Svi će barem jednom da dožive svojih pet minuta slave – tako nekako reče jednom poznati umjetnik dvadesetog vijeka. To vrijeme, braćo, davno već je došlo, a možda je pomalo i pregazilo navedenu tvrdnju jer u ovoj poplavi informacija, senzacionalnih vijesti i rulje što se prima, opijena žutilom, zvjezdanom prašinom i drugim pošastima kolektivnih, plemenskih histerija, ne isključujući ni moju malenkost – svi smo mi zvezde sijalice u tim prosvjetljujućim momentima zračenja društvenih i brojnih inih mreža današnjice. Danas za sve koji paradiraju igrom košarke, kako ovdje u Evropi, tako i preko bare, vrijedi da su zvijezde, instantno dostupnih statistika, često i vlastitih torza ili oblina svojih dragih partneruša.

Tako i treba, za to smo se borili u pokretu košarkaštva – kimnem glavom ja i nastavim kontemplaciju o tome zašto košarkaši, naročito oni domaći, ex-YU fele, sazrijevaju kasnije no što je to bio slučaj u mojoj mladosti, nadovezujući se na neke teorije autoriteta sa sajta. U Jugi je bilo praksom da se košarkaš naziva talentom tamo do 18-19 godine starosti, a danas se to malo pomaklo pa tako za talente imamo momke koji su, u stvari, bivšim košarkašima, a nije da nisu široj rodbini omogućili lagodnosti palanačke dokolice i spoznaja koje prate istu. To da ćemo danas da vidimo nekog tinejdžera kako trpa 30 po tekmi ili kako dominira nad desetljeće starijim kolegama – zaboravite – Luka Dončić je tek iznimkom koja potvrđuje pravilo. Zašto je tome tako?

Klinci nekako sporije sazrijevaju u ovom svijetu predodređenom za brojne olakšice moderne koje često čine stvari težima. Kad se zadnji put neki tinejdžer našao u sastavu reprezentacija Srbije ili Hrvatske? Značajni tinejdžer? Mislim, da igrao je igru na velikoj sceni, ka šta na njoj Luka danas igra? Ili ka šta Dražen igrao je s 18 na velikom takmičenju, ili kao što je još zeleniji Divac igrao posljednje sekunde polufinala Svjetskog kupa ’86 u Španiji (i ukazao na trasu kojom će mu karijera ići). Ne pamtim baš najbolje, pitanje za prave stručnjake, psihologe i sociologe …

Bogdan Bogdanović sazrio je s 25. Klupskim je prvakom Evrope, umalo i reprezentativnim, sve bolji u NBA… Ove godine na Eurobasketu zaradio je i svoj prvi izbor u neki All-FIBA team. Nevjerojatna sezona, stvarno… Međutim! Prije tonu godina, Krešo Ćosić je sa 25 već imao petostruko toliko All-FIBA izbora i već nekoliko godina bio je najboljim evropskim košarkašem. Prije tonu godina, Petrović i Kukoč bili su birani kao MVP Svjetskih prvenstava, a da nisu napunili ni 22 godine života, dok je to Kićanoviću uspjelo s nepunom 21 godinom! Danas mi je nekako nezamislivo da momčići ovih godišta igraju neku veću ulogu na terenima. Ni u reprezentaciji, niti u ABA ligi, čak ni u ovim lokalnim ljigicama. Po-gle-dajte semafor.

A da je košarka najljepša timska igra koja iznenađuje iznova i ponovo na dnevnoj bazi, to je znao još i H.G. Wells kad je skladao svoje, mome sluhu najmilozvučnije djelo, što nosi naziv – “Nevidljivi čovek”. Kako košarica još nije bila popularna u to vrime, prevejani futurista kakvim je Wells zasigurno bio, uvrstio je momente zrenja koji se sad, više nego ikad ranije, dešavaju na košarkaškim terenima svijeta.

