Lako je braćo trkeljati pozitive o čuvenim imenima domaćeg basketa, a ništa teže nije na patetiku hvatati ekipu kad povede se reč o članovima mog „stojadina“. Sve su to do jednog imena ugledna i vrla iz neiscrpne ergele kvalitetnih košarkaških grla, ali kad priča krene drugim tokom – kad iz pećine (pra)sećanja (prasećanje = ono sjećanje kojeg bolje da se ne sećamo) izvučemo igračine nam zaboravljene al’ srcu i memoriji mile, one ća ni mojoj „stojki“ primirisali nisu – ondak vraćamo se mišlju u sumorne pejzaže u magli, predele koji više ne postoje u normalnom svijetu sadašnjosti, samo žive svoju, neku teško primjetljivu, paralelnu historiju – kao zemlja Golnor na rubu darkvudske šume.

Bilo je tako, kroz sve te dekade prošle, ljudi koji su svojim basketaškim znojem i trudom natopili terene mnoge, još i u onom prahistorijskom vremenu kad se košarica igrala na otvorenim terenima. Ne znam, nisam gledo, nisam bio na svijetu godina četrdesetih, pedesetih i većinu šezdesetih prošlog veka da bi moga reć meritorno, a ipak sam isključio iz vožnje „stojadinom“ mnoge koji to ne zaslužuju. Kako je „stojadin“ sistem vrednosti 101 najvećeg košarkaša bivše Juge, moram da vam priznam da onih 100 najvećih znam, imam ih sasvim fino posložene u fioci ličih shvatanja, no pravi problem jest onaj 1 koji mi ostade viškom na kraju.

„Stojadin“ je, u stvari, ponajviše baš o tom jednom jedinom, zasad neznanom košarkašu koji fali u tom pretincu sećanja, a toga jednog i jedinog nije lako pronaći i odabrati. Taj jedan, jedini košarkaš – e on je bit cile priče, on jest pogonskim gorivom mog „stojadina“. Eh, ovo je priča baš o tom jednom, nepoznatom i potrazi za njim. Kako nemam blage veze ko bi on mogao bit, točim si jednu jutarnju u ime svih nas i početak još jednog divnog dana…

Mnogi iskusniji zaljubljenici basketa, staža dužeg no što je ovaj skromni moj, nikako se ne budu složili što sam pozaboravljao da vožnjom u „stojadinu“ odlikujem cjelokupnu nomenklaturu rane Crvene zvezde četrdesetih i pedesetih, izostavljajući mnoge koji su svojim kasnijim radom u i oko košarke postali legendama sporta. Neki su (Demšar, Gec, Kalember…) bili toliko veliki da su upali u gepek, mnogi drugi nisu… Slično je i sa šezdesetima – ne znam nisam bio tu – jedan stari basket-mačak, Zvezdaš već 60 godina, nikako da mi oprosti ća izostavih Dragojlovića Sretena, njegovu trajnu ljubav otvorenih arena. Kao alibi sebi, mogu da kažem da će i druge košarkaške sredine ostati oštećene za sijaset imena koja činila su kremu tadašnje igre.

Jednim od zaboravljenih centara košarke u bivšoj državi bio je Karlovac. Punih 15 godina Željezničar je bio dijelom jugoslovenske košarkaške elite, a znamenito je i ono gostovanje NBA All-Star tima 1964. godine. Dade košarkaški Karlovac mnoga pažnje vrijedna imena (poznati hrvatski komentator Slavko Cvitković igra se Prve lige tamo), ali trojica najvećih iliti karlovački KKK (a nije Kju Kluks Klan) – Križan, Kasun i Kolaković  – bjehu među najvećim majstorima svog košarkaškog doba. Predrag Križan, vjerojatno najveći igrač Željezničara u povijesti, igra je i za beogradski Partizan jedno ljeto, dok je Živko Kasun ostvario najbolju reprezentativnu karijeru od sve trojice. Najnadareniji od njih bio je Slobodan Kolaković, naj-sportista grada Karlovca ’59 godine, ali po pričama starijih, malo su mu se prečesto miješali trenuci genijalnosti sa proljevima nediscipline da bi ostao bolje upamćenim. I sam imadoh tu sreću uvjeriti se iz prve ruke da je Boco Kolaković bio genijalnim šeretom – haklao je nenadmašno protiv sviju nas još osamdesetih kad je njemu bilo blizu pedeset. Niti jedan od trojice karlovačkih velikana nije ušao u panteon slavnih ex-Yu košarice, ali osvrt  (mnogo dublji od ovog) svakako zaslužuju…

