Gotivim ja žešće šjor Božu. Ima on dobrih i mudrovitih opaski. Neke od njih pokupija je usput, tokom procesa učenja od starije južnoslavenske garde, a druge vjerojatno sročio je lično, u osami duuuge trenerske tezge. Bilo kako bilo, Božidar Maljković ume da dijeli svoje korisne, košarkaške životne priče, a na nama je da isfiltriramo što je rekao, ali i ono šta nije. Evo npr. – „Dominik Vilkins jednostavno nije igrač na nivou naših, domaćih, on prosto ne mari za tim“… Tako nekako reče Maljković u razgovoru za neku francusku TV kuću. Ili – „Kad sam osvojio Kup šampiona sa Jugoplastikom, otac me je (uz rakijicu) pitao – pa dobro, kad ti više misliš da se baviš nekim ozbiljnim poslom?“

Ima tih njegovih narodnih i mnogo više, ali ja bi hteo o jednoj koja je posve u skladu s mojim unutrašnjim košarkaškim svemirom – „Asistencija je element koji košarkašku igru najviše približava umjetnosti.“ I ovo je nekako tu neđe, odokativno, jer određene stvari pamtim dugo, pa makar i krivo.

Ća je pesnik Božo htio da kaže? Ma sigurno samo to da je dodavanje u košarici neka srž igre balunom – osim što je korisno za timski duh, ono čini dva čoveka sretnima, onoga koji je asistirao i onoga koji je dao koš. Po dodavanjima, načinu na koji je lopta prosleđena, tajmingu za isto, brzini asistencije – mi akteri, posmatrači i ljubitelji igre vidimo suštinu, vidimo ko i koliko zna znanje. Košarka je neuporedivo gledljivija ako je, umjesto jalovih, egotriperskih soliranja, nabijena nesebičnom igrom čijom krunom su brojna i atraktivna dodavanja.

U mom košarkaškom sistemu vrednota, dodavanje nije samo korisno za igru tima – ono također determinira stepen umijeća određenog basketaša. Znate li za ijednog stvarno vrhunskog košarkaša koji je slab dodavač?

Naročito su u normalnom (čitaj – pre evropske fuzije sa NBA ligom) košarkaškom svitu po asistencijama bili cenjeni umjetnici jugoslovenske etikete – a i dan danas nađe se poneki. Igra reprezentacije SFRJ, ali i igra čuvenih košarkaških klubova iz njene povijesti – bazirala se na dodavanjima, a za ista su košarkaši balkanskih korijena pravi specijalisti. Ovo objašnjavam podnebljem i jednim specifičnim i pozitivnim igračkim bezobrazlukom koji svojstven je ovim prostorima. Istoričari i oni najstariji fanovi basketa pamte prve umjetnike asistencije – iz onog najranijeg perioda ispliva ime Aleksandra Geca kao nenadmašnog, atrakciji sklonog distributora dominantne Crvene zvezde. Kad je završio taj pionirski, formativni period i počela se igrati ozbiljnija košarka, kao dinastije domaćeg prvenstva isplivali su OKK Beograd i ljubljanska Olimpija koji su bratski podijelili 8 uzastopnih titula u periodu od 1957-1964. Najboljim dodavačima Juge tog vremena bili su veliki Ivo Daneu (uglavnom vodio repku u asistencijama na velikim takmičenjima), njegova bekovska podrška Boris Kristančič, a potom i Borut Basin. Ovog posljednje pomenutog imao sam prilike gledati pred kraj njegove igračke karijere i u susretima veterana i moram da kažem da je „Taubi“ imao specijalnu čuku za košaricu – bio je prelaznim oblikom plejmejkera između Pina i Moke, omiljen kod publike, pun vica i improvizacije.

