Pre par meseci sam vodio unuka u cirkus „Korona“ kod Pionira.Moram da priznam da sam ga nagovarao da pođe sa mnom,sebično,zbog sebe.Počeše da naviru stara sećanja,prosto bujaše iz minuta u minut.Verujem, da ga nisam nagovorio,otišao bih sam.Ovo je deo teksta koji će ,sigurno,razumeti stariji Beograđani.Svi oni koji se sećaju Vračarskog platoa ranih šezdesetih, ili nešto ranije, iz vremena posle „onog“ rata. Kada su zidine Hrama Sv.Save započete ranih tridesetih prošlog veka,bile zaklon za magacin „Tehnohemije“ ili neke srodne firme.Kada biblioteka nije bila ni u nacrtu, a umesto nje stadion Starog DIF-a.
U delu prema spoju Nebojšine i Bulevara JNA, gde je sada spomenik Voždu, bejaše veći prostor posut crnom utabanom šljakom,ograđen i nedodirljiv, i treperav pod aurom nestrpljenja kad će se pojaviti ON – cirkus Adrija. Velike šatre,prikolice za ljude i opremu,kavezi za sve pa i najveće životinje.Sve u svemu,kada se poređaju,kolona od par kilometara.Programi za nas – decu, bili su fascinantani: živa orkestarska muzika, akrobate,klovnovi,dresure – ne trepćeš dok gledaš.Dečija sećanja su čudo,posebno podstaknuta neograničenom maštom.Ostade mi večiti utisak da je “Šatra” bila tu dok je svi Beograđani ne posete.Veliki redovi za karte,tapkaroši kao deo ambijenta.I samo deca čiji su roditelji mnogo radili ili ih je ,iz nekog razloga,mrzelo da dugo čekaju karte, nisu videla predstave i ostala zauvek uskraćena za nezaboravne utiske koji raspaljuju maštu.Mi, koji smo odrastali u blizini, nismo ni bili svesni koliko smo bili privilegovani.Nekako mislim da je to bilo jedino mesto gde nisi mogao da dobiješ karte preko veze.A i ući kod bilo koga tamo, i tražiti privilegiju je bilo i opasno – ne daj bože da se vlasnicima učiniš atraktivnim.
To vreme je daleko iza nas i cirkusi su sad na drugim lokacijama.Akrobate,prevrtači i preletači su su sada negde na početku Bulevara, a dresura se završava tapšanjem i glasanjem.Zato mi je prvi utisak posle gledanja cirkusa „Korone“ bio tužan i depresivan do suza.
Šatra,neka stara italijanska kao iz Felinijevog „Amarkorda“ nije prana “od onda”, ali zato uniforme osoblja nisu oprane nikad.Malo ljudi,svi rade sve – cepaju karte ,rade akrobacije,ako tako možeš da to da nazoveš,rade dresure.Životinje male,uzbudljivost nikakva ,muzika sa zvučnika i trake.
Ali,u momentu shvatih da su ljudi u Koroni možda malo naivni ali pošteni.Pamte i oni,verovatno druga vremena i atmosferu koja je odavno zaboravljena, i nekako čuči iza naših i njihovih tužnih osmeha.Pogotovu iza osmeha deda koji su doveli svoje unuke, jer kod mladih roditelja ta sećanja ne postoje.Očigledna je bila tuga u očima nas starijih,ali malo i osećaja bogatstva starim uspomenama koje teško da mogu da izblede.
A da li se davnašnji ambijent sasvim izgubio,zapitah se.Možda ja previše hoću – možda i nije.
Posle Slovenije razmišljam o ovim našim sastajanjima.Ono se proširilo kao variola vera, ali bez vakcine.Nezadrživo i neograničeno.Svi poštuju svoja životna opredeljenja i pravdaju ih.I to sa velikim poštovanjem za druge.I svakome je njegova percepcija života koji koji smo izabrali i kome smo se svim silama borili da opstanemo i ostanemo jedina istina.I niko ,baš niko nije ljubomoran na drugog.
Moram da priznam da su ove društvene mreže čudo, bez obzira na botove.Nije lako napisati – ali ostaje to.Poneki put pomislim da to što napišem je sebično, samo moje,ali kad objaviš više nije.Ali ostaje.Čak me i ne dirnu opaske jednog mog drugara – da li ,bre ,ovi naši čitaju ,ovo što ti napišeš.Ma čitaju,Bane,i lepo im je, samo neće da priznaju.A sećanja su granit u građevini koja se zove život, i nadživeće nas.
U Ljubljani bejasmo u jednom malom prelepom hotelu.I u razgovoru poče malo po malo priča o hotelima.Te hotel u Riju,pa po Americi i Moskvi,pa,pogotovu po istočnoj Evropi toga vremena.I bez obzira kakvi bejahu ,vreme kao najveći životni lakirer sve uvija u lepo.I hotel “Beograd” u Ivangradu sa desetokrevetnim sobama.Sve smo prošli.Hoteli su česta priča i u filmovima – od lepih do „hotel Ruande“.
Ali bio je jedan „hotel“ zatvorenijeg tipa,strogo lokalnog karaktera,ali jako značajan za one koji su ga upoznali i omirisali. Hotel „ČAVKA“, u Radničkom na Crvenom krstu.Čavka je ,valjda ,vrana u slengu ,onda nisam bio siguran.Tek crna je,vrlo crna.Mnogo grakću, i zbog toga su drugari ženske koje im iz društva otmu druga nazivali čavkama.Ljubomorni na druga koji je odvojio žensku, i besni na devojke koje im smanjuju društvo.
A čavke su crne i podsećaju na jedan deo tela istih otimača prijatelja,tek taj izraz je bio jako odomaćen u to vreme.
Čavke su u to vreme bili grubi izrazi, nazivi za tajna nadanja nesigurnih klinaca za nečim lepim, nisu tačno znali šta je to ali su osećali.Večita i stalno prisutna tema puberteskih laži i preterivanja.I gutanja dobro posoljenih priča starijih.Kasnije, kad priroda sve dovede u red,kako dolikuje,sa osmehom se sećaš svojih nesigurnosti i strahova i kad saznaš da nisu baš sve „čavke“ crne, ali da su onako mladalački zamišljane bile motiv za svu tinjajuću lepotu strasnih pretpostavki i krajnje sebično čuvanje do obožavanja zamišljenosti našeg hotela „Čavka“.
Jedino sam,to moram da priznam,bio predmet zajebancije kada sam prvi put pitao šta je to “Čavka”, i zašto “Čavka”?Prvo naivno pomislih da je to zato jer je unutra mračno.Kad su počeli da me zezaju,nisam siguran da sam pocrveneo, ali sam sramežljivo oćutao da ne ispadnem gluplji.
A na Krstu se nalazilo i snalazilo,stajalo i opstajalo samo tako, i zato smo i preživeli i diktature i torture, i režime i vreline,i ratove i mirove,pogotovu njih.Bilo je gladi da ti se gadi,i hladno da neki put pomisliš da je dno.Ali,što te ne ubije – ojača te.Surova selekcija.Sport je bio izgleda sredstvo za jačanje imuniteta,ali fantastično sredstvo i nikad neće biti bolje izmišljeno.
I uvom svetu kompromisa, laži i manipulacija sport nekako svetli.Izgleda da se nekom gore omaklo pa sad kleči na nebeskom kukuruzu.
A opisati plastično ambijent u kome je bila „Čavka“ je veliki zadatak i traži umeće za Pulicera.Nisam siguran da to mogu i mnogo bolji spisatelji od mene.To jednostavno treba doživeti i osetititi.
Ne znam ko je i kad osmislio građevinu ,prema priči,u rupi od bombi,iza bivšeg Sokolskog doma u izvorno Vojvođanskoj ulici na Crvenom krstu.Izuzetno pretenciozno nazvanu stadionom.Imam neodoljiv utisak da je posle izgradnje istog počela široka upotreba armiranog betona, a u škole građevinskog smera uvedeni predmeti projektovanje i beton.Valjda da se ne ponavlja.I ko god se primio i prošao stepenicama „koje vode u život“ oronuli beton i grbavi asfalt i neograničene količine maca u proleće postaju deo njegove duše urezano u mozak kao naknadni režanj.I svi oni su učinili da taj naizgled neugledan objekat izleda ,subjektivno,najlepši.Pogotovu uveče kad se upale ne baš snažna svetla,za mladost sasvim dovoljna,delovalo je to primamljivo i neodoljivo u prilično mračnom Beogradu.Kad se izađe iz zgrade, desno pre stepenica koje vode na teren, skrene se opet na desno gde je bio prilično poznat restoran sa baštom i roštiljem na ćumur.Ne beše baš primer izgledom, a opet jako posećen i popularan.Kasnije i poznat po jednoj od najboljih tombola u gradu.
Između tog platoa i leđa tribina bejaše stazica široka jedva metar, sa koje se prvo ulazilo u čuvene svlačionice a malo dalje u jednu prostoriju ,malo veću i jednom policom podeljenu na pola.Polica od dasaka siva, ofarbana osnovnom bojim za metal,šta se imalo to se koristilo,bila je puna pehara i peharčića i nazivana je u početku trofejna soba.Košarkaških pehara.
