Svaki bucov u potoku znade za International Organization for Standardization (ISO) i Deutsches Institut für Normung, alijas Deutsche Industrie Norm (DIN), kao osnovicu za međunarodne standarde. Ako neko od vas drugovi ne zna, ja ću ukratko da mu približim. Jednom davno bješe i JUS naziv za neki standard. Danas pomalo zaboravljen, ali još više namjerno nogom zaturen ispod kauča uspomena prašnih, a pomalo i lažnih, ako je u nekoj grani bivšeg življenja taj JUS standard postojao (a jest, ali ne pišem sad sociološku teoriju zavjere i nebum je pisal, ne), onda je to svakako bila jugoslovenska košarka.

Standard kao standard, svaki od njih ima svoje karakteristike vrednovanja tako da se ni konačne vrijednosti, odnosno rezultati ispitivanja, ne podudaraju. Govoreći o standardima, nemam ništa protiv toga, slažem se, čak i više, ponosam sam do srži Balkanoida (Balkanoid je stroj koji je svestan svih svojih globalnih limita), da je po ISO standardu (dakle globalnoj percepciji vrednosti) jedan Dražen Petrović najbolji YU košarkaš u historiji ili još više, najveći evropski košarkaš svih vremena. Bezuslovni broj jedan. Tako je to u svijetu – neki Novozelanđanin ili stanovnik Angole kad do interneta dovuče se, zaključak donese na osnovu iscrpnog pretraživanja događaja, vrednovanih po ISO standardu.

Pa tko može da konkurira Draženu na globalnoj osnovi? Možda Vlade, možda Peđa, možda Kukoč, sigurno Novicki, Parker i braća Gasol, možda jedan Ćosić kojeg i Evropa i Ameri pamte, a teško, teško, mnogo teško jedan Bodiroga, Đorđević Sale ili Rađa. Recimo i to da je u ovom standardu faktor uspješnosti i popularnosti u NBA ligi često presudan. Sistem je umnogome logičan i pravičan i pored malih nedostataka, jer nam vjerno dočarava kako su se najbolji nosili sa apsolutnim vrhom zemlje koja je košarku utemeljila kao sport.

Rejting na ISO ljestvici također ovisi o broju klikova i lajkova, on je najmanje analitički, ali najlakši mogući statistički, informatički dostupan oblik spoznaje o košarici sa južnoslovenskih prostora. Po ISO standardu, kojeg možemo nazvati i temeljnim i dominantnim u percepciji današnje mitologije i historije, dakle u post-jugoslovenskom periodu ponajbolji košarkaši sa ovih prostora su:

10. Darko Miličić – ovaj momak mi je trn u oku već duže vreme. Još od trena kad je postao najviše izabrani pik drafta (No.2 overall) porijeklom sa ovih prostora, i to sa jedva 18 napunjenih godina. Ni kriv, ni dužan, uzeo je NBA naslov u debitantskoj sezoni. On će mi biti na piku neko vrijeme jer će mi poslužiti kao jedan od modela koji će ukazati na osnovni nedostatak ISO vrednovanja stvari. Internet je svih tih godina bio prepun vijesti o srpskom centru, momku koji je odigrao 9 jedva prosječnih NBA sezona; njegova stranica na Vikipediji sadrži potpunu statistiku njegove karijere, sva reprezentativna ostvarenja, kojih zapravo nije ni bilo, čak statistike značajnih utakmica, čega se također nešto slabo sjećam. Još piše da se ženio, humanitarno pomagao, te da ima brojne tetovaže nekih tamo lokalaca – u svojoj NBA karijeri zaradio je $52,323,642 – što je mnogostruko više nego što su zajedno zaradili svi igrači bivšeg YU prvenstva u periodu od 1945. do 1991. godine!!! Zato nisam ni razmatrao neke tamo Delibašiće i Daneue za ovo deseto mjesto. Šta će crni Darko na ovoj listi veličina, pitat ćete opet i opravdano mi spominjati oca i majku…

Prvi razlog zašto je Miličić visoko na ISO skali je to što je idealan primjer popularnog poimanja globalnih (bez)vrijednosti, ali i bagatelizacije društva, inflacije prosječnosti i nepotrebnosti, a sa njom i same košarke na ex-YU prostorima. Darko je po meni zaslužio nadimak ili titulu “loša vijest”: postao je sinonim za svakog upropaštenog košarkaša u posljednjih četvrt vijeka. Sreća za košaricu da je sa jedva 27 godinica završio karijeru i bacio se u neke druge sportove.