OKK Beograd je, kao i Olimpija, imao solidnu bekovsku postavu koja je streljačkoj superzvezdi, Radivoju Koraću, umnogome olakšala put do protivničkih koševa. Tad i nije bilo neke razlike u pozicijama 1 i 2 – jednostavno ste bili bek. Iz današnje perspektive pozicija na terenu, pleja je igrao Bogomir Rajković, dok je drugim bekom bio mitski znalac, Miodrag Sija Nikolić. Osim najbolje bekovske tehnike svog vremena, dopadljivog i efikasnog skok-šuta, Sija je bio i majstorom dodavanja, neka od njih demonstrirao je i na legendarnoj tekmi đe je Korać stavio 99 koševa, a par dodavanja čak postoji na staroj filmskoj vrpci ove priredbe. Siju Nikolića također nikad nisam gledao, zaključke izvlačim iz priča starih znalaca koji rekli su mi ća su znali, a ja virova sam, šta ću, jer sam bija mali.

Ako, pak, priču o najboljim dodavačima proširim na one u čijim sam igrama uživao, moram da spomenem jednog neviđenog majstora koji je u umjetnosti asistiranja predvodio domaću ligu, i to sigurno deset, a možda i punih 15 sezona. Josip (Đuzepe) Đerđa, još od kasnih pedesetih bio je krema prvenstva Juge, a sredinom šezdesetih čovjek je donio prvu prvenstvenu titulu u Zadar, redovito ubacujući 25-30 poena po susretu. Kako je ostatak njegove momčadi te sezone ’65 dodao nekih 60 koševa na Đerđine poene – ako pretpostavim da je Pino imao prste u samo četvrtini koševa svojih saigrača, to mu daje prosjek od 7-8 asista po današnjim pravilima. Ja ću da pretpostavim i više – Đerđa je sudjelovao u barem trećini ostatka poena svog tima što mu u današnjem kontekstu vrednosti daje barem 10 asistencija po meču. I to kakvih…

Jugoslovenski Bob Kuzi asistirao je, zabijao i igrao toliko strastveno i dugo kako bi prosvetlio i moju malenskost, a ako ste Pina samo jednom gledali, nikad ga nećete zaboraviti više. Kliše jest ako kažem da su njegove lopte imale oči – Đerđa je, pre svega, znao limite svojih igračkih kompanjona, tako da je uvek bio u potpunosti podređen njima. Zaslužan je za cvjetanje karijere Kreše Ćosića (teško da bi ga bilo bez Pina, zajedno su uzeli čak 5 naslova prvaka Juge) i mnogih drugih, a još sa 36 godina, 1974, bio je MVP lige u izboru „Sportskih novosti“.

Kako je najveći dodavač svoga vremena završavao svoju iznimnu igračku karijeru, već je u redu čekalo stado obdarenih dirigenata. Pošto Đerđe godinama nije bilo u državnoj selekciji, u njojzi su na početku sedamdesetih najboljim dodavačima bili pakleni Nikola Plećaš i omiljeni Rato Tvrdić, iako su u svojim klubovima igrali pretežno na poziciji beka-šutera. Pravim Đerđinim nasljednikom pokazao se biti još jedan zabavljač masa – Moka Slavnić. Organizator igre Crvene Zvezde, kasnije i nacionalne selekcije, bio je nepredvidiv isto koliko i originalan. U klubu je imao najbolju generaciju njegove istorije, a slično je bilo i sa reprezentacijom – mnogi su se nadavali koševa pored Zorana Slavnića, a neki od mnogih mu to i priznaju. Još jedan košarkaš čiji je prosjek dodavanja bio dvocifren po današnjim shvatanjima, Slavnić je zaslužan za moj prvi kontakt sa terminom asistencija. Na Olimpijskim  igrama u Montrealu 1976. godine, u porazu SFRJ od Amera u grupi, Moka je podijelio 13 lopti i tad sam prvi put čuo da se uspješno dodavanje asistencijom zove. Slavnić je inače na tom takmičenju bilježio 5,3 dodavanja po susretu.