Radnički je odvajkada koliko je mogao i umeo udomljavao neke od svojih članova.U staroj zgradi je vrlo dugo stanovao Toma Hladni i izvesni g. Žakula,valjda sekretar.Sada su tu kancelarije.Košarci je u to vreme ,govorim o pedesetim,kao mladom sportu bez velikih rezultata,dodeljena ta sobica ispod tribina.Kos plafon,izolacije nema,vlage koliko hoćeš.Douše ,hladno je bilo samo zimi ali je zato leti bilo baš vrelo.I kako se ruinirala tribina tako je i prostor ispod postajao sve neuslovniji.Obzirom na mala vrata i uski prolaz ispred tribina apsolutno je neverovatno kako su unutra ugurali tri glomazna kreveta,starinske sofe.Jedan od ta tri kreveta je čak uguran iza police sa peharima.Izgledalo je tako nadrealno kao da su prvo donešeni kreveti pa onda zidan stadion i pravljena polica.Bar na prvi utisak.Smeštaj za trojicu.U WC se izlazilo napolje do svlačionica i leti i i zimi.Kasnije manje zimi ,mnogo manje. A primećeno je da je po ugledu na „Čavku“ u bolnicama počela da bude korićena sprava guska.Šta ćete – što se imalo to se i koristilo.
I bez obzira na sve ovo, a htedoh da budem realističan,to beše naš kutak,naša najpre druga kuća, dok nije preuzela vođstvo.
U sećanju mi je datum 17. septembar 1967.Tasin rođendan.U “Čavki”.Tu smo doživeli prva dečačka pijanstva.Događaj za pamćenje za sva vremena.Bejaše naivno i bilo nas dosta.Sećam se dobro i svoja dva ili tri sladunjava vinjaka posle treninga.I sopstvenog cerekanja i pokušaja ustajanja,a noge ne slušaju.Pa izlaska na čist vazduh, naivnosti i neiskustva,i mučnine i sedenja na stepeništu koje znače zivot, pa i u tom momentu ogromne želje za povraćanjem sa glavom među kolenima.I prvo čuh – Dugi se napio.Istina.E,crni,a tek drugi kad počeše da izlaze i da se razilaze.Bejaše smejurije ali tako naivne i klinačke,bez trunke agresije.Za današnje pojmove nadrealno,današnjim klincima to nebi mogli da objasnimo.A bilo je i malo povraćanja kroz prozore „keca“, trolejbusa sa Krsta do Terazija, i oblačenja dresa preko odela isto do Terazija.To bi drugi mogli da opišu.Ja sam odlelujao do Neimara peške ,kako sam znao i umeo.Urnebes – Krst se iskidao od smeha.
Sutradan sagnutih glava na trening .Trening utakmica sa ,mislim,Partizanom.Vrlo česte i uobičajene u to vreme.Piva nam nije rekao ni reč,samo nas je pogledao.I leteli smo,bilo je i kucanja iz igre trke,kao retko do tada.Ovi iz Partizana se čude što zapinjemo na običnom treningu,sa tribina se čuje podrugljivo –Isteruju maligane. A nas je samo bilo sramota od Pive.Velika sramota.I posle utakmice reč pijanstvo od njega nismo čuli, samo: Ono od sinoć uništava mesec dana treninga.Lekcija za sva vremena.
A “Čavka” nije kriva, već je bila pogodno mesto za pravljene gluposti i bila pristupačna.
E, ČAVKA, ČAVKA
Ali je takođe bila poprište nekih pionirskih istorijskih događaja u košarci koji su kasnije prerasli u praksu.
Vidite koliko danas afroamerikanaca igraju po našim klubovima, a pogotovu u regionu.Da ne širim dalje.I kod nas se pred KEŠ 1973. pojavio momak po imenu Čemberlen.Tad smo bili čuli za čuvenog Vilta, i samo prezime nam je bilo dovoljno da budemo kuriožasti,kako to kažu dalmoši.Ovaj je bio solidno krilo sa nekom povredom i operacijom leđa u prethodnom vremenu.Nije ostavio neki utisak i nije prošao, ali i naši ne imaše hrabrosti da budu efikasni na tom planu.Par godina kasnije i Partizanu zaigra izvesni Bač Tejlor.I bez obzira što mu ispevaše pesme grobari,normalno pominjući i Kiću i Praju,neostade brzo.I tako dalje.Ali mnogo pre,krajem šezdesetih KK Radnički je imao dva registrovana crnca, i to zahvaljujući menadžeru „Čavke“.
Naime u „Čavku“ je za potrebe korisnika kao najvredniji proizvod naše tadašnje tehnologije bila donešena nafta peć.Sećate se onog zlatnog doba.Proizvod iz Vranja ili Zabele,ko se toga seća.Kako u “Čavci” nije bilo dimnjaka, čunkovi il „čunci“ su bili izvedeni kroz jednu rupu na prozoru ili kroz otvor za ventilaciju – nebitno,prema bašti restorana.U početku – raj.Iako bez izolacija “Čavka” se brzo ugreje ali se još brže ohladi.Nafte puno – jeftina je.To beše naročito vidljivo zimi kad sneg zaveje tribine i isti se odmah se otopi samo iznad “Čavke”.Kako je nabavljano lož ulje u početku – ne znam.Verovatno klub ili Društvo.Uglavnom, poče kriza ,mada je bilo i donacija.Donosili su ko kako stigne i može.Bilo je nabavljanja na „popustu“.To znači da su je nalazili drugari kod onih koji je imaju i kojima „popusti“ pažnja.
I zlatno doba prođe a kriza,ponavljam,uze maha.Kako kod nas krize imaju direktan uticaj na ubrzani rad mozga, kad postade zaista gusto neki “nobelovac” se doseti da bi mogla da se nalože i drva.Nije neka razlika, a i drva bejahu na dohvat – sedišta na tribinama i ostali okolni resursi.I poče ponovo doba odakle Kris Rija pokupi ideju za “Way to Haven”.Peć radila neko vreme.Ali kako su sulundari bili uski i pepeo se taložio postade sve teže i teže.Dok se odvod potpuno ne zapuši.Od njih trojice – Franje,Brace i Tase, jedan – Franja odmah izmisli fakultet kao opravdanje.Verovatno su se i na fakultetu bili iznenađeni njegovom pojavom, tek tamo beše toplo.Ova dvojica preostalih,a pogotovu Braca ostadoše da uz udarnički rad probiju Vranduk.I posle milion pokušaja Alija Sirotanović uspe da zapali vatru, i ču se pucketanje.I taman se opustiše kad prasak,eksplozija… Sa ove distance to izgleda smešno ali mislim da je bilo i jako opasno.Uglavnom, mi u timu u momentu dobismo dva crnca,jednog na mestu teškog centra a drugog na mestu krila, i to još kapitena.Kako je prošao sa registracijama i ličnim kartama – -ne znam.Ali da je bio događaj na Krstu – bio je.To što je bilo i opasno – ma ko to primećuje u tim godinama.
Kada sam počeo ovo spisanije mislio sam da pišem samo za nas iz Radničkog sa Krsta.Što sam se udaljavao od početka počeo sam da shvatam da je „ČAVKA“ bio i ostao sininim za utočište,možda i malo za bežanje od ružne svakodnevicei stvarnosti.Dobro,”Čavka” ne beše Hajat, ali bila je naša.Kad smo bili tamo i glasna bašta i tombola su bili milenijumima daleko, mada na samo metar razdaljine.Sada sam siguran da su svi koji su bili „borci“ iz tog vremena i bili vaspitavani u tom vremenu imali svoje „Čavke“,koje možda nisu bile nalik na ovu našu, ali su bile mentalni doping za istrajavanje u bežanju od dečačke nesigurnosti i kao utočište bile su nedodirljive.
Nema više našeg Radničkog u tom obliku.Nema više ni onih tribina od pra-betona.Život donosi novine i mi tu ne možemo da se suprostavljamo.Ulicom Dositejevom prolazim sve ređe i ređe, ali uspomene,pogotovu one jake, nisu sve bleđe i bleđe.
Ovo je samo mali isečak iz našeg života i odrastanja.Uostalom, Crveni Krst i ,posebno Radnički su oduvek imali nesvakidašnje načine i mehanizme da vezuju ljude za sebe.“Čavka“beše sinonim za početak borbe za osvajanje slobode.Mali korak, ali jedan od prvih i najznačajnijih.
P.S. Da li ste možda znali odakle i koliko njih, ili možda čak svi španski borci odoše u internacionalne brigade? La Pasionarija, ili kako beše.Španski građanski rat. E, svi su otišli kao „šahisti“ – članovi šahovskog kluba Radnički, iz prostorija koje bejahu u podrumu ispod JAT-a, sad Air Srbije, kod crkve Svetog Marka, pored Tašmajdanskog parka.Rekoh da svako u svom vremenu ima svoju „Čavku“.
Photo: Printscreen