Početna BLOG: SOULYSouly: Levoruka neman

Souly: Levoruka neman

od Duško Miletković Souly
45 pregleda

Majstorstvo mnogih zanatlija, da ne rečem umjetnika, ostane zauvijek skriveno našim posmatračkim dušama. Nebitno o kojoj od lipih umjetnosti se radi. Književnost, slikarstvo, kiparstvo, muzika, strip, košarka, preživljavanje… Znamo za Dalija, Pikasa, Mikelanđela, Kordeja, Kerca, Kurosavu, Felinija, Tarkovskog, Kusturicu, Meštrovića, Voltera, Džojsa, Balzaka, Kiša… Ali za mnoge druge, ponekad revolucionarne, a često bezimene, što kročiše stazama tih finih umjetnosti – nismo uspjeli doznati, nekim to čudesno ograničavajućim kolopletom okolnosti, nevažno dal’ njihovih ili naših.

Pred par mjeseci sam u bespućima pijace jedne sjeveroafričke metroplole naletio na jedno omanje ulje, nije baš onaj Gogen iz posjeda onog mornara Korta Maltezea, formatom je nekih 40 x 30 cm, ali zakleo bih se da je original, a iz pretposljednjeg stoljeća piše da jest – potpis naime glasi – Trpuccio, 1897. Ili barem ja sam tako protumačio tu žvrljotinu od potpisa. Trpuccio… Dobro zvuči… Naravno, nikad čuo za dotičnog slikara Trpuccia, ali mediteranski pejzaž s platna nešto mi kazuje i ja rad sam što je moj.

Zato, i prije svega – svim domaćim izvorima (ne)kulture i (dez)informacija – srednji prst – i to onaj debeli, malnarovski. Nikad niko sjetio se nije ispričati priču o Branku Skroči. Ni djelić iste. Ili barem dio djelića. A neloše bi zvučalo – Trpuccio hrvatske košarke… Ili jugoslavenske, svejedno… Na drugu stranu – možda oni najbolji fazoni mrtve države i treba da umaknu povećalu sveprisutnog velikog brata današnjice.

Ako je pokojni Boban Janković bio Lari Bird srpske košarke, kako ga nazva jedan od najprofinjenijih vokabularom i najverodostojnijih podatkom košarkaških kroničara ovih prostora, Branko Skroče na košarkaškom parketu onda bješe nešto između Godzile, naoružane beskonačnim brojem projektila zemlja-zrak, i Harry Houdinija iz njegovih najboljih iluzionističkih trenutaka. Koji crni Bird… Prećerujem možda malko, ali znajte samo da je Skroče bio jedan od najboljih košgetera Evrope svih vremena. Ne samo Jugoslavije. Evrope braćo. Bio je od onih čarobnih skorera za koje 99% raje nije kapiralo – Kako, pobogu, pogađa? – zato i Houdinijevske poredbe. A Godzila? Zato što je broj njihovih žrtava koje su ostavili, svaki na svome polju djelovanja, podjednako povelik… Godzila u filmovima, Skroče u jugoslovenskim dvoranama. Da ne duljim preveć, red je da kažem koju o zadarskom majstoru lijepe naše košarkaške umjetnosti.

Skroče je svoju prvoligašku karijeru famoznog ljevorukog trpača započeo golobrad, još prvenstvene sezone 1972-73, kao sedamnaestogodišnji poletarac dalmatinskog Zadra. Imao je tu sreću odrastati pod nadzorom najboljih. Pino Đerđa i Krešo Ćosić bili su košarkaški vrh bivše države i junior Branko je već na startu svoje igračke pustolovine s njima došao do svoja jedina dva domaća naslova u karijeri jer Zadar je dominirao kao nijedan tim do tada. Skroče tih pobjedničkih sezona ’74 i ’75 bješe okidačem s klupe – kad je Zadru zatrebalo njegovih desetak poena, Branko je to regularno ispunio. Sezone 1974-75 upisao je sa zadarskim timom polufinale Evrolige i poraz protiv Reala, a do trofeja se probio i s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije što ’74 osvojila je Eurobasket sa sjajnom generacijom (Radovanović, Žižić, Knego, Nakić…) dok je Branko sa 17.7 poena po meču bio prvim strelcem mladih nada.