Kako su se asistencije brojale u davnini? Pedesetih se nisu brojale uopšte. Šezdesetih i sedamdesetih vrlo šturo i to uglavnom na velikim reprezentativnim takmičenjima. Osamdesetih u Jugi važilo je pravilo – asistencija se računa isključivo na zicer (polaganje, zakucavanje, alley-oop nije bio dopušten, tj. bio je, ali bez lopte dodane iznad 305cm i vešanja za koš jer je sledila tehnička) i to bez realizatorovog spuštanja lopte na parket. Dodavanje na uspješan šut, trojku ili brojni oblici pick and roll završetka akcije, nisu bili nagrađivani asistom u zapisniku. Prosjek od 2 asistencije po susretu, značio je da ste sigurno u Top 10 domaćeg prvenstva, a 3 dodavanja prosječno bila su višom formom umjetnosti. Još čudnije, nekad je padalo znatno više koševa nego danas – nisu valjda svi nastali iz solo-akcija?

Nešto darežljivije prema dodavačkom geniju bile su španska i talijanska liga – Slavnić je kasnih sedamdesetih u Huventudu ostvario preko 6 asistencija u sezoni, što je bio rekord svoga vremena, pretvarajući usput momčad iz Badalone u prvake Španjolske, dok je Dražen Petrović ’89 u Realu bilježio oko 4 asistencije po susretu (drugi u ligi). Kićanović je u talijanskom Skavoliniju predvodio tamošnje prvenstvo ’83 sa rekordnih 4,3 . Jako zahvalna bila je njemačka liga – Zoran Radović je odlaskom u berlinsku ALBU utrostručio broj dodavanja iz Juge, a Zoran Sretenović je svoj prosjek od 2 asista po susretu iz Jugoplastike podigao na 10 u Bambergu u sezoni ’92.

U domaćem prvenstvu doajenima asistencija bili su još: neobjašnjivi Srećko Jarić, po meni još jedan od igrača koji je bio dvocifrenog broja dodavanja u sezoni, svakako Delibašić i Kićanović iako je svaki od njih igrao sa racionalnim plejom (Pešić i Todorić). Dolazi mi kako sam, slušajući radio prenose prvenstvenih utakmica (sjeća li se netko ovog još braćo?), nebitno da li čujem glas Riste Kubure, Ive Tomića ili Mirka Kamenjaševića, svaki put oblikovao igru Mirze po komentaru, brojao koševe i dodavanja koja su sportski komentatori spominjali, tako da mi je u pravilu na kraju izlazilo 30 koševa i 10 dodavanja. Kinđetova vizija bila je ispred vremena – Miloš me zna podsjetit na nj – njegov pravovremeni pas od parketa bio je harmonija mog košarkaškog svemira. Delibašić je bio toliko ispred u shvatanju košarice da sam se znao gadno nervirat kad bi ovaj bacio čistu loptu u aut. Kad danas gledam istu utakmicu, vidim da je to bilo toliko genijalno dodavanje da mu praštam pola jer bio je neshvaćen.

Osim ovih standardnih zvijezda dodavanja, ex-Yu prvenstvo godinama su obilježavali majstori poput Cvrce Manovića u Jugoplastici, još jednog iz kategorije racionalnih razigravača (njima valja poseban omaž odat – Svetislav Pešić, Dragan Todorić, Željko Obradović, Zoran Sretenović…), ali i uspješni košgeteri kojima je dodavanje bilo tek sekundarnom stvari – kad su se odbrane koncentrirale na zaustavljanje Blagoja Georgijevskog, Radmila Mišovića, Petera Vilfana ili Blaža Stojanovića, ovi bi napunili suigrače asistencijama, često veoma atraktivnim. Vilfan po atrakciji nije zaostajao za najvećim NBA majstorima.

Osamdesete  su donijele pregršt novih majstora u domaće prvenstvo, ali velik dio decenije protekao je u dominaciji Dražena Petrovića. Osim što je bio najboljim strelcem prvenstva 4 uzastopne sezone, ja bi reka i da je bio ponajboljim dodavačem domaćih prostora u tom periodu. Znao sam ga gledat u Kupu šampiona kako Realu stavi 45 koševa i razori ih asistom svaki put na pokušaju udvajanja, ili kako prvo bilježi 50 poena, i kad je namirio svoju streljačku žeđ, baca se na razigravanje suigrača, tako da još zabilježi dvocifren broj dodavanja do kraja predstave.

Dražena naslijedili su mnogi fini znalci na pozicijama bekovskim – Evropom su drmali mnogi od njih po raspadu bivše tvorevine. Loptu znalački mogli su doturit: i Sale i Saša, fundamentalni Bodiroga, još Naumoski Petar ća ostade bez države, pa i reprezentativne medalje, pa Saša II Obradović, NBA kalibar Jarić Marko… I tako sve do Tea, lista umjetnika ide u nedogled.

Ipak, nisam pomenuo bit priče o umjetnosti asistencije – ponajboljim dodavačima južnoslavenskih krajeva bili su visoki igrači. Dok su ostale košarkaške zemlje Evrope uglavnom posjedovale gorostasne, snažne, ali uglavnom trapave centre (sve do pojave Sabonisa), Juga je imala visokog igrača koji je svojom imaginacijom na terenu bio ravan najboljim razigravačima svog vremena. Podosta je naučio od neprevaziđenog Pina, u Americi se u četiri godine domogao novih spoznaja, ali Krešo Ćosić sam po sebi bio je revolucijom na poziciji centra. Kao prvi evropski centar, bio je sposoban igrati i dalje od koša, obično u paru s još jednim klasičnim centrom, dirigirajući igrom sa pozicije posta. Upravo je njegova pametna i pravična raspodjela lopti u reprezentaciji bila glavnim uzrokom stvaranja najtrofejnije generacije ex-Yu basketaša, a i naredna, zadnja zvjezdana generacija, proizašla je iz igre Kreše Ćosića. Lopta ovome vrućem, lopta onome dobro postavljenom, pomirba Kiće i Praje, pretvaranje rampi u asistenciju koja započinje kontranapad ili dugi, outlet pas preko cilog terena, Ćosić je imao neprevaziđen repertoar valera asistencije, a uvek je vodio računa s kim se nalazi na terenu – njegove asistencije za koševe nedavno preminulom Džimu Mekmilenu nisu bile iste onima koje je servirao Zoranu Čuturi ili kojima je punio Jelovca i Knegu.

Dostojnim nasljednikom Kreše Ćosića na mjestu najboljeg centra Jugoslavije bio je Vlade Divac, igračina izuzetnog osećaja za igru, neviđenog tajminga za dodavanje što je pokazao već u beogradskom Partizanu, a najbolje demonstrirao u svojoj dugogodišnjoj NBA karijeri. Jedan je od najboljih centara-dodavača u historiji igre, a zanimljivo je da je jedan od retkih centara u NBA povijesti koji je ostvario preko 5 asistencija u jednoj sezoni (2004). Iznimno je zaslužan za renesansu karijere Krisa Vebera u Sakramentu, kao i za transformaciju Peđe Stojakovića u jednog od najboljih igrača planete – Stojaković je u navedenoj sezoni ’04 bio drugi strelac NBA što još niti jednom Evropljaninu nije uspjelo.

Za sami kraj ostavih još jednog visokog košarkaša koji je mogao igrati još više pozicija no veliki Krešo. Radi se o Toniju Kukoču koji je umijeće lipe asistencije odveo na novi nivo. Možda i najveći prirodni talent ex-Yu košarke, Kukoč je od samog starta igranja ozbiljne košarke slovio kao izuzetno nesebičan igrač. Nakon nekoliko sezona sazrijevanja, Toni je svoju igru odveo na višu razinu u sezonama ’90 i ’91, vladajući Jugom i Evropom nesvakidašnjom lakoćom. Domaće prvenstvo predvodio je u dodavanjima te dvije uzastopne sezone sa nekih 3 asista po kolu lige, ali moram da priznam da sam gledao mnogo tekmi Jugoplastike u tom periodu i mislim da su i Kukočeve brojke značajno osiromašene. Baš nekako u to vrime, Jugoplastika je igrala uzastopna finala Mekdonalds turnira, prvi put protiv NBA Denver Nagitsa, godinu kasnije protiv Njujorka. Kukočeve brojke (brojalo se američkim pravilima, igralo se 48 minuta) su narasle na 17, 12 ili 14 asistencija u tim susretima. Ako pogledate finale plejofa ’91, di je Partizan suprostavio žutima (značajno oslabljenima te sezone) superzvezde domaće košarke (Paspalj, Đorđević, Danilović) i hrpu solidnih igrača (Obradović, Pecarski, Ivanović, Nakić…), čak i oni najneobjektivniji priznat će da je Kukoč bio igračem barem za klasu iznad legendarnih Partizanovih beba. Osim što je dominirao i dirigirao obranom, Toni je u tom finalu klesao nedodirljive košarkaške figure svojim asistencijama koje nikad više nisu bile ponovljene. Kao potvrda za ovo o čemu pričam pogledajte ovacije kojima je Kuki nagrađen na kraju posljednjeg prvenstvenog sureta raspadajuće Yu-lige, u samo praskozorje građanskog rata.

