Souly: Panteon Yu košarke i motor mog „Stojadina“ (1)
- December 20, 2020
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Ovo „Panteon“ može i PPP, skraćeno od Panteon, Peja, Pino. Jer nakon svih pomenutih i još bezbroj zaboravljenih umjetnika košarkaške lopte, stigosmo do posljednje sekcije mog „Stojadina“ gdje čuči 16 imena koja su, svako po nečemu, specijalna i posebna u analima domaće košarke – po meni to su šesnaestorica koji su dosegli najviših nivoa igre i slave. Čak nije potrebno zadržati ovaj moj redoslijed, poredajte ih kako hoćete, lista uvijek daje nekog smisla.
Zašto baš šesnaest košarkaša u Panteonu kad je pravi tim sastavljen od tucet majstora zanata koji bi, sasvim sigurno, dostojno branili boje Yu-košarke? Pa, netko bi se možda ozljedio, nekome NBA liga, tekuće obaveze unapređenja tijela i duše ili mišljenje supruge i šire rodbine ne bi dozvolili da reprezentira kragujevačku marku preko neradnog ljeta, tako da sam proširio spisak na 16 imena i znajte da bi se sa ovom mojom selekcijom namučio ama baš svaki čuveni tim košarkaške povijesti.
Zato „Stojadin“, zato i njegov „Panteon“, zato jer način poimanja vrijednosti košarkaštva u JUS-u, više od bilo kojeg drugog standarda uzima u obzir najrelevantnije stavke i ostvarenja u svezi same igre košarke. Također, posebno cijeni 007 faktor („clutch“ za početnike i prepisivače) i konstantu karijere, dajući forte na reprezentativne dosege s velikih takmičenja, kako timske, tako individualne, dok na klupskom planu podjednako šmeka ex-Yu prvenstvo i evropska natjecanja, uključujući samu današnju kraljicu Euroligu, i to prosto i samo zato jer je kvaliteta domaćeg prvenstva i ostalih takmičenja bila podjednaka ili čak jača od konkurencije u natjecanju za Kup prvaka.
U ta davna, pred-ulebovska vremena o kojima pišem, i sama formula košarkaštva bješe različitom od ove današnje. Kad sam na papir bacio izračun po njojzi, dobio sam sljedeći niz šesnaestorice ponajvećih meštara jugoslavenskog košarkaštva koju započinju dva elementarna imena iz potpuno različitih epoha YU-basketa – jedan od njih krenuo je s igrom pradavnih pedesetih stoljeća dvadesetog, dok je drugi počeo devedesetih, a globalnom zvijezdom je postao početkom ovog novog milenija.
Peja
Krećem s momkom koji i ne spada u ovu kolekciju priča o jugoslavenskom košarkaštvu. Ne spada jer jedini od svih nabrojanih u „Stojadinu“ nije igrao prvenstvo bivše države (imao je svega 14 godina kad Juga se raspala) iako je s košarkaškom abecedom započeo u njojzi. Njegovom prvom prvoligaškom sezonom bješe ona 1992-93, u okruženju totalnog rasula, kad je momak kao petnaestogodišnjak debitirao u najvišem rangu i odmah u dresu Crvene zvezde osvojio naslov prvaka kljaštre Jugoslavije. Riječ je, naravno, o Predragu Stojakoviću, autoru jedne od najfinijih NBA karijera koje iznjedriše potomci balkanskog krša.
Kažem – Peđa ne pripada amo – a zašto je onda tu? Ovdje je više kao neko mjerilo, kao graničnik jednog vremena, kao temelj vaše orijentacije u bespućima mojih ličnih košarkaških vrijednosti. Peđa je iznimkom – jedinim je iz „Stojadina“ koji nije odigrao sekunde u košarkaškom prvenstvu SFRJ.
O Stojakoviću gotovo svi znamo sve. Kako je napustio Hrvatsku na startu igrokaza, onda ubrzo i Beograd, uzeo grčko državljanstvo, nastupao za PAOK sa svojim igračkim mentorom Banetom Prelevićem, te kako je strpljivo zidao slavu za vrijeme boravka u Grčkoj. Izabran na draftu još 1996. godine, sa svega 19, ostao je u Grčkoj još dvije sezone, napredujući u svom čuvenom šutu i ostalim segmentima igre. Prije no što se otisnuo preko bare, Stojaković je (23.9 poena prosječno) bio MVP grčkog prvenstva u sezoni 1997-98, a te godine u Euroligi je ostvario 20.9 poena po susretu i bio najboljim strelcem takmičenja.
Zbog problema s državljanstvom tih godina nije figurirao u reprezentaciji SRJ, ali i u njoj će kasnije ostaviti traga, osvajajući tri velike medalje i njezina posljednja dva zlata kao jedan od najboljih evropskih košarkaša s početka ovog milenija. Par puta je proglašavan najboljim košarkašem Evrope, bio je MVP Eurobasketa 2001. u Turskoj, ima dva All- FIBA izbora u najbolje momčadi velikih takmičenja.
Njegova NBA karijera jest jednom od najvećih za momke s ovih prostora. Trostruki uzastopni All-Star, neponovljivi šuter i jedan od boljih trojkaša u istoriji NBA, Predrag je dvaput pobijedio u natjecanju dalekometnih specijalista na zvjezdanom vikendu, više puta je predvodio ligu u postotku uspješnosti s linije penala, a u sezoni 2003-04 bio je drugim strelcem NBA s 24.2 poena prosječno. Iste te godine završio je četvrti u izboru za MVP pojedinca i na kraju je odabran u drugu najbolju petorku NBA. Od igračke karijere oprostio se 2011. godine, osvajanjem naslova u dresu Dallas Mavericksa. Ovakve stavke u NBA nije ostvario niti jedan košarkaš s područja bivše Jugoslavije!
