama i mogućnostma nabavljanja farmerki za nas, ili za mene onako krakatog i tankog.Svake radnjice u Italiji, Francuskoj, Švedskoj. Pa kupovanja manjih brojeva i nošenja dubokih cipela ili nekih čizama da bi se prikrila kratkoća nogavica. Pa priča vršnjacima o prevazilaženju marki kao što beše Super Rifle i Lee, i onako, polako, zaobilazno približavanje kralju ili kraljici – Leviskama.

Pa bizarno i prilično snobovsko  probanje farmerki u bazenu sa toplom vodom u Italiji. To beše neka moda za koju nismo tražili racionalan odgovor, a kad o tome pričah u Beogradu niko me nije pitao – zašto? Upijaš svaku novost dok ne uvidiš da je glupost i bespotrebna, ali si platio školu.

Sećam se i utiska s početka sedamdesetih kad smo, slučajno, ušli u jednu Army Shop u Tulonu, na Atlantskoj obali Francuske. Ali prava Army shop. To valjda marinci kad imaju slobodno sa američkih brodova, a luka beše ogromna, valjaju svoje zaduženje da bi napravili neku kintu za provod. Da li pravdaju ili da li uopšte moraju da pravdaju, ili im odnesu bure, tek radnja je bila za mene tada,kao Luvr, kao Prado. Kako rekoh jednom – kao kad slušaš Temptationse – samo se okrećeš sumanuto i pitaš se odekle svi ti zvuci. Tada sam prvi put video i upoznao, i zaljubio se, na doživotnu ljubav zarekao – LEVIS 501, 36×36.

Koštale su kao danas – osamdesetak dolara, za nas poprilična suma onda (danas još više). Mislim, možda preterujem, da sam u ta dva dana bar deset puta ulazio u radnju. Prodavac je možda pomislio da sam od “onih”, ne daj bože. Ili nešto kasnije, sećam se kupovine dva para farmerki, onda su zvoncare bile u modi, za 720 DEM u Le Manu. Beše nedelja i ljubazni vlasnik nam je otvorio omanju robnu kuću da se Francuzi pokažu kao dobri domaćini. Bejasmo tamo kao neka mlada reprezentacija, a i cene su bile takve – nije ih posebno podigao zbog neradnog dana. Kao danas Bosovo odelo, da ne poveruješ.

Tek, blue jeans je šesdesetih i posle dece cveća postao sociološki fenomen, izraz slobode i “baš me briga šta ko misli” stava.Sećam se kao danas da kad je Piter Fonda dolazio u Beograd ranih sedamdesetih, kao nešto nesvakidašnje i strano konstatovano je da je u garderobi imao osam pari farmeki. Niko to nije komentarisao. Čak je i meni to bilo čudno, sve do skoro. Objasniću vam na kraju.

Jeans je postao sinonim za slobodu, pogotovu onda kad su pametni kreatori počeli da ga uvlače u modu, pa i visoku. Po neki put se i preterivalo, ali on se tako uglavio u ono prozorče s početka teksta da to prozorče nije nikad moglo da se zatvori. Čak mi skoro dođe do ruke neki tekst gde jedan sociolog iznosi svoje mišljenje da je “jeans” razorio SSSR iznutra. A stvarno je bilo puno naše nadmenosti, pa i malog snobizma u liferovanju po nekoliko pari farmerki na Istok i bahatog igranja sa ogomnom količinom tamošnjih para za koje nisi mogao da kupiš ništa smisleno. Ili ono obrtanje u krug  jedne naše sunarodnice na stanici u Trstu, a moj pokojni kum i ja smo bili prisutni. Obrtanje oko sebe je samo po sebi bez veze, ali kad na sebi imaš sedam-osam pari farmerki od manjeg ka većem broju, i kad ti kompanjon drži široki selotejp da bi te utegao, izgleda najblaže rečeno suludo. Ali,tako se švercovalo. Ona, sirota, sigurno nije mogla da savije noge i kako je došla do kupea – ne znam. Nekako mi se čini da ni carinici nisu, po direktivi, išli u detalje. Da se narodu da malo damfa.

E, da se vratim na onoj zaključak o SSSR-u i jeansu. Ne beše baš po Majakovskom, ali mi nešto ne ide u glavu. Rusi su mogli sve što naume. Doduše radili su to sirovo i surovo ne štedeći ni ljude ni resurse, i da se niko u nekom CeKaju ili Politbirou ne doseti da mogu više i bolje od svih Pakistana, Egipata ili Luizijane da proizvedu svoj pamuk . I ono što bi oni obojili u “goluboj plavoj”. Ovo nema veze sa tehnikim mogućnostima već sa psihom i nadaleko čuvenim stavovima raznih službi toga vremena da malo prate i zaziru od ljudi koji, bože moj, teže prozapadnoj civilizaciji oličenoj u Amerima koji  su onda “mučili” našu braću crnce.

Da parafraziram Boru Ćosića iz “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”,  tako, hteo neko to da prihvati ili ne, uloga jeansa u svetskoj civilizacijskoj revoluciji je nesporna.

A kod mene, kod mene je ostalo prelepo sećanje na vreme kad sam kao krakati i jako emotivno krhki pubertetljia nešto toliko želeo i to uspeo, najviše zahvaljujući košarci. Verovatno bi to nekako nadomestio i na drugačiji način, ali je košarka meni pružila mnogo lepog, pa i ostvarenje nekih dečečkih snova koji su bili, sad se vidi, nadrealno jaki.

Farmerke su bile moja ogromna želja i potreba, pa su se srodile sa mnom u jednu prirodnu vezu. I zadovoljan što smo imali sreću da osetimo neprirodno dug razmak između ratnih igara na ovim prostorima, želje su nam bile tako male i lepe – kao blue jeans. Ne, nismo bili gladni i nismo nikako, kao neka današnja deca u pojedinim delovima sveta, želeli vodu i hranu ili, ne daj bože, oružje. Samo malo nam je trebalo, malo muzike i po neke farmerice. Mene, kao  muškarca koji su uvek u  jednom beskrajnom pubertetu odakle naglo prelaze u senilnost, ta dečačka želja još uvek drži i ne pokušavam da se toga oslobodim. Pun mi je orman džinsa. Razmislite malo da li ste vi imali takve želje na koje i sama pomisao vam izazove osmeh na licu.

Lepo je zar ne.

P.S. Slika u zaglavlju je sadržaj mog ormana, i realna je u sadašnjosti!

 

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar