Kada govorimo o najvećim košarkaškim timovima prvenstva bivše Jugoslavije, svakome je dozvoljeno imati svog favorita, ali čak i oni najneobjektivniji će priznati da su u najužoj konkurenciji Jugoplastika s preloma osamdesetih i devedesetih prošloga vijeka, i zagrebačka Cibona iz sredine osamdesetih. Možda je u tu konkurenciju mogao upasti i Partizan s kraja osamdesetih, ali ostvarenja i brojke ne govore mu u prilog. Svakako ne treba u tom osvrtu zaboraviti ni najuspješniji klub ranog perioda ex- YU košarke – beogradsku Crvenu zvezdu – koja je uzela čak deset naslova zaredom u periodu od 1946. do 1955. Kako je tad košarkaška igra bila tek u povojima, ovaj period prosto nije i ne može biti konkurencija kasnijem, kada je ostvarena dominacija i na evropskom ili čak svjetskom nivou. Jugoslavenska klupska košarka tek početkom sedamdesetih počinje s međunarodnim uspjesima prvog reda, tako da u najužu konkurenciju dolaze u obzir samo svima nam poznati timovi sedamdesetih i – naročito osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Pogledajmo neke zanimljivosti vezane uz najveće timove u prvenstvu bivše države.

Beogradska Crvena zvezda osvojila je uvjerljivo najviše naslova u periodu od 1945. do raspada države – čak 12 – od toga 10 uzastopnih u periodu 1945-1955

Splitska Jugoplstika, osvajač 6 titula u ex-YU prvenstvu, bilježi najveći postotak uspješnosti u tom takmičenju. Ukupno je slavila u 407 susreta, a bila poražena u 207, što nam daje rekordnu uspješnost od 66,3%. Drugim timom na tabeli uspješnosti je beogradski Partizan sa 63,8%.

Prva momčad koja je ubacila preko 80 koševa u prosjeku u jednoj sezoni prvenstva je OKK Beograd s Koraćem 1960, nekoliko godina nakon uvođenja pravila ograničenja posjeda lopte na 30 sekundi, dok je Žućko te sezone ostvario svoj rekordni prosjek od 39,2 koša po utakmici (!!!) – tačnije 666 u 17 susreta koje je odigrao.

Prvi tim s preko 2.000 koševa u sezoni je bila ljubljanska Olimpija, u sezoni 1969-70. kad osvaja svoj posljednji naslov u SFRJ.

A prvi tim koji je u postigao preko 100 koševa u prosjeku u jednoj sezoni postaju 1977. godine: prvak, splitska Jugoplastika (101,8), Partizan (101,9) i riječki Kvarner, te sezone s Nikolom Plećašom kao glavnom zvijezdom (103,4!).

Najviše koševa u jednoj sezoni prvenstva (bez plejofa, koji se pojavljuje ‘82) postigla je momčad Partizana ‘78 – 2.872 koša (110,5 po susretu).

Nakon uvođenja pravila za tri poena, zagrebačka Cibona (najbolji dalekometni tim osamdesetih, a možda i svih vremena) ostvaruje rekordnih 112,4 poena po utakmici, uz više od 10 trica po susretu u prosjeku. Tome zasigurno doprinosi i rekordnih 112 Dražena Petrovića u jednoj utakmici.

Sezona ‘88 je bila posljednjom sezonom Dražena Petrovića u Ciboni, a također je i posljednjom sezonom da je neka ekipa (naravno Cibona) imala prosjek viši od 100 koševa u prvenstvu (101,6).

Spomen ploča:

Crvena zvezda ‘49

Spomen ploča služi za predstavljanje onih timova koji itekako zaslužuju osvrt, ali ne upadaju na ovu moju listu najvećih. Bilo bi nefer izostaviti tim Crvene zvezde koji je u ranoj fazi domaćeg loptanja osvojio čak deset uzastopnih naslova u prvenstvu Jugoslavije. Za najbolju od svih ovih Zvezdinih momčadi, smatram sastav iz sezone ‘49, koji je do naslova došao uz svega jedan poraz u sezoni (omjer 17-1). Radi se o timu kojem se te godine iz Zadra priključio Tulio Roklicer, i s Kalemberom, Gecom, Demšarom i Nebojšom Popovićem, kreirao najbolju petorku crveno-belih u tom ranom periodu. Ovaj sastav je ostao nepromjenjen još par sezona, nastavljajući dominaciju u prvenstvu, ali ova verzija iz ‘49 stoji iznad svih ostalih.

Olimpija Ljubljana ‘62

Ljubljanska Olimpija, sa svojim neuništivim kapetanom Ivom Daneuom, bila je stvarnom dinastijom YU-košarke. Šest naslova koje je osvojila u prvenstvu bivše države govore ponešto o tome. Ovdje ću izdvojiti tim iz sezone ‘62 koji je svoje protivnike pobjeđivao s prosječno 25 koševa razlike po susretu, i na kraju slavio ispred isto tako snažne momčadi OKK Beograda sa sjajnim skorom od 16 pobjeda i samo 2 poraza. Tko je pomogao velikom Ivi te sezone? Kristančič se umirovio sezonu ranije, posvetivši se trenerskom poslu, ali tu je bio novi plej – Borut Basin; pouzdani su bili Kandus, Lokar, Jelnikar, Dermastija, Miler – svi navedeni su oblačili dres državnog tima.

Maksimalna koš-razlika u prvenstvu bivše Jugoslavije:

+ 24,8 Olimpija ‘62

+ 22,1 OKK Beograd ‘62

+ 21,9 OKK Beograd ‘63

+ 19,1 Zadar ‘67

+ 18,2 Cibona ‘86

OKK Beograd ‘63

Nakon Olimpije, vrijeme je i za njenog najvećeg rivala, OKK Beograd. Momci s beogradskog asfalta, predvođeni superstarom Koraćem, vraćaju se na pijedesetal domaćeg prvenstva u sezoni ‘63, osvajajući svoj treći od četiri naslova. Ostvaren je bilans od 15 pobjeda i 3 poraza. Zašto baš ova momčad? Korać, Nikolić i Gordić su na vrhuncima svojih karijera, Trajko Rajković postaje jedan od najboljih centara u državi, Momčilo Pazmanj počinje svoju karijeru, a uvijek su solidnom pripomoći bili: Tošić, Erkić, Pavelić… Drugim razlogom – zašto baš ova momčad – jest i činjenica da su rivale pobjeđivali s prosječno 22 koša u prosjeku.

Partizan ‘92

Tim koji je jugoslovenskoj košarci donio posljednju titulu prvaka Evrope, a sebi jedinu u istoriji, Partizan iz sezone ‘92 je tema za posebnu knjigu. Te godine, momčad crno-belih uzima trostruku krunu u oslabljenom prvenstvu bez klubova iz Hrvatske i Slovenije. Po meni, slabija verzija tima iz kasnih osamdesetih (talentom), ali znatno čvršćeg morala i s neuporedivo boljim trenerom, premda je Obradoviću ovo bila “rookie” trenerska sezona. Kozmička pravda je na kraju pobjedila i Partizan je zasjeo na tron Kupa Šampiona, osvojivši naslov koji je već nekoliko puta bio blizu. Cijela povijest kluba, svi pehovi, frustracije i promašaji ranijih generacija, slili su se u Đorđevićevu čudesnu, ljekovitu tricu.

Photo: YouTube