Uz sve navedeno, Stojaković je djelovao prilično smireno, integrirao se kulturno i mogu da rečem da je reprezentirao Balkan preko bare kako se samo poželjeti može. Jedan od njegovih najčuvenijih rekorda jest postignuće iz sezone 2006- 07 kad je u dresu Charlotte Hornetsa postao prvim NBA igračem koji je ubilježio prvih 20 poena svog tima! Od svih jugoslovenskih košarkaša, Peđa Stojaković se svojom NBA karijerom ponajviše primakao svom uzoru – Draženu Petroviću. Bolji životopis teško je i zamisliti.
Zašto je Predrag onda tek broj 16 ove liste? Evo par razloga s moje strane Drine.
1. Stojaković nije imao liderske sposobnosti. Bio je perfektnim komplementom, nikako vođom tima. U Sacramentu je to više od njega bio Divac, dok je u reprezentaciji SRJ bilo više takvih, a ponajviše je to za vreme Stojakovićevog prisustva bio Bodiroga. Za razliku od npr. Divca, Peđa svoje suigrače nije činio boljima.
2. Povrede i ozljede. Obilježile su mnoge karijere, tako i Predraga Stojakovića. Prelom noge još u Evropi, zatim i konstantni problemi tokom trinaestogodišnje NBA karijere. Stojaković je u NBA odigrao 78% susreta regularnog dijela, što nije loše, ali znajte da je to otprilike 20 propuštenih utakmica po sezoni. Predrag je, na svoju i nesreću drugih, bio ozlijeđen u svom debiju za repku SRJ na EP u Francuskoj ‘99, tako da je u bronci sudjelovao bez učinka, a od reprezentacije se oprostio još jednom povredom na Eurobasketu 2003.
Također je bio rovit i u potencijalno najvažnijem plejofu njegove karijere u proljeće 2002. godine. Nakon distorzije gležnja vratio se u stroj u posljednje tri utakmice nesretne serije finala zapada s Lakersima i u ta tri susreta trokirao. Jedini put da sam ga vidio promašiti oba penala od gomile tekmi što sam ga gledao, desio se u šestoj utakmici te serije, u čuvenoj četvrtoj četvrtini. Nikako dobar trenutak za najboljeg NBA penaldžiju jugoslovenskih korijena.
3. Stojaković je bio choker. Peđa je svoju popularnost umnogome dugovao liniji za tri poena. U ključnim susretima, ipak, rijetko je isporučivao svoje normalne stavke. Primož Ulaga Yu-košarice u tri ponajvažnija finala karijere ciljao je trojku uspješno samo 3 puta iz 25 pokušaja. Kako? Đe? Šta? Finale EP ‘01 u Turskoj (1-7 za 3 poena), finale u Indijanapolisu dogodine (2-12 za tri) i finale zapada protiv Lakersa iste godine, 7. susret, trojke 0 od 6. Jeste i da se Peđa oprostio od aktivne košarke naslovom u Dalasu, a na tom plejof putu potopio je više te omražene Lakerse sa 6 od 6 za tricu u metli Teksašana, ali, eto, tih čednih šest došlo je sa devet godina zakašnjenja da bih gracioznog praćkaša Stojakovića imao na najvišim pijedestalima uspomena. Nula od šest i šest od šest jesu ogledalom, licem i naličjem karijere, one su znakoviti i mjerodavni košarkaški kismet momka iz Slavonske Požege.
Znam da možda sve navedeno zvuči prilično potcjenjivački, ali pošto je Peđa fin i razuman momak koji veoma dobro kapira da u svijetu postoji i radnička klasa koja plaća svoj porez i u Americi i da je taj dinar oko kojeg se sve vrti u NBA i zasluga nas malih platiša poreza, tako da je i našim/njihovim neotuđivim pravom kontemplirati o uloženom i vrednovati ga. Pošto Peđa sve to zna, on će mi oprosti moju frustraciju dok gledah ga u regularnoj sezoni ‘04 gdje je bio drugim strelcem lige uz sjajnih 43.3% za tri poena, a onda u playoffu stropoštao se na 17.5 poenčića i 31.5% za trojku i propustio je u me zadnju prilku postati najveći igrač u „Stojadinu“ po JUS-u. Da sam vrednovao po ISO kriterijima nekog tamo Cadillaca i Forda, Stojaković je u prvih pet južnoslavenske historije sigurno, al’ znate kako je – “Stojadin” je mušičava aždaja.
Predrag neće da se ljuti na me jer i sam veoma dobro znade da je bilo većih Jugovića ispod obruča od njeg, ali isto tako zna da ja znadem da su njegove NBA brojke dugo neugrozive, njegove četiri sezone s preko dvadeset u prosjeku još neko vrime nedostižne, njegov fluidni šut, jedan od najdivnijih ikad, teško će biti repliciran i on neće da se naljuti na mene jer uz sve te simpatije i sitničave kojekakvosti koje gajim prema njegovoj igračkoj raskoši, dadoh mu i ulogu da otvori sam Panteon jugoslavenske košarke.
Dobrodošli u motor mog „Stojadina“, braćo i sestre.
(Odlomak iz „Stojadina“ u nastavcima, poglavlje PPP – borba ISO, DIN i YUS standarda)
Photo: NBA, FIBA