Jedan od najvećih problema mojih košarkaških mozganja jest rangiranje perioda SR Jugoslavije u sopstvenim sjećanjima. To konkretno znači – perioda između 1992 i 2002 godine, kada se bivša zajednička tvorevina već raspala, Sloba-sankcije stupile na scenu, moj „stojadin“ se nakrcao, ofucao i prestao da prima nove putnike, a Srbija i Crna Gora nastavile da nose brend – košarkaški brend bivše Jugoslavije. Basketaški gledano, radi se o reprezentativnom periodu od 1995. do 2002. godine, kada su košarkaši iz Srbije uglavnom dominirali arenama. Bivša SFRJ je u periodu od 1970. do 1991. (22 takmičenja) osvojila 9 zlata, dok je SRJ u periodu 1995-2002 (samo 8 takmičenja) osvojila 5 zlata. U neku ruku, ispada da je krnja Jugoslavija, znači Srbija i kašičica Crne Gore, bila uspješnijom od stare Juge i to pazite kad – u vremenu kad su NBA profesionalci igrali na globalnim priredbama, za razliku od onog perioda starijeg! Zvuči nevjerojatno.
Istina je i ta da su pomenuti košarkaši i njihov trenerski i logistički kadar bili proizvodom stare škole i potpuno je pravedna činjenica da te medalje nose i nosit će naziv – jugoslovenske. Isto kao šta je pravično da današnje košarkaške medalje Srbije nose njezino pravo ime.
Ako malo mućnemo o pomenutim dosezima, jasno je da je generacija srpskih košarkaša, jugoslavenske proizvodnje, ostvarila iznimne, iz današnje perspektive nevjerojatne rezultate, u periodu mijene dvaju milenija. Kako sam već o inicijalnoj, povratničkoj tituli iz Atine 1995. godine, pisao na ovom sajtu, red bi bio da kažem nešto i o ostalim timovima iz tog perioda. Svi su oni nedvojbeno snažni, s više klasnih igrača no što je to danas slučaj. Ipak, ovaj put nešto više bih htio o posljednjoj reprezentaciji koja zvaše se „Jugoslavija“, o timu iz 2002. koji je uzeo posljednje zlato, onom koji strši iznad ostalih, najviše zato jer je na putu do zlata morao preskočiti i domaćina, SAD, koji je na Svjetsko prvenstvo u Indijanapolis poslao momčad sastavljenu od NBA igrača. To je jedini put da su košarkaši sa ovih prostora savladali američku selekciju NBA košarkaša na nekom velikom takmičenju.
I pored toga što smo već bili ušli u 21. stoljeće, naziv Jugoslavija je nekim čudom opstao sve do 2002. godine, a izgledalo je da se na košarkaškoj mapi sveta ništa ne mijenja. Nakon što su prethodne godine izabranici vrsnog selektora, Svetislava Pešića, sa rekordnih +23,3 razlike, pokorili Evropu na šampionatu u Turskoj, u postojbinu košarke došlo se sa velikim očekivanjima. Na stranu to što je nacionalna selekcija Srba i Crnogoraca posljednji put u sastavu imala Vladu Divca, jednog od najvećih centara domaće istorije, sasvim blizu vrhunaca svojih košarkaških karijera bila su još tri člana mog „stojadina“ –Bodiroga, Tomašević i Stojaković. I ostatak tima bio je fenomenalan; NBA pedigreom mogli su se podičiti i: Jarić, Rakočević, Drobnjak, Radmanović i Čabarkapa. Ukupno 7 NBA imena, 2 All-Star igrača, unatoč neigranju jednog sjajnog Željka Rebrače. Repku su dopunjavali: Milan Gurović (još jedan igrač NBA potencijala), Miloš Vujanić i Dejan Koturović.
Kako je selektor Pešić uspio poslagati kockice ovog sastava ni do danas mi nije potpuno jasno jer bilo je tu i ozbiljnih mentalnih slučajeva (npr. Radmanović koji je iybačen iz tima pre kraja prvenstva). Nije mu bilo lako, ne sumnjam, osobito nakon dva poraza u grupi od nadolazećih Španaca i rak-rane u obliku Portorika. Četvrtfinalni, malo i prerani sraz sa Amerikom, nakon što je Argentina postala prvi tim košarkaške historije koji je savladao reprezentaciju sastavljenu od NBA profića, ući će u anale sporta, barem na ovim prostorima. Srpski momci srušili su klimavu američku kulu košarkaških karata, postajući prvom evropskom reprezentacijom koja je to učinila. I to igrajući large ball basket – najniži igrač najčešće korištene petorke, Marko Jarić, imao je 2 metra. Nestvarno prvo poluvreme Vlade Divca, koji je sa 16 poena i 6 skokova držao SRJ u igri i onda klinički brutalna završnica Milana Gurovića sa tri trojke pred kraj susreta, donijeli su najmrsniji mogući trijumf nad sastavom posloženim od devetorice All-Star igrača.
Ameri su doveli prilično zvučna imena, na čelu s domaćim Redžijem Milerom (i Polom Pirsom što jedini odigrao je impresivno) koji je u dvorani Conseco Fieldhouse godinama nastupao u dresu Indijane. Po svršetku balade, ispalo je da nisu bili nikakav tim – samo loš san za zaborav – izgubili su čak tri utakmice i završili kao šestoplasirana reprezentacija svjetske priredbe. Životni projekt Bore Stankovića – izjednačavanje kvaliteta svjetske košarke i konačna globalizacija igre – bio je dovršen u najdramatičnijem trenutku formalnog nestanka jedne košarkaške velesile.
Za posljednji tim kojem je na dresovima pisalo „Jugoslavija“, za posljednje veliko takmičenje kojemu je pod okriljem FIBA predsjedavao Borislav Stanković, polufinalni susret protiv simpatičnih Novozelanđana bio je samo izvjesnom uvertirom u jedno od najneizvjesnijih finala istorije svjetskih prvenstava. Finale s „Gaučima“ argentinskih pampi, označavalo je neumitnu smjenu na vrhu košarkaškog poretka. Nije se desilo u Indijanapolisu, a moglo je…
Iako je Argentina, i bez povređenog Đinobilija, imala rezultatsku prednost tokom cijelog susreta, vodstvo od 8 razlike samo dva i po minute pred kraj regularnih 40 minuta, i pored činjenice da je Vlade Divac imao očajan oproštaj sa reprezentacijom (3 poena, 1-11 iz igre), da je Peđa Stojaković promašio čak 10 pokušaja za 3 poena (2-12) i da su momci u plavom bili žešće nadigrani u prvih 38 minuta ovog finala – desilo se košarkaško ukazanje u krunskoj predstavi karijere Dejana Bodiroge.
Body Bond je spustio mračnu koprenu na argentinske nade sa onih, koliko bješe – 9 – uzastopnih poena u finišu, u maniri najvećeg 007 virtuoza. Momak je isporučivao ono najbolje u naizgled izgubljenim momentima, a ja sam se najmanje nervirao kad sam njega gledao kako preuzima komandu velikog košarkaškog cirkusa jer tih godina ulazilo mu je sve. Jedva, traljavo, ali ulazile su… Suci u finalu nisu briljirali, bilo je nesviranih i nezasluženo sviranih faulova na adresu branitelja naslova, ali mojom glavnom impresijom ostaje pomenuti Dejan Bodiroga. Nakon što je ’98 dovukao desetkovanu reprezentaciju SRJ do zlata na Svjetskom prvenstvu u Grčkoj uz titulu MVP takmičenja, Bodiroga je u Indijanapolisu postao jedinim igračem ex-Yu korijena koji je reprezentaciju vodio do uzastopnih naslova prvaka svijeta. Dvije titule ima i njegov mentor Ćosić, ali nisu uzastopne. Četvrta i peta globalna titula Juge djelo su ponajviše ovog neponovljivog basketaškog fundamentaliste.
Kako je to lijepo u „Slobodnoj Dalmaciji“ sročio jedan moj, danas nažalost pokojni drugar:
„Na turniru krcatom NBA igračima kad su došle utakmice koje su “parale gaće”, onda tih velikih igrača iz NBA lige nije bilo nigdje. U glavnoj ulozi bio je običan europski smrtnik Dejan Bodiroga. Upravo je on najbolje oslikao glavnu značajku ovoga Svjetskoga prvenstva – ostatak svijeta pobijedio je veliki košarkaški NBA stroj!“
Taj isti trenutak finalnog slavlja u Indijanapolisu nekako je svjesno prošao kroz moju malenkost. Fizički sam osjetio važnost trenutka i njegovu prolaznost. Proživio sam to, još uvijek uhvaćen magijom Praga, dok su se negdje sa periferije, čuli neki pijani, slavljenički pucnji iz vatrenog oružja, dalek i pomiren da košarkaškog zlata za svu balkansku braću neću vidjeti dugo, dugo…
Premda se to peto svjetsko zlato pokojne države i Indijanapolis 2002 neće ponoviti tako skoro, verovatno nikad, onaj post koji je usljedio nakon tog zlata bio je katarzičan. Koristan za sve nas, ali i za novokomponovane košarkaške strukture koje su od tada umnogome unapredile metode rada. Nije da me je taj posni period udaljio od moderne košarke, ali ponudio mi je nove poglede i zaključke na ono što sam nekad davno gledao na košarkaškim terenima; gledao, crpio i uživao, a često nedovoljno apsorbirao, cijenio i razumio… U tom vremenskom vakumu sredio sam košarkaške stavove o onom čemu sam prisustvovao proteklih decenija. Iz tog katarzičnog stanja i ja, a i ostatak domaće basketaške fukare i raje, pribrali smo se tek negdi 7-8 godina kasnije. Te neke druge godine biće predmetom nekih drugih priča, jer ovo bila je samo minijaturna crtica o onom posljednjem košarkaškom zlatu države jednom zvane Jugoslavija, onome što sjaji sve mutnijim intenzitetom već petnaestu godinu…
Photo: FIBA