Kad Ćosić napusti Zadar, Skroče se u sezoni ’76 probija do startne petorke tima i instantno postaje ognjištem ofanzive. Te godine ostvaruje prosjek od 22.3 poena po susretu, ali će ga svake sljedeće podizati da bi već u neponovljivoj sezoni 1977-78 isporučio prosjek od okruglih 30 i treće mjesto na tabeli strelaca, tek iza Partizanovog dueta, Kiće i Praje. Zadar nakon ere Đerđe i Ćosića prolazi smjenu generacija s talentiranim timom, ali bez većih rezultata u društvu ponajboljih ekipa tadašnje Evrope. Zadrani jedva izbore opstanak u prvenstvenoj sezoni ’79, a iste godine igraju finale domaćeg kupa, đe je uspješniji Partizan unatoč volšebno trpajućem Skroči.

I pored kašljucanja Zadra u domaćem prvenstvu, Branko Skroče je neupitno zaslužio status u najboljoj selekciji bivše države. Jednostavno, bio je predobar da bi mu to izmaklo, iako čudi podatak da je u repki odigrao svega 58 susreta, dok je npr. njegov dugogodišnji suigrač iz Zadra, Ivan Sunara, nakupio stotku. Reprezentativna karijera Branka Skroče po cijelu dobu trajanja bila je u sjeni konkurenata koji su igrali na njegovim pozicijama 2 i 3 – Dalipagić, Kićanović, Delibašić, Kapičić, Šolman, Varajić… tako da je uopće upasti u reprezentaciju (čitaj kaznenu ekspediciju) za veliko takmičenje bila nadnaravna stvar.

Neka kozmička pravda je ispunjena jer Skroče je jednim od svega desetorice jugoslavenskih košarkaša koji imaju u posjedu i olimpijsko i svjetsko zlato. U tim selekcijama iz Manile ’78 i Moskve ’80, Skroče je nastupao tek sporadično, ali vrijedi napomenuti da su to jedina dva sastava Juge koji su ostali neporaženi na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima i njihov ukupni skor iz Manile i Moskve iznosi 18 pobjeda i 0 poraza! Skroči u zbirci fali samo evropsko zlato. U njegovom jedinom pojavljivanju na Eurobasketu, Juga je u Čehoslovačkoj ’81 završila ka srebrna.

Slučaj zadarskog čarobnjaka i nevolja s repkom nije usamljenim u moru uskraćenih, ali njegov igrački bitak ionako leži u streljačkoj dominaciji u domaćem prvenstvu. Koliko sam ga samo puta gledao kako ide preko 40 ili 50 poena… Jedne prvenstvene, subotnje večeri, početkom osamdesetih, nejasno sjećam se obaveznog radijskog prijenosa, nebitno dal’ Riste Kubure il Ivana Tomića i Skročine eksplozije sa rekordnih 63 ili 65 koševa u dresu Zadra.

Prividno usporen (i za Bodirogu sam ljude čuo govoriti isto), malo poguren, ali lake kretnje, obdaren s više finti od bilo kojeg domaćeg igrača, konstantni mismeč na poziciji dvice zbog svoje visine od preko 195 cm, previše spretan i vižljast za tromija krila, solidan dodavač kad ga udvajate, Skroče je do svoje prve streljačke titule u prvenstvu došao u sezoni 1979-80, pobijedivši najtežeg od svih takmaca – Praju Dalipagića – i to s prosjekom od 31.8 poena po susretu, tijesno (Dalipagić 31.5 ppg) preživjevši 57 poena letećeg Mostarca Radničkom u zadnjem kolu prvenstva. Uz to, Branko je jedan od prvih domaćih košarkaša kojeg sam vidio voditi loptu kroz noge. On je to izvodio rutinski, gotovo neprimjetno, kao i većinu svog repertoara.

Specijalna sezona Branka Skroče ipak bila je berba ’81. Zadar je te godine završio treći, iza moćnih Partizana i Cibone, a Skroče je pregazio svakog čuvara koji se drznuo makar i pomisliti ga zadržati. Ostvario je prosjek od nenormalnih 35.1 poena na putu do druge titule najboljeg strelca, a za to je nagrađen naslovom MVP prvenstvene sezone u izboru zagrebačkih Sportskih Novosti. Trojicu svojih najbližih pratioca na listi strijelaca – Jelovca, Slavnića i Kićanovića, ostavio je iza sebe 10 poena! U povijesti domaćeg prvenstva samo su Radivoj Korać i Dražen Petrović ostvarili viši prosjek poena u jednoj sezoni!

Na apsolutnom vrhuncu sa 26 godina, Skroče se to ljeto definitivno oprostio od reprezentacije na spomenutom Eurobasketu u Čehoslovačkoj i onda dodao još jednu sjajnu sezonu 1981-82, gdje je morao priznati streljačku prevlast Praji, ali njegovih 29.3 ppg bilo je dovoljno za drugo mjesto na listi strelaca. Branka je sačekalo odsluženje vojne obaveze, ali kad se vratio s iste, ponovo, po treći put u karijeri, bio je prvim strelcem domaćeg šampionata u sezoni ’84, stavljajući 27 poena po kolu. Sve svoje titule osvojio je bez pravila za tri poena. Jest da je velika većina njegovih poena dolazila s poludistance, nekih 3-5 metara od koša, ali nikad ne znate kako bi postojanje linije za 3 utjecalo na našeg zadarskog umjetnika – njegov streljački prosjek svakako ne bi bio manji.

