Naš bloger, popularni Souly, u trećem nastavku svog mini-serijala otkriva koji tim je bio najbolji u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, reč je o kombinaciji subjektivnog utiska i brojki, ima onih koji će se složiti sa njim, ali i onih koji misle drugačije, što je sasvim razumljivo. Da podsetimo, u prethodnom nastavku timovi su bili ovako rangirani: 10. Jugoplastika iz ’71; 9. Cibona ’82; 8. Bosna ’78; 7. Partizan ’78; 6. Zadar ’75.

5. Partizan ‘87 (18-4)

Kako se ova beogradska ekipa sa kraja osme dekade smjestila ispred dominantnog Zadra na ovoj prestižnoj ljestvici? Ponajprije talentom jer ovo je najraskošnija ekipa Partizana u povijesti i širinom neuporediva sa Zadrom (također i one iz sljedeće dvije sezone) iako je osvojila samo jedan naslov u daleko jačoj konkurenciji. Svaka čast Partizanu iz ‘92 ili onome iz trofejnih sedamdesetih, ali baš nikad ovaj klub nije složio ovakvu momčad. Ljeto ‘86 svjedočilo je kupovinama – 18-godišnji reprezentativni centar Vlade Divac iz kraljevačke sloge, 20-godišnji Žarko Paspalj, krilo sa pedigreom iz titogradske Budućnosti i 21-godišnji Ivo Nakić, talentirani grijač klupe u zagrebačkoj Ciboni.

Partizan je odranije imao ubrzo-najboljeg organizatora igre bivše države, Sašu Đorđevića i trio veterana – Grbovića, Savovića i Obradovića. Ova trojica iskusnih su sezonu ‘87 odigrali na najvišem nivou, Đorđević je ubrzano sazrijevao, Paspalj osvajao publiku svojim štosevima, dok je Divac već u prvoj sezoni bio na nivou 20 koševa i 10 skokova po utakmici. Sva šestorica ovih igrača završili su kao dvocifreni u prosjeku koševa po susretu. Svoju priliku s klupe je iskoristio Nakić, postajući legendarnim šestim igračem prvenstva, a tu je i talentirani junior, Slaviša Koprivica, koji je važnu ulogu igrao u svom povratku u Partizan u sezoni ‘92. Duboki talentom, crno-bijeli su u regularnom dijelu sezone završili iza nestvarne Cibone, pretrpjevši dva poraza u međusobnim ogledima, nakon što su pobijedili “vukove” u Kupu. Za titulu, Partizan ponajviše može zahvaliti Crvenoj zvezdi koja je šokirala Cibonu u polufinalu. Također i kapetanu Milenku Savoviću koji je stavio 43 koša i uhvatio 18 lopti u dvije utakmice finala. U drugoj je Grbović ubacio 28 koševa i opakih 6-6-6 (skokova, asista, trica) – uz dva promašena zakucavanja, naravno. Klub je osvojio svoj četvrti naslov u Jugoslaviji.

Prvaci Jugoslavije, koji nisu završili prvi u regularnom dijelu sezone:

‘82 Cibona (2.)

‘83 Bosna (3.)

‘86 Zadar (2.)

‘87 Partizan (2.)

‘89 Jugoplastika (2.)

U prvih osam izdanja plejofa, samo triput se dogodilo da je prvoplasirani tim regularnog dijela prvenstva na kraju bio šampionom. Cibona iz ‘87 je jedinim timom s najboljim omjerom prvenstva, koji se nije uspio plasirati niti u finale doigravanja.

4. Cibona ‘86 (21-1)

Kao što vidite, Cibona iz sezone ‘86 zauzima mjesto 4. najboljeg tima ikad u mojim košarkaškim sjećanjima. Ovaj tim koji je uvjerljivo osvojio Kup šampiona i domaći Kup te sezone, senzacionalno je pao u majstorici plejofa protiv Zadra. Za neosvajanje naslova najviše su krivi sami, odmarajući Dražena u drugoj utakmici finala u Zadru, kako bi se već siguran naslov proslavio u Zagrebu. Nakon naporne i duge sezone, skora 21-1 u regularnom dijelu sezone, tim je padao u formi baš u doigravanju gdje je izgubio čak 4 utakmice od 9 odigranih. Osim Dražena Petrovića, igrali su: Cvjetičanin, Nakić, Ušić, Čutura, Arapović, Vukičević, Pavličević… Nije bilo Ace Petrovića ( JNA) i Andre Knege koji je te sezone sasvim neshvatljivo i nepotrebno igrao u Španjolskoj. I bez njih, tim je bio sjajno izbalansiran, da ne govorimo o nestvarnoj formi Petrovića i rekordima koje je te godine postigao. Ovo je u biti bila prelomna sezona za “vukove” – sve do raspada Jugoslavije, oni više neće povratiti oreol pobjednika i vladara Kupa prvaka – sve zahvaljujući nekim ličnim, sitnim, meni neobjašnjivim kalkulacijama.