Ufatim vam ja u retkim slobodnim momentima tako neki NBA strim i gledam neku jurnjavu dva loša tima, sve dok u jednom momentu ne skapiram – jbt. pa jedna ekipa igra normalno, s petoricom na terenu, ova druga s četvoricom. Ide to tako neko vreme, svi skaču s crte penala pravo u koš, svi pucaju sa 8 metara, svi gube lopte u tom metežu, sve dok u donjem desnom uglu ekrana ne nazrem neku mrljicu koja se kreće. Jel’ to muva koja sletjela je pa mi se izmeće po ekranu? Nije muva, kakva crna muva, radi se o potiljku jednog košarkaša kojeg u prethodnih nekoliko minuta uopšte nisam zapazio na terenu. Znači – ipak igraju 5 na 5 – iako uz minimalno prisustvo i doprinos dotičnoga na igru ili je i to samo varka ove sve varljivije košarke, možda je koristan taj tip u donjem desnom uglu ekrana kad je u napadu, možda mu je +/- statistika sasvim u redu.

A taj potiljak koji tu i tamo spazim – valjda omjer stranica ekrana i rezolucija na tom kanalu nisu u redu, jer nevjerojatno je da ne vidite košarkaša koji ima dobrano preko dva metra i de facto jest na terenu – taj potiljak mi nekako domaćinski poznat, turskog štiha, ka da je Izbosne il’ da se neko ne uvridi, ravno iz Hercegovina, to mora da je rođo gastarbajter što na tezgi košarkaškoj Arizonom jaše. I odjednom, braćo, pojaviše se ruke ponad onog potiljka, puče trojka ko petarda, bez koske i bez kičme, rođo je, znao sam ja to davno, zvezda u usponu, cepa li ga cepa iz daljine onako visok a proziran, prosto provlači se kroz to mnoštvo na terenu kao nevidljivi čovek našeg Wellsa, a i u obrani opali neku nevidljivu blokadu koja je na kraju tekme u zvaničnoj statistici.

Osim pogođene trice, tu je još i par promašenih i jedan, također nevidljivi, skok, jer rođo se u trenutku odbijanja lopte od obruča nalazio u samom ćošku – opet ga nisam vidio na monitoru – a ova mu je pala u ruke nakon što se odbila od parketa (i to se piše kao skok jer rebound i nije samo skok) i tako je rođina momčad slavila u susretu loših timova. Loših, ali s potencijalom… S mladim nadama, jer vidim ja, naš junak je tu neđe oko dvadesete godinice svog života i već je iskoračio u zrelost momak, više nije talentom, sad je klasom koja, malo sam se informiro dodatno, u samo 25 minuta ubacuje svoju trojku i uhvati skok, uz blokadu i još jednu – jasno također nevidljivu – asistenciju. Odma poskočilo mi gasterbajtersko srce jer rođo je, osim pukog šekspirovskog nivoa interpretacije role nevidljivog čoveka, naplatio svoje znanje itekako, a to je braćo bitno u krutom svitu današnjice, preko 4 milje dolara godišnje bruto, biće nešto i neto, samo za te tetko, sazrio je tako rano i dosegao prvog vrhunca, ostvarivši daleko više od prosječnog balkanskog mladunca i više no fosili tamo neki Ćosići i Slavnići prošlosti. Još kad se sledeći ugovor bude potpisivo, za godinicu, dvije, narast će rođo do dva i dvaest ako treba, pogodiće i dvi i tri trice kad zatreba, uspjeće još više i biće slavniji no što već jest. Više gotovo da i ne može. A i – kamo dalje rođače?

Ova dirljiva pričica o uspjehu iznimno mladog čovjeka iz mojih krajeva jest obrazac za sreću sviju nas. Proizveli smo uspješne mlade ljude koji dostojno i doslovno reprezentiraju svoje otadžbine. Ova kratka crtica pred TV ekranom koja me svojim gastarbajterskim sentimentom uzela samo je jedna od mnogih, budućih a pozitivnih koje će se dese; ona je i više, putokazom kako treba, svjetionikom kuda krenut, potvrdom da u košarci nikad ne manjka suštine i potvrde bazičnih životnih vrijednosti. A ne manjka ni dobre košarkaške zabave, kako već sigurno rekoh…

I zato, braćo, pažljivo gledajte oko sebe, ljepota je svuda oko nas, gledajte i smijte se i ne skidajte osmjeh s lica jer čeka vas još jedna sretna i berićetna nova godinica.

Photo: Phoenix Suns