I ovakva situacija bila je moguća u domaćem prvenstvu šezdesetih…

U „stojku“ se nisu ugurali ni neki dugovječni, trofejni artisti iz davnina poput zadarskih Željka Troskota (uz Đerđu najzaslužnijeg za premijerni naslov Zadra) i pokojnog Bruna Marcelića koji je igrao toliko dugo da ga se čak i ja sjećam iz sezone njegovog oproštaja. Nema na listi putnika nit’ Zdenka Pruga što bješe jedan od najboljih obrambenih košarkaša u Jugi svog i svih vremena, a nema ni velikog dijela logistike Ive Daneua (Jelnikar, Dermastija, Kandus, Ajselt, Lokar, Logar…) iako su značajnim igračima ljubljanske Olimpije i domaće lige bili. Nisu tu djelomično zato što se igrom njihovom napajao nisam, ali nedostaju i mnogi od onih koji miljenicima generacije moje behu.

Nema u sto najvećih mnogih bivših zvezda i zvjezdica prelaznih rokova poput Radivoja Živkovića, zastrašujućeg i mrkog Čačanlije, što sa Zvezdom moga je i više osvojit, fali i njegov uglađeni kompanjon ispod koševa, Dragiša Vučinić, nema ni člana PPP-a (Prve Petorke Pijanica), Zdravka Čečura, što startnim centrom Boše Tanjevića bio je pre Raše, a ni njegovog jarana Vjećeslava Tolja kojeg sam još gledao u Želji, Bosni i ALHOSU kako pravi malu đecu neiskusnijim protivnicima, pa onda nit’ supertalenta Žarka Koprivice koji imao je sezone sa 30-ak koševa i 10-ak skokova, a u „stojku“ ne uđoše ni neki od najatraktivnijih igrača domaćeg prvenstva, premda su i reprezentativno odlikovanima bili. Jedan od momaka koji ostade mi u sećanju lipom jest Anto Đogić, krilo za prljav rad u sarajevskoj Bosni, autor nekih od najboljih zakucavanja svoga i svih vremena, a još jedan atrakciji sklon momak kojem ta prva stotka nije bila bitna, bio je neverovatni Čedomir Perinčić iz Zadra. Čovik ka da je ima federe umesto nogu…

Zajaši me nežno – Anto Đogić u elementu…

Čačak jest poznat po sjajnim bekovima šuterima; nakon čiče Radmila mnogi su još ostavili traga, Androić i Arsić bili su među opakijim vanjskim igračima domaćih terena, no preveć su mi uvek bili nekako ispod radara da bi uskočili u „stojadin“. Borac je imao i centarskih imena. Osim pomenutog Živkovića i Farčića koji je završio u Partizanu, godinama su centarskim duetom bili Mirko Drobnjak i Obrad Šarančić. Ovaj drugi je, kad god sam ga gledao, isporučio svojih 20 poena i 10 skokova, a igrao je, kako vidim iz arhive KOŠ-a sve do sredine devedesetih. A nije da je šut stanovao samo u Čačku – cila Juga vrvila je šuterima koji te mogu pokopat iz svlačionice kad im je draga doma dobre volje. Od superšutera koji ne ulaze na moju listu najslavnijih mogu spomenuti još Miroljuba Mitrovića i Nenada Markovića iz sarajevske Bosne, premda oni za velik broj košarkaških zaljubljenika predstavljaju kremu bivšeg prvenstva, pa onda i sjajnog Dušana Hauptmana iz ljubljanske Olimpije ili neokrunjenog kralja trojki, Ivicu Dukana iz Splita i Nebojšu Ilića, najboljeg strelca mlađih kategorija u onoj posljednjoj velikoj generaciji ex-Yu basket-umjetnika..

Centarski parovi bili su posebnom zabavom lakih nota košarkaških predstava prošlosti. Poprilično trapavi, uglavnom dobroćudni divovi, glumili su zahvalnu metu navijačkih provokacija. Branko Macura i Željko Marelja za vrijeme svog partnerstva u Šibenci bili su mi posebno dragi. I smešni… Marelja je inače posljednji košarkaš kojeg sam vidio da puca penale odozdo, iz „bunara“. Pa onda par iz skopskog Rabotničkog – Vlado Bocevski i Dragan Radosavljević. Obojica – znalci sa margine, a Radosavljević ostaje posebno drag i zbog onog brijanja na poluvremenu jedne međunarodne tekme. Elem, a tek Ivica Obad, jedan od najkonstantnijih igrača prvenstva koji svog centarskog partnera nije ni triba jer je bio zabavan za dvojicu. Osim imena iz životinjskog sveta kukaca, Obad je likom domaćih parketa kojeg sam valjda najčešće vidio da je završio susret isfauliran, a zatim emotivno napustio parket. Što ne znači da u sljedećem kolu nije stavio 30 koševa Divcu ili Rađi…

Mogao bih tako o zabavnim mi igračima u nedogled, no jedna skupina zahtijeva poseban pomen – a to su trofejni klupski igrači koji ne prodiru u najslavnijih 100 imena Yu-basketa. Vodiljom biće mi zagrebačka Cibona koja je za vreme Mirka Novosela obilovala sličnima. Jedan od podcjenjenijih bekova domaćeg prvenstva bješe Damir Pavličević, brat uspješnog trenera Željka, pouzdan igrač, solidnih fizikalija, zahvalan u obrani. Jedan je od najzaslužnijih za naslov prvaka ’84, ali Mirkec ga se brzo otarasio kad mu Damir više nije trebao. Pa Adnan Bečić ljudi – jedan od rijetkih prvoligaških košarkaša kojem ne mogu priznati da je bio boljim od moje malenkosti – Adnan je u Ciboninom vremenu prije Dražena Petrovića imao značajnu rolu, posebno u odbrani. Osim što se dobro naspavao na klupi zagrebačke sile i naosvajao silnih trofeja, Bečić je također prodro do repke. A Sven Ušić? Ni on braćo ne ulazi u prestižna kola kragujevačke marke iako bješe krilo laserskog šuta što je demonstrirao i na međunarodnoj sceni, potopivši litvanski Žalgiris u finalu Evrolige ’86. Do 23 poena došao je pucajući 6-9 iz igre i 10-10 sa crte, a jednom sam ga u domaćem prvenstvu vidio pogodit osam uzastopnih dalekometnih šuteva iz osam uzastopnih napada Cibone…

 Vidi me mama, igram finale plejofa, a dali su mi i loptu…

Ova lista trofejnih koji ne ulaze u hram je poduža, pada mi na pamet još desetak imena, ali kako papir ima svoja dimenzionalna ograničenja, a kompjuterski ekrani ionako trpe suviše gluposti, vrime je da kažem nešto o još jednoj kategoriji uskraćenih košarkaških imena. Nije sve u šoldima, rekli bi ovi moji otočki pacijenti, a ja također tvrdim da nije ni u reprezentativnim trofejima. Sa liste sto najvećih umjetnika izostavih Zorana Jovanovića, evropskog i svetskog zlatnika sa početka devedesetih. Kako to? Pa karijera mu ustvari nikad nije bila nešto posebno, a u repku je upal zahvaljujući Dudinoj eliminaciji Vrankovića iz iste, kao i ozljedama nekih drugih konkurenata. Jovanović nije bio ništa većim igračem od klupskih mu drugara, Predraga Bogosavljeva i Mirka Miličevića, Partizanovog Milenka Savovića ili pokojnog Dine Bilalovića koji je nesretno spušija mjesto u timu za SP 1990. u Argentini. Nijedan od pomenutih centara nije završio na mojoj suludoj listi najboljih i najvećih…

Odlikovanih reprezentativaca što i nisu bili nekom kremom naše košarke ima još napretek. Evropski prvak iz Zagreba ’89, Mario Primorac, zamalo je propustija „stojadin“, a jedna od najčudnijih repki sastavljena je za Olimpijske igre ’84. tamo su se broncom okitili: Nebojša Zorkić (popularno Krstokljun), velika i nikad ostvarena nada Partizana neverovatnog odraza, zatim Sabit Hadžić, solidni plej Bosne, ali ništa više, pa potpuno slučajni prolaznik, Branko Vukičević, valjda po klupskoj vezi Mirka Novosela, a i Ivan Sunara bio je graničnim slučajem. Niti najbolji košarkaš što ga dade Kosovo, Zufer Avdija, nosilac svetske bronce iz Kolumbije, nije naša mesto u kragujevačkom hečbeku, a slična sudba zadesila je i Željka Poljaka (srebro sa EP-a ’81), Joška Papiča (zlato na EP ’77) i još mnoge druge koji naviru u sjećanja mi sakata…

Da ne širim reprezentativnu listu uskraćenih previše, spomenuo bih još jednu kategoriju nezaboravnih basketaša domaćih krajeva. Radi se o kategoriji specijalnih ludaka. Odma pade mi na um stotinu imena, ali cenzura zove pa ću samo par meni najupečatljivijih specijalaca. Prvi možda i nije bio neki specijalni ludak, možda sam ga samo ja tako doživio. Među najvećih 100 nisam našao mista ni za jednog od mojih najomiljenijih igrača – Antu Matulovića (Zadar i Jugoplastika). Uvijek nestalne forme, uvek pospan i poluzainteresiran, Ante je svojim šutem, fintom prednje promjene i ludim asistencijama znao potpuno demolirati protivnike, bez obzira na njihov renome. Mogao je zabiti 40 komada Makabiju ili Realu u KEŠ-u srijedu, a onda jedva 4 skopskom MZT-u u domaću košarkašku subotu. Mogao je igrati košaricu 1 na 5 kao jedan od retkih igrača lige – bio je fini španer bez posebnih ambicija… Pa zatim Arsenije (neki vele i košarkaški genije) Pešić… Jedan od boljih igrača lige prve polovine osamdesetih, Arsenije je bio atletski obdaren, solidnog skoka, robusnosti, borben do bola, ali tehnika braćo – nula bodova. Zahvaljujući prethodno navedenim karakteristikama, Arsenije je dolazio do linije slobodnih bacanja prilično često, a izvodio ih je pećinskom tehnikom, iza glave, kakvu niko nije ni pokušao kopirati. Bio sam frapiran kad sam u statistikama našao da mu je procenat uspješnosti penala oko 75% – meni je izgledalo ka da svaku tekmu gađa 3 od 9. I nisu samo penali bili njegovim specijalitetom – na um su mu padale mnogo čudne stvari. Jednom je tako uhvatio loptu pod svojim košem i odmah je zavitlao do krova dvorane; igrači i sudije u čudu su stali, a lopta je pala na drugi kraj terena đe ju je uhvatio – naravno, Pešić – i postigao koš koji je priznat…

Završil bum sa specijalnim ludakom čija je autodestrukcija simbolizirala autodestrukciju bivše nam države. Boban Janković, supertalentirana persona u večnom nesporazumu sa sportskim životom, formom, kilogramima, košarkaš koji nam je podario tri sjajne i 10 ispodprosječnih sezona, imao je gomilu nezaboravnih momenata tokom karijere. Svestrani all-round igrač bio je, u neku ruku, revolucijom – ako neko misli da je Stef Kari prvim košarkašem koji redovito pogađa sa 9 ili 10 metara – e taj nije gleda Slobodana Jankovića u elementu. Nije da je Boban imao postotak trojke kao Kari, samo je znao opaliti nerezonski u petoj sekundi napada, sa deset metara, bez ikakve potrebe, ređe je pogodio, češće mašio, a onda bi taj šut reprizirao u sledećem napadu. Treneri su ga ipak gotivili zbog nesvakidašnjih kvaliteta, a bogami i ja – da mu je ušla lopta za trijumf Zvezde nad Jugoplastikom u finalu Kupa ’90 i meni bi završio u prtljažniku „stojadina“. Nije ušla, a ostalo je istorija drugarice i drugovi…

Arsenije je bija fizikalac – možda bi u NBA napravio više nego u Jugi…

Na kraju, molim za oprost (ako neki od izostavljenih čitaju tim više) sve one koje ne spomenuh ni ođe, a nisu ni u onih 100 najvećih. „Stojadin“ je, u stvari moj princip promišljanja i bivstvovanja i ne radi se o automobilu pošto Zastava 101 nikad kolima nije ni bila, samo smo to mislili u onoj divnoj neimaštini od spoznaje. Ipak, mnogima je draga, a ja spadam baš u te neznalice… Ova moja „stojka“ i nije auto, više je prilagođeni vremeplov, a nadam se da ste iskapirali da nisam razrešio bitnu dilemu onog jednog, neznanog košarkaša koji mi je nedostajao na početku teksta, a fali mi i sad na kraju… „Stojadin“ je princip u koji ću da potrpam sve one koji su se igrali košarke na prostorima bivše Jugoslavije, on je utočištem svih tih divnih ljudi koji farbali mi prošlost slikama i pričama lepim pa makar bile i amaterski neveštim, tako da bi bilo nefer sa moje strane ne posvetiti im emocija i prostora jer odredili su mi jedan vid postojanja…

A sve one koje nisam pomenuo, a vi ih se sjećate sestre i braćo – mislite o njima ponekad, pišite priče svoga života u kojima oni igraju neku, makar i sitnu, ulogu. Pišite o smešku koji iznudio vam je neki od košarke akter, drljajte o psovci koju ste procedili zbog nekog razočaravjućeg poteza, jebite mi oca ća ne spomenuh vašeg omiljenog košarkaškog zabavljača… Ja ne mogu sam sve da ih popamtim – zato pomozite mi, keve vam… Imali smo briljantnih košarkaša u prošlosti za kojima danas ni kuče ne zalaje, imali smo bisera koji nikad nisu izronili iz dubokog mora jugoslavenske košarice. Ovaj skromni tekstić je samo naznaka tih perli koje ostadoše na dnu svetskih shvatanja basketa. Ako samo jednom pomislite na nekog zaboravljenog, njegovo postojanje dobija sasvim novi smisao, njegova košarkaška egzistencija čini se posve logičnom i opravdanom…

Photo:Privatna arhiva