Najefikasnije momčadi ex-YU prvenstva (koševa po utakmici):

112,4 Cibona ‘86 *

110,5 Partizan ‘78

103,4 Kvarner ‘77

102,6 Bosna ‘78

102,1 Partizan ‘79

* Druga najefikasnija momčad lige te godine, beogradski Partizan, ubacio je punih 14 poena manje – 98.4. Niti jedna od tri najefikasnije momčadi u istoriji nije uzela prvenstveni naslov!

Ako izuzmemo sezonu ‘86, u kojoj je Cibona koristila pravilo za tri poena kao nijedna momčad dotad (preko 10 trojki prosječno po utakmici prvenstva!), vidimo da je najviše koševa padalo koncem sedamdesetih. Uz pravilo šuta za tri poena, Partizan bi u sezoni ‘78 ugrozio granicu od nevjerojatnih 120 poena po utakmici!

3. Jugoplastika ‘89 (16-6)

Jugoplastika iz sezone ‘89 je svakako jedna od najlegendarnijih momčadi bivše države. Te čuvene sezone, splitski kolektiv osvaja svoj prvi naslov prvaka Evrope, a uspješno će obraniti i titulu u domaćem prvenstvu iako u doigravanje startaju s druge pozicije, iza Partizana. Svi neuspjesi i frustracije ranijih sjajnih generacija, naplaćeni su u Minhenu, poprištu Final foura Kupa šampiona. “Žuti” su u razigravanju grupe Kupa prvaka, ostvarili skor od tek 8 pobjeda i 6 poraza, a u domaćem prvenstvu 16-6, što nisu vrhunski omjeri, ali tim je podizao svoju formu kako se bližio kraj sezone. Bogati na svim pozicijama, Splićani su svojim načinom igre i obranom kakva se dotad nije mogla vidjeti, nadigrali favorizirane Barselonu, Makabi i Partizan, koji ih je te sezone savladao triput, ali ne i onda kada je bilo najvažnije. Zašto su na ovoj listi ispred Cibone ‘86, a iza Cibone ‘87? Zato što su ostvarili više od prve verzije zagrebačkog kolektiva – osvajanje domaćeg prvenstva ima puno veću težinu no osvajanje domaćeg Kupa, bez obzira na lošiji omjer pobjeda i poraza. Uz to, Jugoplastika ‘89 mi se čini malkice kompletnijim timom no Cibona ‘86. Cibona ‘87 je bila nevjerojatna momčad, nevjerojatnih rezultata. U domaćem prvenstvu i Kupu Kupova, ostvarila je 34 uzastopne pobjede, što nikad nikom na ovim prostorima nije uspjelo. Ovaj tim “vukova” je bio bolji no prošlogodišnji i dajem mu malu prednost pred “žutima” iz ‘89 zbog rekorda koji dotad, a vala ni potom, nisu bili viđeni.

Bilanca ex-YU klubova u Kupu Šampiona zaključno sa sezonom ‘92:

67 pobjeda – 32 poraza – Jugoplastika

46 – 27 – Partizan

40 – 20 – Bosna

37 – 25 – Cibona

30 – 34 – Zadar

22 – 18 – Olimpija

16 – 23 – Crvena Zvezda

15 –  6 – OKK Beograd

8 – 3 – Radnički

2. Cibona ‘87 (22-0)

I ponovo Cibona, samo ovaj put verzija ‘87. Druga najbolja momčad bivše države svih vremena, jedina u povijesti neporažena u regularnom dijelu prvenstva. Nakon neočekivanog raspleta sezone ‘86, svi su očekivali povratak Cibone na najviše grane domaćeg i evropskog loptanja košarke. Cibona je nakon izgubljenog prvenstva doživjela i krah na Interkontinentalnom kupu od strane Žalgirisa (njihove žrtve u finalu Kupa prvaka iste godine), a onda je ispala i u domaćem Kupu od poletne ekipe Partizana. Ne mari ništa, “cibosi” odvaljuju u prvenstvu, postajući prva momčad u povijesti prvenstava koja ostvaruje stopostotan učinak. Još jači no sezonu ranije, “vukovi” su raspolagali sjajnim kadrom od čak 10 reprezentativaca! Arapović je morao u vojsku, ali su nazad u stroju bili Aco i Knego. Osim vanserijskog Dražena (37,3 poena prosječno), dvocifreni su bili i drugi brat Petrović, zatim i Cvjetičanin, Čutura i Knego. Nakić je još uvijek bio prevagom pod košem, solidne role su igrali Ušić i Branko Vukičević.

Cibona će, nakon osvajanja svog drugog naslova u Kupu Kupova, dobiti još tri uzastopne utakmice u plejofu (34 uzastopne pobjede) i onda neshvatljivo izgubiti, ne jednu, već dvije uzastopne tekme s Crvenom zvezdom u polufinalu domaćeg plejofa! Kako objasniti ovaj gubitak titule, ako smo prošlosezonski opravdali slučajnošću koja se dešava jednom u 100 godina? Ne ide čak niti ako zamislimo da je Vlade Đurović najveći trenerski genij (a nije) Jugoslavije tih godina, niti kad vidimo da je Bane Prelević napravio strašnu karijeru u Grčkoj nakon toga, niti kad pogledamo suđenje, niti kad znamo da su u toj momčadi Zvezde igrali stalni i povremeni reprezentativci – Žižić, Radović, Avdija, Miličević, Janković i Ilić. Jednostavno, ne ide. Ako je lanjski poraz od Zadrana nagovjestio da nešto ne funkcionira s Cibonom, ovaj potop protiv Crvene zvezde u plejofu ‘87 je bio najvećim podbačajem nekog tima u istoriji Prve savezne lige. I to kakvog tima? Najboljeg tima svih vremena koji to nije bio…

Rekordni omjeri u košarkaškom prvenstvu bivše države (regularni dio sezone):

100%  Cibona ‘87 (22-0)

96,1% Zadar ‘75 (25-1)

95,4% Cibona ‘86 (21-1)

95,4% Jugoplastika ‘88 (21-1)

94,4% Crvena zvezda ‘49 (17-1)

1. Jugoplastika ‘90 (19-3)

Tim Jugoplastike (posljednja sezona kluba s tim imenom) iz ‘90 godine je najboljim timom u povijesti bivše države, mnogi bi rekli i najboljim timom u povijesti evropske košarke. U odnosu na prošlu sezonu, bili su jači za Zorana Savića (odmah postao državnim reprezentativcem), Petra Naumoskog (zamijenio Ivicu Burića na mjestu petog beka tima, a u devedesetima postao legenda evropske košarice) i Aramisa Naglića (trofejni reprezentativac Hrvatske u devedesetima). Kad pribrojim Kukoča, Rađu, Ivanovića, Perasovića, Sobina, Sretenovića, Pavićevića i Tabaka – ovo je ekipa s 11 relevantnih igrača, dotad neviđena bilo u domaćim, bilo u evropskim okvirima. I rezultati i brojke i vizualni dojam su na strani momčadi s Gripa i pored toga što im se glavni konkurent, beogradski Partizan, raspao te sezone – Divac i Paspalj u NBA, Đorđević u JNA. Skor od 19-3 u regularnom dijelu sezone nije među najboljima u povijesti prvenstava, ali Maljković je čuvao svoju momčad na sva tri fonta koji su na kraju i osvojeni. Nesretna Crvena zvezda im je bila najvećim konkurentom u prvenstvu i Kupu i izgubila je svoje četvrto finale plejofa u posljednjih sedam sezona. Jugoplastika je ostvarila koš razliku od fenomenalnih +17,5 po susretu, a protivnicima je dozvolila samo 78,8 koševa po meču – što je nevjerojatno malo za to doba. U Kupu šampiona Splićani primaju još manje koševa – 78,5 – i s ukupnim omjerom pobjeda i poraza 15-3 uvjerljivo ga osvajaju i drugi put zaredom. Za usporedbu; tim Cibone iz ‘87 godine, primio je čak 89,1 koševa po susretu prvenstva i ostvario koš razliku od +12,8. Ako pogledamo koliko su velikih medalja na međunarodnim natjecanjima osvojili igrači Cibone ‘87 i Jugoplastike iz sezone ‘90, vidimo da “vukovi” imaju ukupno 35 medalja, a igrači Jugoplastike “samo” 31 medalju. Ako uzmemo u obzir da su neki od igrača “žutih” zbog rata i raspada Jugoslavije bili uskraćeni igrati na velikim natjecanjima, ništa čudno. Zbroj medalja igrača u redovima spliskog tima bio bi puno viši (pedesetak?) što govori o nešto većoj koncentraciji kvalitete u timu. Jugoplastika iz sezone ‘90 je najbolja YU momčad ikad, i to ne samo košarkaška.

Najveća koš razlika u prvenstvu nakon uvođenja plejofa ‘82:

+18,2 Cibona ‘86

+17,5 Jugoplastika ‘90

+12,8 Cibona ‘87

+12,2 POP 84 ‘91

+11,9 Jugoplastika ‘88

U skupinu velikih ekipa koje nisu osvojile domaći naslov, uvrštavam još (iako ne upadaju u moj Top 10) momčadi Crvene zvezde iz sezone (recimo) ‘74 i Partizana iz sezona ‘88 i ‘89. Zašto baš Zvezda iz te sezone? Tim nesumnjivog potencijala, s tri (ne baš na istoj valnoj duljini) zvijezde – Slavnićem, Kapičićem i Simonovićem, odličnim centarskim dvojcem Živković – Vučinić, dugom klupom – Sarjanović, Rakočević, Lazarević… i trenerskim genijem Ace Nikolića na klupi – osvaja svoj jedini međunarodni trofej te godine, Kup pobjednika kupova. U prvenstvu pak – podbačaj (kao i sezonu ranije) – tek treće mjesto. Smatram da je i ovaj tim imao kapacitet barem za finale Kupa šampiona.

Siguran sam da će mi mnogi uzeti za zlo nepostavljanje beogradskog Partizana iz sezona kasnih osamdesetih u sam vrh. Kompenzirao sam to uvrštavanjem momčadi iz sezone ‘87. Partizan je u sezoni ‘88 bio najjačim timom Kupa šampiona, da bi na kraju završio tek treći na Final fouru u Gentu. S ozlijeđenim Divcem, Jugoplastika ih je razbila sa 88-67 u odlučujućoj utakmici za prvaka. Tim iz sezone ‘89 bio je gotovo identičan; nije bilo Grbovića koji je otišao u Španiju, ali debitirao je Danilović. Partizan se činio još jači no prošle sezone, osvojio je domaći Kup i već treći Kup Koraća; čak triput zaredom je porazio Jugoplastiku. Ovaj put, pomalo nesretno je ispustio prvenstvenu titulu u još jednom finalu plejofa protiv Splićana.

Već sam govorio o razlozima izostavljanja Cibone ‘85 s ove liste deset najboljih, ali jasno je da se radi o fenomenalnoj momčadi. Zanimljivo je da je Dražen Petrović s 20 godina odigrao najuspješniju sezonu karijere. Iako je ostvario svoj najniži prosjek koševa po susretu za vrijeme vladavine u “vukovima”, Cibona je osvojila trostruku krunu.

Još jednim kolektivom koji je osvojio trostruku krunu (prvi u nas) a nije u najboljih deset, bila je splitska Jugoplastika ‘77. S Ratom Tvrdićem u posljednjoj sezoni, Jerkovom i Šolmanom u pobjedničkoj simbiozi, atletskim Krstulovićem i gomilom korisnih (Dukan, Macura, Grgin, Tudor…), ovo je bio i uspješan i dubok tim. Prednost sam dao verziji Jugoplastike iz ‘71 iz sentimentalnih i pionirskih razloga. Splićani imaju još nekoliko sjajnih timova, prije svih one iz sezona ‘88 i ‘91. Samo malo lošijih no ovi u Top 10.

Posljednjim osvajačem trostruke krune u bivšoj državi o kojem nije bila riječ, bila je momčad Partizana iz ‘79. Ovo je jedan od lošijih timova spomenutih u ovoj sekciji. Trostruka kruna je osvojena ponajprije zahvaljujući neviđenoj sezoni Kićanovića. Partizan je npr. ‘82 imao puno bolju ekipu na papiru, a nije osvojio baš ništa.

Još par slova i o senzacionalnim osvajačima prvenstva, beogradskom Radničkom ‘73 i Zadru ‘86. Koliko god tim s Crvenog krsta bio legendarna momčad, nije imao dovoljnu dužinu klupe i ukupni talent da bi bio konkurencija ovdje spomenutim timovima. Plusom mu je sjajna igra u Kupu šampiona dogodine (8 pobjeda i 3 poraza na putu do polufinala). Zadar iz ‘86 je bio kompletnijim timom no što su to bili raniji prvaci s Đerđom i Ćosićem, ali da me probudite u 2 ujutro i bunovnog pitate: Tko je bio prvak Juge u košarici ‘86? – moj odgovor bio bi – pa Cibona, budalo!

Photo: YouTube