Ima lipih narodnih pjesama koje tiču imena se Duško. Iz mladenaštva sećam se numera narodnog melosa “Duško, Duško, ti si mi najdraži…” Ili možda “Šuška se šuška da ja volim Duška…” Mnogi od vas pamtite te hitove zasigurno. Ime Duško nekako mi je uvijek bilo povezano s pjesmom, ugravirano je u poeziju čika Duška, Radovića dakako, Trifunovića svakako, ali i još ponekih persona imena Duško. Da u svakom žitu ima kukolja, dokazuje ozbiljan slučaj jednog od rijetkih Duška koji nikako nije bio povezan s poezijom. Ako neko od vas misli da je ovaj bio poetom košarkaških terena – e, ja tako ne mislim. Mislim mnogo gore – Ivanović mi je uvijek nekako bio vezan uz pravdu, sistem pravosuđa, advokate, sudije, napokon i dželate i krvnike, jer on sam bješe jednim od najvećih. U privatnom životu bio je – dakako, pravnik.

Tip je bio specijalno isklesan za iskušenja koja spremao mu balkanski krš kasnih sedamdesetih i osamdesetih. A klesao je i Duško svoj mironovski šut još od matičnog Jedinstva iz rodnog mu Bijelog Polja, pa do Budućnosti đe je otiša u drugoj polovini sedamdesetih. Ja ga se sjećam još iz druge lige, kad su on (38 poena) i Marinko Kovačević (52) uvalili zajedno čak 90 koševa u Skoplju, ’79 godine, u susretu Druge Yu košarkaške lige protiv makedonske Iskre, u pobjedi Budućnosti 132-130! Kad je jeseni 1980. Ivanović dobio priliku zaigrati protiv najboljih, jer je te sezone titogradski kolektiv premijerno izborio Prvu ligu, odmah je na parket morao protiv Cibone i Kreše Ćosića u njezinom dresu. Premda je u najvišem rangu debitirao već 23 godine mlad, Duško je odmah od starta pokazao da je jedan od najboljih strelaca u državi, ako ne i jedan od najboljih igrača prvenstva. U svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni ubacio je 22 poena prosječno, a u drugoj 29,6 (treći u ligi iza Dalipagića i Skroče), da bi u sezoni ’83 bio prvim strelcem takmičenja sa 27,4 poena u prosjeku. Još uvijek bez linije za tri poena.

Avaj, nema gore stvari od malograđanštine provincijalne prćije, kako bi rekao jedan od omiljenijih mi literarnih skeptika. Kad bi čovik u Jugi dobio naljepnicu da je igrač za mali klub (vidi slučaj Mišović) moga se jebat, ne… Mogao je Duško šutom satirati brojne čuvare godinama, mogao je u domaće prvenstvo što je htio, ali reprezentativnim kombinacijama ni u primisli prismrdjet nije moga – a ovo u nas nije bio slučaj samo s košarkom… Držao je tako Duško titogradsku Budućnost u prvoj ligi godinama, ’86 je dovuka do trećeg mjesta u prvenstvu što je najboljim plasmanom kluba u istoriji; ’87 je još uvijek na 28 komada prosječno, samo Dražen je efikasniji od njega, a Duško dobije u poenima Oskara Šmita u dva susreta Kupa Radivoja Koraća protiv talijanske Kazerte, i – onda dogodi se – pravda. Rekoh već vam braćo, Duško Ivanović je neraskidivo vezan uz pravosuđe.

Splitska Jugoplastika i njezin kormilar, šjor Božo Maljković, prepoznali su nedostajuću kariku u Dušku i ovaj je sa 30 godina, još uvijek u top spremi, u dresu dalmatinske momčadi. Tri godine u žutom dresu su bajka za Ivanovića i ovaj je sad na dvadesetak poena po utakmici, ali i 6 trofeja u periodu od 1987. do 1990. godine, uključujući domaći naslov odmah u prvoj sezoni (Ivanović je moj MVP za sezonu 1987-88) i dva Kupa šampiona. Kako je to moguće? Duško je jednostavno bio superklasa koju niko nije prepoznao u Budućnosti. On bi jednostavno podigao bilo koji elitni Yu tim tog perioda na viši nivo, jer je i u obrani ispunjavao visoke standarde šjor Bože, što se za mnoge šuterske vedete Juge ne bi moglo reći. To su akteri košarkaških bitaka našeg prostora osjetili već u toj prvoj Duškovoj „žutoj“ sezoni, a možda se netko sjeća i verbalnog okršaja Ivanovića i Petrovića tokom megdana u Zagrebu, đe je Jugoplastika trojkom Sretenovića u produžetku savladala Cibonu. I Dražen je znao odakle bura krenula je da duva kad crnogorski kadija stade da tuži i sudi …

Nakon silnih trofeja i predstava za vječnost s Jugoplastikom, po 12 poena u strogo šuterski kontroliranima finalima Kupa šampiona, Duško si je da oduška i protiv NBA igrača na ’89 Mekdonalds turniru u Rimu. Tamo je prvi strelac finala sa 31 košem timu Denver Nagetsa u porazu Jugoplastike 129-135. Nakon najslavnijeg perioda karijere, sa 33 godine na plećima, Ivanović se otisnuo na tri godine u Španiju. Ostavija je Jugu kao strelac najviše poena u domaćem prvenstvu u periodu između 1980. i 1990. godine. U dekadi svoje dominacije, Ivanović je upisao 5.132 poena iliti 22,8 prosječno po kolu starog prvenstva. U Španjolskoj je u tri sezone u Đironi još uvijek ubacio prosečno preko 20, da bi onda ’94, u 37. godini ostvario prosječno 30 u švicarskoj ligi. Umirovio se dvije godine kasnije, sad već i kao trener tima iz Friburga. Do danas dela kao strateg, na najprestižniji pehar još čeka, a ovdi sam ga ipak htio predstaviti kao igrača prvenstveno. Igračinu, pardon…

Još ću da kažem da je pravniku i dželatu Dušku najviše nedostajao marketing kojeg današnje basket-zvijezde i zvezdice društvenih mreža imaju u obilju. Kad Kobi Brajant samoprozvao se “Black Mamba”, pred desetak godina, meni prva asocijacija nije bila opasna zmija, već potpuno šokantno – pa to je u biti fuckin’ Duško Ivanović. Na tu zverku nalikovao je Duško kad je bio u elementu, bljuvao je otrov kao raspomamljeni reptil košarkaških parketa bivše države, samo mnogi od nas (ja također, slično kao u slučaju Mihovila Nakića) to nisu vidjeli u punoj širini. Etiketa – igrač malog kluba – vrijedila je sve dok Jugoplastiku nije pretvorio u jednu od najvećih košarkaških dinastija Evrope, gnijezdeći se oko 30. mesta moje JUS liste košarkaških veličina. Da, drugovi, tol’ko je lik bio dobar…

Kako je Duško Ivanović meni neiskoristiv u pjesništvu, pisac ruske avangarde bi mnogo bolje opisao dotičnog, sa manje riči, a napisa bi sljedeće:

Duško Ivanović je (bio) Jugosloven. Duško Ivanović je Crnogorac po rođenju i umijeću. Duško Ivanović nije globalno na cijeni kol’ko su to drugi, razvikaniji košarkaši. Duško Ivanović nije lošijim košarkašem od španske legende San Epifania bio, a ovog drugog proglasiše neki ignoranti „najboljim evropskim košarkašem osamdesetih“. Duško Ivanović odigrao je 15 utakmica za repku Juge. Nikad nije prisustvovao velikom takmičenju u dresu s državnim grbom, a da trenerom sam bija ja – igr’o bi mi dve Olimpijade. Duško Ivanović jednom je bio prvi strelac prvenstva SFRJ, a par puti bio je i drugi. Duško Ivanović, napokon, bio je dodatno hlađenim špricerom od igrača. On je najvećim YU igračem koji nema niti jednu medalju s opštepriznatih velikih turnira nacionalnog raza. Najveći crnogorski igrač, možda i u istoriji loptanluka balkanskih plemena, Duško Ivanović je ljeta ’87 otiša’ u Jugoplastiku, a ne u Partizan. O Dušku Ivanoviću niko ne voli previše da piše, pa neću ni ja.

Photo: MN press, Euroleague, YouTube