Kao prvo, pozdrav za veliko košarkaško stablo tj. drvo, a onda i svoj braći koji vole igru narančastim balunom. I to pozdrav iz košarkaške zemlje Liliput. Kada je Džonatan Svift pisao svoje najčuvenije djelo, kao vizionar koji vidi u budućnost, zasigurno je imao u vidu i košaricu. Neću sad da komentiram eliminacijsku fazu ovog Evrobasketa, znači ni Slovence koji furaju na raketni pogon, ni to da ću pomno da pratim njihov četvrtfinalni duel s Latvijom u sudaru najljepše košarke na prvenstvu, neću da komentiram prolaz Srbije protiv tradicionalno neugodne Mađarske supersile (vidite inspirisao sam Ognjena i Bogdana, svemirski i indirektno), neću ni o crnogorskoj sramoti ni o tome kako je njihovo čojstvo i junaštvo umrlo tamo neđe u vrime Popa Mila Jovovića. Glede Crne Gore – samo mi je žao oca Bogdana jer je on verovatno prekvalificiran za ovakve priredbe (vjerujem da je on, za razliku od moje malenkosti koja je dosad pokušala 54 puta, pročitao Džojsovog Uliksa, pa onda koji će mu više basket…).

Samo ću trunku o grandioznom uspjehu hrvatske košarice – ulasku u 16 najboljih momčadi starog kontinenta. Sve je u glavi, što će reći – u obrazovanju glave. Osim Gulivera i potpunog uživljavanja u Liliputance (Stanislavski metodom), hrvatska košarkaška sila pokazala je nove znakove intelektualnog napretka. Samo zagrijavanje pred tekmu s Rusijom i ono „Pukni puško“ od ponajvećeg barda hrvatske sadašnjosti (ma kita sadašnjosti – od stoljeća sedmog braćo) dalo je naslutiti obrazovni i motivacijski rast ekipe. Šteta je to da taj vrhovni pjesnik kad je skladao svoja epska djela nije imao u vidu ove polutane koji drmaju hrvatskom košarkom, pa nije ni skladao za njih. Ispade da ga ti polutani nisu iskapirali najbolje (tsss.. tsss… tsss. rekao bi poručnik Bluberi) i to se odrazilo na konačnom ishodu izuzetno neizvjesne utakmice osmine finala protiv – inače i normalno – košarkaški inferiorne Rusije.

Kockasta ekipa, iznimno obrazovanih, kockastih glava – bila je blizu. Tamo krajem prve četvrtine… Kasnije se ispostavilo da su samo počastili rusku sirotinju rijetkim oblikom radovanja. Sjajan Acin skauting, proizašao iz broja ruskih turista na Jadranu (po statistici troše najviše para kao turisti), pomnožen sa enormnim Stojkovim kvocijentom inteligencije, te stani-pani faktorom, dao je realnu sliku hrvatskog košarkaškog sjaja. Kako je naša repka spoj dvojice košarkaša i još nekih tamo bivših, moram da kažem da je jedan od njih potvrdio svoju stvarnu i konačnu vrijednost. Dao je dokaz koliko je rad bez talenta vredan…

Iako je (po meni) trebao da bude novajlija godine u NBA (što je samo potvrda koliko je draft ugasio na značaju, koliko su NBA statistike beznačajne, ali i dotok svježe krvi u tu ligu – btw. Šved je, kakti, propao tamo), taj momak – inače uglavnom produkt zahvalnih sportskih pera koji samo afirmativno umiju o košarici – potvrdio je jednom za svagda da je prekvalifikovan za ovaj stupidni sport đe ćeraš neku glupu loptu da prođe kroz obruč. Osim što se momčina napojio Sviftom i ponajvećim bardom hrvatske historije od stoljeća sedmog, on se prebacio i na grčku mitologiju. I postao neviđenim ekspertom za istu. Naumio je zajebat i samog brata Sizifa. Puno teži zadatak no ća je imao Sizif jest – gurati kocku uz brdo….

Photo: FIBA