Svojevremeno sam bio pozvan da snimim svoju priču za emisiju „Moj Beograd“. Moram da priznam da sam malo imao tremu, pored toga što sam bio i počastvovan. Počeh da razmišljam o čemu ću, i kako ću. Tek kada mi je kliknulo da je najbolje spontano i otvoreno, bio sam zadovoljan. Ispalo je jako iskreno i otvoreno – čak se i meni svidelo. I ljudima okolo.
E, onda sam shvatio da svako od nas ima neku svoju priču, i da je svako od nas deo i tuđih priča nesvesno i, uglavnom, dobronamerno.
Ovo bi trebalo da bude jedna od pričica koje nam čine živote ispunjenijim i opuštenijim.
Ugao ulica Đuke Dinić,Vojvode Brane i Vojvode Savatija. Mala radnja za sve moguće od samo 18m2. Na samom kraju poznatog, jednog od modernijih blokova s početka osamdesetih. Fasadna cigla, moderni stanovi. Mnogi profesori i glumci, kao i brojni drugi, dobiše tu smeštaj na ondašnj, starinski način. Znači, na neki način – intelektualna elita. A da budem malo i kritičan – jedini minus je bio nedostatak garaža. U ono vreme to ne beše u urbanističkom trendu. U ovih dvadesetak i nešto godina u istom tom kraju izgrađene su mnoge lepe zgrade, i ima još izazovnih mesta za gradnju. Nekako mi kraj, to je moj utisak, dobija šmek rimskih kvartova, onih malo udaljenijih od Pjaca Venecija.
A na uglu mala radnja pod imenom – ALBA. Prvo sam tu zatekao jednog Pećanca, Radoja. A pošto se u Beogradu svi Pećanci znaju, onda . što ne mogu Japanci mogu Pećanci. Kasnijeon se okrenuo drugim obavezama, vaspitavanju tri kćerke, i pojavi se Bojan iz Borče. Kako znam za nekog Borka, Baneta i Batu iz Borče, pomislih da svako iz Borče mora da ima ime na B. Pa se, logično, postavlja pitanje – kako ide sa onima iz Krnjače i Ovče…
U svakom slučaju, brzo se nađosmo Bojan I ja. Novine i po neko pivo, a svako pivo se završi na “kinder jajetu”. Ujutru kreneš na obaveze i uzimaš novine i ostalo. Ali o tome detaljnije kasnije.
Počeh polako da upoznajem ljude, da ih srećem. Imaju svoj smisao života i putevi im se ukrštaju tu, na tom uglu. Kafane su suviše ozbiljne za njihove nazore. I u prvi mah pomisliš po onom starom stereotipu – pijanci. Ali, kad zagrebeš, nije to baš tako. I profesori, i doktori, i filozofi, i frizeri, pesnici i knjigovođe su tu…
Setih se one već pominjane priče mog druga Duleta, o njegovom načinu ponašanja u sličnim ustanovama kulture na Senjaku, kraju gde je živeo. Ponašanju prilikom Duletovih povremenih dolazaka iz Švajcarske. I one njegove čuvene replike: “Kupim svima po pivo i počnem da im pričam bajke, a oni zinu i pivo se u rukama ugreje koliko to traje”. Slično sam zamišljao i ja dok se nisam uverio da je to sasvim drugačije.
A pravo približavanje mene i pomenute”akademije” je počelo kad je u onom malom prostoru zazvonilo gromoglasno – Gde si, legendo! Izrečeno od strane Zvonka Mihajlovskog, mog prijatelja i hokejaša, malo starijeg od mene, reprezentativca Jesenica i ostatka Jugoslavije. Radoja sam već znao preko Pećanaca i u prvom trenutku, samo na momenat mi beše anfaše. Zvonko je verovatno i ime dobio po glasu, jer se sigurno kao beba drao i zato su ga nazvali Zvonko. I sad zvoni.
A onda usledi ona njegova čuvena replika: Rekao Mrka da si legenda, a Mrka ne laže!
Istopio me momentalno. Raširio radnjicu. I to beše početak mog drugačijeg poimanja i razmišljanja o tom mestašcetu. Koje smo mi “legende”, Zvonko i ja, i potonji vlasnik Bojan, normalno iz Borče, kao i Zvonkov veliki pas i njegov zvonki glas ispunili potpuno. Dupke. Sve same legende, ali kad Mrka kaže – to je zacementirano.
Od pesnika do knjigovođa i pesnika, i svih koje ranije pomenuh, svi se grčevito drže za svoj delić slobode baš tu, na tom mestu, pogotovu leti.
Blizu, jako blizu, živi još jedna “sporska legenda”. Aga Anđelić, koji se još uvek opire uživljavanju u ovakve beogradske pričice iz života. Nikako da shvati lepotu malih stvari koje je toliko lepo opisala Arunditi Roj u knjizi”Bog malih stvari”, koje se rađaju ni iz čega. Same od sebe. Mnogo je vremena Aga proveo u inistranstvu, jebiga i mnogo će nam trebati da ga slomimo.
Rekoh na početku, i da ponovim – svako u sebi nosi neku svoju pričicu koju samo on primećuje. I svaka od tih “story” utkana je u ovaj naš opstajački duh. U materjalizovanu emociju i neodustajanje.
I ovaj Borčanin daje šmek svojom poistovećenošću i dobrotom. Tad sam shvatio da nisu samo Pećanci bolji od Japanaca. A tek Borčanci…
Sedneš ispred radnje na stoličicu i rešiš sve, od automobila, doktora, popravki u stanu, ama baš sve. Borča je čudo. A priče naših pravnika, profesora i pesnika su za antologiju. Primiše se za čas neki Rusi iz Moskve. Neko kao navijačko bratstvo Spartak, Olimpijakos i Zvezda. Po sistemu ista boja – ista vera. Da se prekrstiš! I naš Đole Nacionale čeka na red za audijenciju da mu konačno otvorimo oči i objasnimo, baš mi, kako je pobedio onog Mirkinog onomad.
A uz konzumaciju svega i svačega život se otvara kao muzička kutija. Tu nam “vaterpolo legenda” Bojan iz Borče objasni na naučnoj osnovi zašto smo najveća i jedna od najuticajnijih vaterpolo nacija na svetu. Onomad, kad je bio onaj kijamet u Beogradu, samo se neko setio da PKB ne otvori one četiri monster pumpe za ispumpavanje kanala u Dunav, i stvorio se u Krnjači, Ovči i Borči za tili čas najveći vodeni poligon na svetu. Pa mi iz svega napravimo neki ćar. A i ko nije znao da pliva za čas uđe u sistem prebacujujući kokoške iz jednog kokošarnika u ftugi, i svinje iz obora u obor. Primećeno je da te životinjske vrste nisu talentovane za vaterpolo. Posle svega toga bavljenje vaterpolom mu dođe kao lakši trening. Ponavljam da smo čudo kako iskoristimo svaku priliku, ili su to ovi naši”doktori” u vlasti namerno smislili.Oni ranije se nisu setili. A nema ni odrona…
Tako nam postade jasna Bojanova veza sa vaterpolom. Pored silnih kamiona stigao je i to.
Inače, kad mi jedan poznati momak u prilično lelujavom stanju priđe kolima i nagnu se na moj prozor, najmanje što sam očekivao da iz njega poteče bila je čista, razgovetna i oštra reka stihova. Iskreno, iz bića. Jetko i odsečno. I to potraja. Nisam siguran, ali mi u jednom momentu sinu – da nisu njegovi. Međutim, tako se ne recituje tuđe! More! Zapanjujuće. Uostalom, Igor Đurđević, frizer i pesnik – da pesnik – pesničina je. Setih se namah da je nudio da mi pokloni jednog prelepog labradora ali nisam imao hrabrosti.
Svašta nam pruža taj naš mali ćošak. Ima tu preterivanja u pivu i po “kinder jajima” (deminutiv za malu ledeno hladnu vodku). Ali i odricanje od greha i poroka nije greda u tom okruženju. Ja mislim da sam uspeo, ali ti ljudi mi ostadoše bliski. I sa onim kozijim sirom iz Babušnice, i sa ćevapima sa Dimitrijale, ili jagnjetine na Zvezdari.
A pitaće te se kakve to veze ima sa košarkom. E, pa ima. Ima tu jedna plastična kanta u koju se ubacuju plastične flaše, ali sa odstojanja i, bogami, ima i takmičenja. Neprikosnoven je Batica. Zvezdaš i nezvanični rekorder u ispijanju piva, ako ne vara. Uostalom, većina, ako ne i svi, su tu zvezdaši. Jebiga, niko nije savršen. Malo su skrajnuti od Krsta. Tako se palimo i čekamo Svetsko prvenstvo u košarci.
I table za parking na kojoj piše –samo za legende. Moje poslednje utočište za parking u kasne sate u celom kraju.
Zato kad Zvonko zazvoni ujutru rano – ”Gde si legendo?”, meni osveži dan. Uostalom – rekao Mrka, a on ne laže. Jer meni nije dan ako nijedanput ne sretnem Zvonka. Još samo Agu da privučemo…
Posvećeno: Zvonku Mihajlovskom, Radoju Đuričiću, prof Racić Draganu- Džonsu, Šaljić Nikoli, Ivković Aleksandru, Marković Batici, Bojanu i Sandri, Vanji, Momi i Floku, njegovom vernom pratiocu, Igoru Đurđeviću PESNIKU i frizeru, Senadu Abdurahmaniju, Stefanu umetniku, Slavku Stojanoviću Cakanu, Branki i Neši, ali i Kaji, Kaletu odgovornoj za sve I za sva vremena!
Molim urednika da mi oprosti malo skretanje sa teme, ali sport ujedinjuje i ne prašta!
Photo: Printscreen
1 komentar
LEGENDO…. (rekao Mrka) …
Tekstovi su ti zanimljivi I gotovo
Kaporovski…Ti si nass dzoker koji nas povezujess na cossku.Zato mi tebe volimo…