Drugi razlog zašto je Miličić tu jest da shvatimo tok zapadnog, pretežno američkog pravca misli, kao i logiku kvantitativnog konzumerizma kojoj sam i sam podlegao pišući o Darku. Jedan iznimno uvažen američki autor, dokonca Bil Simons lično, u svojoj knjizi “Book of Basketball” piše o brojnim ex-YU veličinama koji igrali su u NBA još devedesetih, i spomene ih sveukupno desetak puta u knjizi koja sadrži više od 700 strana, dok Darko u toj istoj knjizi zauzima dva ili tri puta više prostora. Bil Simons ne vidi bitniju razliku između jednog Tonija Kukoča i Darka, on ih u startu vidi kao momke koji su potpisali masne ugovore, momke kojima je Amerika omogućila status, naravno Miličića naziva “Croatian” (i to uz one tetovaže četničkih vođa što pokazuje njegovu klasičnu američku pripremu materije), ne vidi cjelokupnu Tonijevu karijeru, ono što je ovaj ostvario na klupskoj i reprezentativnoj razini, veže uz obojicu slične pridjeve – lazy, bust, hype… Ovo bi ustvari bio i najveći minus ISO standarda – podložnost kvantitativnoj metodi vrednovanja stvari, orijentacija na lako vidljivo, mada prilično nebitno, te linija manjeg otpora individualne spoznaje.

Iako naziva Jugoslavija više nije bilo kada se pojavio Darko, tako da ni sa moje strane možda nije bilo korektno pisati o njemu u ovom malom mozgovniku, ipak je on postao ako već ne pop-ikona, onda barem solidna pop-zabava za današnjeg konzumenta masovne kulture. Miličić je u DIN sistemu vrijednosti zastupljen sa jednim poenom u mom bodovanju (NBA titula), ali po JUS-u on ne da nema nikakvih bodova – on je personifikacija modernog ništavila i kao takav, dokaz konačnog sloma mentalnog sklopa koji lebdi negdje u internetskom vakumu, najbliže vrednosti minus beskonačno. Za usporedbu – možda netko ga se sjeća – jedan Branko Vukičević, trofejni košarkaš zagrebačke Cibone iz osamdesetih, bez nekog pretjeranog igračkog umijeća; eto, baš taj Branko koji je po ISO standardu gotovo bezvrijedan, na mojoj vječnoj JUS listi stoji negdje oko 300. mjesta. U ovom slučaju – biti tristoti na jednoj lokalnoj ljestvici, neusporedivo je veće ostvarenje no biti deseti na globalnoj. Branko i Darko, iako zvuče slično, pojmovi su iz suprotnih svemira. Ponekad je i paradoks rješenje problema.

ISO poredak

1. Dražen Petrović
2. Predrag Stojaković
3. Vlade Divac
4. Toni Kukoč
5. Dino Rađa
6. Krešimir Ćosić
7. Dejan Bodiroga
8. Saša Đorđević
9. Predrag Danilović
10. Dražen Dalipagić (ipak Miličić)

To je što se ISO standarda tiče.

N(j)emačke, odnosno DIN norme, mnogo su drugačije braćo; one uzimaju za svoje drsko i neotuđivo pravo vrednovati i one stvari koje na globalnom nivou ne igraju neku odlučujuću ulogu. Djelomično brišu fejkere, mitove i šarene laže, ali ipak samo delimično, a znate koliko? Tačno onoliko koliko civilizovani Švaba prosječnog Balkanca smatra za ravnopravnog (Duci Simonović bi bio prilično zadovoljan ovom formulacijom).

Ako je ISO standard bio svetskim, onda DIN standard možemo smatrati ponajviše evropskim mjerilom vrijednosti. U toku svih tih decenija, koje provedoh u tuđini, odnosno domovini mog evropskog življenja, u razgovorima o ponajvećim košarice španerima na jugoslovenskim prostorima, sa svim tim beskonačnim žabarima, germanima i bujnim češkim devojkama, ime Tonija Kukoča uglavnom kao prvo ispliva. U DIN sistemu vrednosti, rekoh već, na snazi je drugačija vibra; naravno da je Dražen masovno zastupljen i u ovom standardu, ali ima ljudi koji znaju da drhte u nemiru tekme na evropski način, pa kažu i… Mirza, i Ćosa, i Kića, i Praja, Sale Nacionale ili Vlade – taj promenio je NBA…

Osim naših, ili bivših naših igrača, naravno da se pojavljuju i Sabonisi, Galisi, pa i jedan Sergej Belov, reprezentativno najtrofejniji košarkaš ikad, za kojim danas ni pseto ne zalaje… U DIN sistemu, više se gledaju trofeji, njihov sjaj i broj, više se gleda lakoća rešavanja situacija na terenu, više se pamti, makar i krivo, pa samim tim internet postaje mnogo manje potrebnim instrumentom ljenosti. U DIN sistemu vrednovanja ne postoji bezuslovni broj jedan jugoslovenske košarke.

Ako ipak zbrojimo stavke o kojima smo ranije govorili (znači ukupan broj reprezentativnih medalja sa najvećih natjecanja, osvojena domaća i inozemna prvenstva, kao i broj osvojenih međunarodnih klupskih natjecanja), dobijamo sljedeću listu:

1. Ćosić 23 (8 prvenstvenih titula, 14 reprezentativnih medalja, 1 osvojen Kup kupova)
2. Kukoč 19 (5 prvenstava, 3 NBA naslova, 8 medalja, 3 Kupa šampiona)
3. Bodiroga 17
4. Kićanović 16
5. Rađa 16
6. Tomašević 16

… Đorđević 15, Dalipagić 14, Daneu 14, Danilović 14, Perasović 13, Savić 13, Jerkov 13, Delibašić 13, Knego 13, Radovanović 13…

A tek ovaj treći sistem vrednovanja košarke, odnosno JUS standard… Eee, taj je (u stvari bio je nekad, a nađe se i danas, mada dosta ređe) žešće zajeban; on pamti apsolutno sve bitno, nebitno i periferno svojim fotografskim autizmom, uzima u obzir relativitet kao konstantu, antifašizam kao razlog nastanka standarda, pa onda i razne situacije koje u ISO i DIN standardu nema šanse da se pojave u javnosti ili su podosta drugačije prezentirane. On vodi računa o zakulisnim pričicama i situacijama i potpuno je u službi specifikuma mentaliteta i prostora. Ustvari, on je najrelevantniji kad ocjenjujemo situaciju u ovom divnom, neponovljivom kršu od naših života.

Košarkaški, to konkretno znači da je veoma bitno koliko neko svoje saigrače čini boljim, koliko je neko nadmoćan svome savremeniku, koliko je netko iznad stvari… “neki od YU igrača bili su predmeti fizičkih eliminacija od strane protivnika, to se posebno cijeni”… “mora da je (bio) dobar i zao kad nasrnuše dva na njega loša”… ili: “ko je kumu gurno iza leđa i kroz noge, ko cirkao je teško, a ko duvao vutricu blagu”…

Statistike i trofeji u JUS sistemu ne igraju presudnu rolu, kao u DIN standardu, samo ulogu krajnjeg dokaza (corpus delicti). Često nekom zbunjenom, uglavnom mlađem čoveku, nešto nije jasno ni nakon iscrpnih, višesatnih, argumentiranih priča – pogledaj onda još i u tu statistiku druže, kad ti već slabije ide nepodnošljiva lakoća postojanja…

Košarkaški Panteon reprezentacije Jugoslavije i država pastorki po JUS standardu:

Ukupno medalja:

14      Krešimir Ćosić

12      Dražen Dalipagić

10      Dragan Kićanović

10      Vlade Divac *

Zlatnih medalja:

6        Krešimir Ćosić

5        Dražen Dalipagić

5        Dragan Kićanović

5        Zoran Slavnić

5        Željko Jerkov

5        Vlade Divac *

5        Dejan Bodiroga *

5        Dejan Tomašević *

* označava igrače koji su reprezentativne medalje osvojili sa SRJ ili sa SFRJ i SRJ kombinirano. Sergej Belov jedini je osvojio više, ukupno 15 medalja, 7 zlata.

Naravno da i ovaj sistem vrednovanja ima svojih nedostataka; prerani, tragični odlasci velikana u punoj snazi (Korać, Petrović), ekstremno velika konkurencija za sam nastup u reprezentaciji (većina igrača sa ovih lista gore osakatili su karijere drugih), faktor JNA i nemogućnosti odlaska u inozemstvo do 28. ili 30. godine za starije generacije igrača. Što se raspada Jugoslavije i sankcija tiče – to je pogodilo ne samo Srbiju i Crnu Goru, već i ostale republike bivše tvorevine – jedan Toni Kukoč, koji je dogurao do 8 velikih medalja (3 zlata) sa timovima SFRJ i Hrvatske, mogao bi imati 10 ili 12 (i 6-7 zlata) da se Juga nije raspala, Jure Zdovc je mogao imati bogatiju kolekciju, a u osvajače reprezentativnih zlata mogli su se upisati Bane Prelević i Petar Naumoski.

Ovaj JUS sistem ipak djelomično kompenzira, ili barem uzima u obzir sve navedene okolnosti, i zato često daje dijametralno suprotne rezultate u odnosu na ISO i DIN standarde. Princip kritičkog subjektivizma JUS standarda rangira jednog Radmila Mišovića iznad jednog (sjajnog) Danka Cvjetičanina, mnogostruko odlikovanog sportaša – i obratno, Cvjetičanin je daleko superioran Mišoviću u sučeljavanju unutar dimenzija ISO i DIN standarda. Zato je i Pino, alijas Josip G(Đ)iergia, prosto najgenijalnijim igračem lige, a Jelovac je Šak starog prvenstva. Zato moja kritička lista 101 najvećeg igrača bivše Juge – popularno STOJADIN – izgleda tako kako izgleda, a prvih 11 zaslužuju i poseban osvrt unutar ovog poglavlja:

11. Radivoj Korać
12. Dino Rađa
13. Ivo Daneu
14. Vlade Divac
15. Dejan Bodiroga
16. Dražen Petrović
17. Mirza Delibašić
18. Dražen Dalipagić
19. Dragan Kićanović
20. Toni Kukoč
21. Krešimir Ćosić

U ovom sistemu vrednovanja (danas je nepostojeći, ali skrivene sile svemirske pravde su me proglasile doživotnim glasnogovornikom za košarkaška pitanja po JUS-u), lako je moguće biti No.1 po ISO ili DIN standardu, a biti mnogo niže ili više po ovom trećem, a poredak ostalih (od 101 do 1), uz detaljnu analizu kako, zašto, po svakoj bitnoj utakmici, psovci, gluposti, genijalnosti, uopšte o svakoj tački i mrlji karijere koju znam, govoriću nekom drugom prilikom koja će prezentirati ne samo globalne, već i proširene svemirske vrednosti JUS standarda.

Jel’ ima još neko drugovi da mu nisu jasni ISO, DIN i JUS?

Photo: Privatna arhiva