Ljeta 1984, davno razriješen reprezentativnih dužnosti, Skroče je potpisao za belgijski Standard, provodeći dvije godine svog košarkaškog života u zemlji dobre čokolade. Belgijanci navalili nakon što im je Skroče prethodne sezone u Kupu Koraća dvaput uvalio po 40 poena. Nakon te avanture, Skroče se vratio u Zadar za sezonu 1986-87 kako bi pomogao neočekivanim prvacima države u Kupu šampiona. Svi smo od Branka još uvijek očekivali dvadesetak poena, a on je sjajno izgledao na turnirima pred sezonu. Kako bilo, nakon uvodnih par kola domaćeg prvenstva, Branko je prikucan za klupu Zadra i tu ostade sve do kraja sezone, ekspresno i pomalo otužno završivši karijeru nakon iste, u 32-oj godini života i bez upriličenja oproštajne utakmice kakvu je ova legenda sigurno zaslužila.

Ako zaboravim na trenutak njegove rekordne streljačke upise u istoriju Jugo-basketa, smetnem s uma prvenstvene titule i medalje s reprezentacijom jer volim da falsifikujem istoriju, Branko Skroče bi i dalje prilično lagano unišao u odaje mog „stojadina“ jer nije bio samo jednodimenzionalni strelac. Uz to, bio je praktički nepoderiv, iznimno rijetko je propuštao susrete, nikad bio ozbiljnije ozlijeđen, a po statistici Dragana Martinovića (fantastičan tekst Nesalomivi iz odja Koš magazina) – Branko Skroče je odigrao rekordnih 228 uzastopnih utakmica u domaćem prvenstvu u periodu između 1973. i 1982. godine.

Rekoh i – prilično dobar dodavač. Ima par njegovih utakmica na YouTube servisu, nažalost iz kasnijih sezona njegove karijere, ali vridi pogledati legendarnu bradu (jedino isključenje u životu u Beogradu, protiv Zvezde ’84, nisam skontao zašto je isključen). Šut iz igre konstantno mu je bio oko 60%, penali preko 80%. Da su tad postojale detaljne statistike, za pretpostaviti je da bi mu Index valorizacije u najboljim sezonama iznosio preko 30. Njegov prvenstveni prosjek od 21.8 poena po susretu nije među najvišima u bivšoj državi, ali ako oduzmemo prve tri sezone sazrijevanja i nepotrebnu zadnju sezonu u kojima njegov prosjek iznosi 7.5 poena, njegove brojke iznosile bi nekih 27 koševa. Samo u pet sezona u periodu od 1977. do 1982. godine, Branko Skroče ostvarivao je suludih 30.3 poena po tekmi. Ukupno je za Zadar u najvišem rangu natjecanja postigao 6138 koševa.

Premda je jedinim košarkašem koji je uspio u prvenstvenim okršajima nadvladati i čuveni beogradski duo brojem postignutih koševa, Skroče u Jugi nikad nije bio  creme de la creme  domaćeg košarkaštva, kad je bio na vrhu nije nosio svoj tim do titula, nije ostvario neku top reprezentativnu karijeru (čitaj 6-7 velikih medalja), niti nastupao za nekog velikana za vrijeme pečalbarskog življenja. A ipak – uzastopni naslovi, i to nezaboravni naslovi Zadra iz ’74 i ’75 kad je tim igrao svoju najbolju košarku, te svjetsko, pa olimpijsko zlato, svrstavaju Skroču u sam vrh jugoslavenskog košarkaškog poretka. Reka bih na 33. poziciju, mjesto iza Varajića.

Kako iza Varaje kad bio je boljim skorerom, ima olimpijsko i svjetsko zlato, dok Žarko ima samo evropsko? Istina i onaj Kup šampiona s Bosnom, prvi za YU-košarku, uz Varajićevu super 45 predstavu karijere… Jbg. umjetnik kojem cijena raste kako vreme ide napred i djela su mu sve traženijai plaćenija, Branko Skroče nije ima tu sreću sresti se s Realom ili Ignisom u finalu tako nečeg prestižnog i napumpat ih nekim svojim turbo 50 performansom. Valjda onda sreća i u životu umjetnika igra neku ulogu…

Photo: YouTube printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar