Nikako mi nije bilo jasno zašto Moka i svi sa Knez Mihajlovićke kose intezivno žele da se upišu u Dorćolce. I zašto svi oni odozdo iz Dušanove viču da su sa Dorćola, a ne iz Dorćola, što je morfološki nekako logičnije. Čitam da je lingvistika višeslojna nauka i mnogo više od pukog međusobnog sporazumevanja, i čujem mada je o tome napravljen film, biće ovih dana u Veneciji, i baš me interesuje kako je sve to spakovano da bude svarljivo i intrigantno u isto vreme.
Tek kad bi svi počeli da se bave tom naukom, bar onim njenim delom traženja veza i značenja u sličnim korenima reči, ovde bi to izazvalo urnebes, znam ja nas. Eto, na primer, nikako da mi se
objasni da pored nas vekovima žive Mađari koje uopšte ne razumemo, i da se tu ništa ne menja. Doduše, pamtim vreme kad smo se razumeli tako što bi mi iz džepa izvadili univerzalni šifrarnik za to vreme – forinte. I sad se sve bolje razumemo, samo što je sada šifrarnik evro i, kako se vreme menja, njihove ruke su sve više u džepovima a naše sve besramnije ispružene. A seirili smo nekad…
E sad da nastavami sa mojim laičkim tumačenjem korena pojedinih naziva i njihovim značenjem, onako kako ja to vidim. Koren reči Zemun, Zemunci, asocira na nešto ukopano, učaureno ali opasno kad izmili. Naša je reč, i sebi dozvoljavam da to tako tumačim. Dušanovac je očigledno mesto gde obitava duša, ljudi je imaju ili su je tamo izgubili, i to je definitivno. “Kad su cvetale tukve”, gospodina Mihajlovića, daju bliže objašnjenje. Voždovac i Voždovčani su sa brda, sve nadgledaju i sve bi da vode kao i svi sa svih brda u istoriji, i tako dalje. Krstaši sigurno nisu ti koji krstare. Teško je objasniti sve to dok se nisam uhvatio Dorćola. I shvatio da i lingvistika, kao i matematika, nagoni na razmišljanja, posle kojih nam kao u zoru pukne pred očima jednostavan i prost zaključak.
Dorćol je na bratskom turskom – raskrsnica i kod nas u Beogradu se prvobitno odnosilo na raskrsnicu Kralja Petra, ex Sedmojulske i Dubrovačke sa ulicom Cara Dušana. Oko te raskrsnice, raskršća, raskrižja što bi rekli sledbenici jednog dela nekadašnjeg srpskokomšijskog, ili komšijsko-srpskog jezika, formiralo se naselje van kalemegdanskog utvrđenja i tako je to krenulo, širilo se do danjašnjeg oblika. Dugo je to bila raskrsnica koja asocira, ili navodi na izbor puta za dalje. Možda je kraći, ali teži uzbrdo, možda čak i brži, ali dolaziš gore na hrid i za čas sklizneš prema Savi. Ili duži sporiji, neugledniji, ali u svakom slučaju sigurniji. Ovi moji na Krstu imaju malo veći problem jer imaju više ulica, pa je izbor otežan i zato se, u neodlučnosti, očajnički drže za krstaški plato.
Dorćol je metafora, paradigma za želju da se opredeliš ili da se vineš u neizvesno, za šta trebaju one loptice iz međunožja, ili da ostaneš i sav život provedeš objašnjavajući razloge za to. “Dorćol” je i sinonim za pamet i promišljanje. Svako od nas je sam, ili u sistemu u kome je egzistirao kao socijalno biće, imao svoj Dorćol, i dobro ili pogrešno donešenu odluku: kuda dalje?
Svi smo mi “Dorćolci” u pojedinim momentima svoga života. Da li Dušanovom, ili gore Kralja Petra, ili, ne daj bože nazad, Dubrovačkom… Bejahu i na Olimpijadi, i moram zbog sebe da se osvrnem na postignuto ili “nepostignuto”, na sportske sisteme koji su nas egzaltirali ili zaluđivali. I oni su proteklog avgusta bili na nekom svom”Dorćolu”. Često se setim i one čuvene “Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.” Nemojte da sad neko kaže da se ne seća reči ili melodije. “Ko drukčije kaže, blebeće i laže” – na sve su imali odgovor crveni, žuti, zeleni ili kakvi su onda bili – da nekog ne uvredim. Ne ulazim u to kakav je to bio “Titin put”, ali za neke naše sportove je očigledno dobro da sa nekog izabranog puta ne skrenu. I da oni, pogotovu oni shvate kako su se našli na tom mestu, da se sve što je dobro upamti i da se neguje. Jer za čas sklizneš sa vrha. Vrh je mali,mala bara…
A ja sam jako sugestibilna ličnost, i kad me nešto potakne odmah osećam simptome stvarnog događaja, makar je on bio samo u mojoj mašti. Da znate kako sam sam sebi, a okolini mogu da zamislim, bio smešan kad sam preživljavao simptome nekih bolesti samo kao medijum, kao drogiran. Ja se sam sa sobom smejem, što kažu naši stari – kao lud na brašno, kad se setim i time prilično zabavaljam društva u kojima sam kad im ponestane teme.
Razmazili su me i vaterpolisti i odbojkaši, odbojkašice, rukometašice i, subjektivno, bez konkurencije košarkaši i košarkašice. Mnogo su me razmazili. Prosto rastem kad moj bliski rođak u Splitu kaže (a tamo me zatekne neko veliko takmičenje) – “ovi naši k…ci ništa ne pišu, mora da oni vaši k… sve pobeđuju”.
Rođeni smo za ove sportove. I pored toga što nas je malo, od ovoga koliko nas je malo. I to ne, kako navede jedan čitalac braneći individualnost Amera u košarci, a vezano za moj poslednji blog – da smo mi kao žrtve ličnog zarad kolektiva. Nešto mi tu zamirisalo na ono vreme kad nismo “smeli da skrenemo sa puta”, opterećenje ili strah – šta li je? Ma to je potpuno pogrešno.
Pa mi smo se iz svega toga izdizali tako što su kolektivi promovisali vrednost svakog pojedinca. Zajedno u svojoj malobrojnosti (na terenu ) koristili su svaki miligram snage i svaki molekul pameti svakog učesnika da se zajedno uzdignu, osećajući se mentalno i intelektualno superiorni.
Zato sam razočaran odbojkašima, kleo sam se u njih kao u sistem, i nemojte da se sve svodi na sposobnosti jednog čoveka. Rukometna organizacija me nervira. Kao- sada se nešto menja, a u stvari ostaje isto. Mnogo je tu tvrdoglavosti. Poželeo sam detinjasto da se, u svim polufinalima na OI u svih osam kategorija, što muških što ženskih, pojavi ime Srbija. Verovatno bi se tada svima popeli na glavu. Ne znam samo šta čekaju naše vaterpolistkinje, što konačno ne eksplodiraju i upakuju se u te moje želje. Sebičan sam u svojim željama, i to gajim kod sebe. Žestok sam kritičar ali i veliki navijač, i – pošteno – sujeveran sam i bajam.
Mislim da smo sposobni kod ovih kolektivnih sportova da budemo u vrhu. Ne smemo samo da privatizujemo i fetišizujemo upravljanje organizacijama. U pojedinačnim sportovima privatizovanje pojedinačnih uspeha od strane ličnih trenera je prisutno, i to je kočnica, limit. Moramo da se uklapamo u sistem koji će da traje. Vidite nema Bekrića, nestao je. Načuo sam razne priče o tome. Rvači se još uvek odupiru snagom organizacije i, valjda, netom prevaziđenom opasnošću brisanja sa spiska olimpijskih sportova. Jaki savezi svuda moraju da vode glavnu reč, a i država ne sme i ne može da bude “krava muzara” po sistemu – samo vi dajte pare a za ostalo ne pitajte. Nije baš da je to ispravno. Jer, dolazimo do toga da se prepoznaju rezultati samo kad su objektivni i bez procena i opisnih ocena.
Košarka je značajna karika i pokazatelj načina opstanka na vrhu, a sa malom bazom. Ali – da li je ona proizvod sistema? Ja bih rekao da u neku ruku jeste, jer je ona čuvena Nikolićeva generacija juniora iz Novog Sada u mnogome utkana u uspehe košarkaške reprezentacije Srbije na raznim takmičenjima. Sistemska rešenja na stručnom i razvojnom planu, pa i jako kvalitetna ljudska rešenja u upravljanju, izdigla su žensku košarku u nebesa. E, sada sve to, posle radosti i euforije, postaje pritisak i obaveza. Treba nam kontinuitet. Da ne bude sve ostavljeno emotivnoj i sentimentalnoj posvećenosti jednog čoveka koji odlazi iz jednog dobro izbalansiranog sistema, pa posle njega potop i grabljenje za funkcije i položaje. A ni u KSS nije sve potaman. Liga sve slabija. Resursi se smanjuju. Slabo se radi da se regioni razviju.
Sve vreme sam imao utisak da su selektor i tim oko njega usamljeni, i da ne beše “udarničke” ne znam kako bi se proveo. Osećao sam da je bio “za odstrel”, i ovo šta su košarkaši uradili je najviše što su u ovom momentu mogli, i najmanje što su smeli da urade. Baš ružan osećaj.
Falio je Bjelica, reći će neko. Ma falio je i Divac i Danilović, i Kića, ali koga nema bez njega se mora. Ovo što imamo je najbolje i to treba obogatiti. Naše merilo još uvek nisu Ameri već, na primer, Hrvati. Isti ili sličan mentalitet, i mi oni igramo dobro i prevazilazimo sebe kad jurimo rezultat. Mi smo za nijansu kreativniji na prvoj i na najvišoj liniji, i stvarno je nedostajao Bjelica da imamo izbor u suprostavljanju Bogdanoviću, Šariću i Hezonji kad ovaj naš iz plemena Bogdanovića bude pritisnut. Bjelica bi sigurno relaksirao rezltat.
Možda je bio momenat, ali ko je u stručnom timu dovoljno hrabar ili lud da pod ovakvim pritiscima pruži šansu Guduriću, na primer. Za takve odluke selektor mora da bude vođen i zaštićen potpuno autoritativnim stručnim savetom. A toga za sada kod nas nema. Po cenu da se neko takmičenje i žrtvuje, kao Evropsko u Helsinkiju 1967, na primer. Vaterpolo savez te smene
generacija vrši dinamički i razvojno fenomenalno. Dobro je da su naši, i da malo pokupimo i od njih.
A Moka, kakav god da je, iskren je i u pravu je za mlađe selekcije. To je apsolutno veliki promašaj i suviše je brzo pao rezultat da bi se moglo reći da je to odraz kvaliteta. Možda bi trebalo pitati i Varajića kako je on to radio. Bez obzira što i on misli da je u Savezu previše pameti, njegovo iskustvo na planu kad smo u mlađim kategorijama sve uzimali, je potrebno. Možda bi ga trebalo pitati kako da se usmeri ta preobimna pamet u Savezu u cilju podizanja kvaliteta mladih. Moram da kažem da ga znam, i da sam siguran da se nije trudio da mnogo odlučuje, nego koliko da pruži poverenje pravim znalcima, koji su to opravdavali rezultatima.
Rad sa mladima na što širem planu je krucijalan za ovako malobrojne baze kao što je naša. Jer, umesto Prlainovića je mogao i njegov rođeni ujak bivši košarkaš Mile Stanković iz mog Radničkog da kaže za našu košarkašku ligu da je sve slabija, i da nam se gase centri. Ako želimo da ostanemo tu gde smo moramo decu oblikovati košarkaški što pre i što ranije, kroz turneje i upoznavati sa raznim pristupima. Brzo bi se oni prilagođavali. Ovako svi odu nedozreli i
izgube se u prosečnosti. Možda treba decu kroz turneje po raznim delovima sveta ranije upoznavati sa drugačijim košarkaškim pristupima i razmišljanjima i, konačno, drugačijem poimanju ove naše igre.
Ovo je po mom mišljenju “Dorćol” naše košarke. Ili kako Dorćolci kažu – dorrčol, brate! U pravu su i Andrija i Saša Đorđević. Ovo je i “Dorćol” naše države u opredeljenju i sprovođenju sportske politike. Da raskrsnica ne budu samo dve ulice – Zvezda i Partizan, verovatno zbog glasova na izborima. Ili ne samo fudbal. Pogotovu ne ovaj naš koji je na granici sporta. A kako neko reče, 80% novca u lokalu se daje na fudbal. Mada nije sve ni u ovima što daju, možda je više u onima koji se opredeljuju i podržavaju. Jer samo jasnim opredeljenjem za objektivne rezultate, i podržavanjem istih, steći ćemo poverenje nacije, kompletno i bez rezerve. Sportisti zaslužuju slavu koja se, nažalost, danas ogleda u novcu.
Deluje krajnje groteskno, gledajući sa strane, kad iz ove prcvoljak zemlje sa “rijaliti” ekonomijom, od stotinak učesnika na Olimpijadi odmah po dolasku šestdeset četvoro dobije za naše uslove pozamašne nagrade, i to zasluženo. Ma ne smetaju oni, nego oni koji uzimaju nezasluženo i mnogo,mnogo više! A sve se podvodi pod sport. E – nije sve isto, i takve pojave i žarišta svuda, pa i u sportu, treba odstraniti kao zlo tkivo. Nije dovoljno ono – kako ih nije sramota? Zaboli i reakcija akademika Despića, i u pravu je kad, vraćajući nagradu, reče da se nauka dovoljno ne ceni. Tačno je da se dovoljno ne ceni. Samo smo mi sami zlo jer nemamo ni kriterijume, niti autoritete kojima se veruje da će sprovoditi kriterijume. A kad su u pitanju procene i ocene, pogotovu na unutrašnjem planu, kod nas su uvek u pitanju rođačke i stranačke veze. Gospodo, tako je kod nas čak i u sportovima gde presuđuju i ocenjuju sudije, a rezultati nisu objektivni i egzaktni: gol, poen, koš, metar, sekund.
Zadržimo se za sada na ovome, ali da ne bi bilo prostora za podmetanje kukavičijeg jajeta između vrednosti, mnogo toga u Srbiji treba raščistiti, pre svega svako svoje dvorište. A populizam je krajnje oružje, i jako efikasno na društvenom planu – poput ukidanja svega i uravnilovke. Ne baš kao Crveni Kmeri… Uh, kud mi ovo pade na pamet danas, na dan nastanka zla u Kambodži 1975?
Ovde smo dezavuisali i albansku spomenicu, i boračke penzije, priznanja u kulturi su svojevrsna lakrdija. Pokušavali smo da nameštamo i sportska priznanja, i to tamo gde su uslovi čisti, pa opet… To smo zaustavili, i mislim da je ta odluka za ovaj prostor retka i krajnje nesvakidašnja pojava. Ma čudo smo mi…
A živimo u svakodnevici gde se momak obesi zbog siromaštva, sramote i nemoći. I gde kriminalac pri hapšenju zove policiju, misleći da su civili koja ga uhvatiše neka suparnička banda, a u policiji ima bolju vezu…
Jeste crying time, ali iz ovoga moramo sami.