Kuki je dominirao i reprezentacijom SFRJ ta dva ljeta, preuzimajući žezlo najvećeg domaćeg igrača od Petrovića, sjajno se nadopunjujući s Divcem i realizatorom njihovih ideja – Dinom Rađom. Prelazak u talijanski Beneton poboljšao mu je brojke na 5-6 asista po sezoni, a i u toku svoje 13-godišnje NBA karijere slovio je za jednog od boljih dodavača lige (hajlajti dostupni), premda je uglavnom ulazio s klupe i onda uglavnom igrao na poziciji 4 i to pored Džordana i Pipena, obojice sjajnih dodavača. Također je pokorio granicu od 5 asista u sezoni (kao četvorka braćo) u svojoj jedinoj sezoni prve violine Bulsa (’99) kada je predvodio momčad u poenima, skokovima i dodavanjima, premda je već prevalio igrački vrhunac. Što se načina igre tiče, Toni je bio neodoljiv. Ipak, nikad više nije pokazao takvu nadmoć nad protivnicima kao u sezonama ’90 i ’91, što zbog iznimne NBA konkurencije u Čikagu, što zbog okrnjene hrvatske reprezentacije koja je i pored toga osvajala medalje u devedesetima.

Pogledajmo Kukočeve reprezentativne statistike za Hrvatsku što se broja asistencija tiče:

’92 – OI Barcelona – 6 apg (asistencija po tekmi)
’94 – SP Toronto – 6,8 apg
’95 – EP Grčka – 5,2 apg
’96 – OI Atlanta – 7 apg
’99 – EP Francuska – 6,3 apg

I pored ovih nesebičnih brojki, atrakcije i korisnosti za tim (na kub ća bi Dugi reka), Kukoč je bio i jest predmetom iznimne kritike u Hrvatskoj. Zamjerao mu se nedostatak liderskih sposobnosti, ravnodušnost prema himni i zastavi, nedostatak muda u završnicama… Iako je i dalje igrao na iznimno visokom nivou (tripl-dabl na EP ’95- iznimno rijetko u evropskom basketu, preko 16 koševa, 7 skokova i asista na Olimpijskim igrama u Atlanti), on jednostavno više nije imao momčad za najviše domete, a to marginaliziraju mnogi njegovi kritičari. Njegovim zbogom reprezentaciji bilo je Evropsko prvenstvo ’99 đe je Kuki još uvik ostvario 14,5 poena i po 6,3 skokova i asistencija (u vremenu malog broja koševa – jel’ znate nekog danas da ima ovakve statistike?), Hrvatska je završila takmičenje na začelju, a jedna priča ide tako da su Toniju zapretili služenjem vojske ako ne bude igral to prvenstvo…

Možda sam ja, kad bolje promislim, samo utripovao da je Toni bio najvećim domaćim umjetnikom od asistencije, i da je bio klasa iznad neprevaziđenih Đorđevića, Danilovića i Paspalja, možda sam u svojoj glavi izobličio sjećanje na već ionako do neprepoznatljivosti izobličene devedesete, a možda su ovdi u nas, a i šire, na većoj cijeni sebičniji igrači nego što je to bio Toni Kukoč. Ko će ga znat…

A nije da me ne zanima ća bi reka šjor Božo na ovu moju teoriju da nije u životu najpametnije drugima davat, a za se ni pola ostavit…

Photo: YouTube